|
31. Političko kumstvo hrvatskih Srba i hrvatskih branitelja u reformiranom
HDZ-u
AKVAPARK OD SUZA Sva nastojanja institucionalne i vaninstitucionalne borbe
civilno-društvenih organizacija i pojedinaca u skoro petnaestogodišnjoj borbi
protiv rata i za civilne vrijednosti u ovoj zemlji, među koje spada i pravo
Srba na dostojanstvo i ravnopravnu reprezentaciju u postjugoslavenskoj
Hrvatskoj, dobivaju s konjunkturom simboličkih gesti i suza pravi
politički šamar. Konzervativna vlada novog HDZ-a i njezina politika
simboličke hiperreprezentacije građanskog konzervativizma nudi logističku podršku
upravo onome čija politička ambicija staje točno u profil velikog političkog
kuma. No, problem je općenitiji od srpskog pitanja. |
|
Da je Hrvatska lažni raj na
zemlji za skup odmor, poznato je još iz doba „onog“ HDZ-a kad su slogani o
ljepoti i duhu zemlje te ljubavi njezinih ljudi u internacionalnoj medijskoj
razmjeni vijesti vrijedili manje od krvavih slika rata. S današnjom
Sanaderovom garniturom ta stvarnost sve više počinje ličiti vicevima iz
repertoara braće Marx. To su oni u kojima netko nekome kaže da nalikuje na
nekoga, a kad ovaj kaže da on jeste taj, prvi veli da nije ni čudo. Očaranje
je razočarano: Sanaderova Hrvatska liči na hadezeovsku zato što jeste
hadezeovska. Zato je i ona lažna slika raja postala pravi akvapark s pravim
hrvatskim suzama u kojima su se stopili hrvatski branitelji i hrvatski Srbi.
Ni to nije čudno. Riječ je o suzama u
spektaklu simboličkih gesti koje nova hrvatska vlada koristi kao djelotvorno propagandno
čistilo od svih tragova uspješnosti bivše koalicijske vlasti, a najviše
upravo u području autopropagande. Nova ministrica za branitelje Jadranka
Kosor izvela je na scenu ratnog invalida Darka Bešteka da pompozno preuzme
svoju plastičnu nogu koju je prije tri godine isto tako spektakularno pred tv
kamerama i buljukom novinara bacio u lice bivšem resornom ministru Ivici
Pančiću zbog revizije braniteljskih prava. Onima kojima se ovaj pozvani
Beštek samo čini kao onaj prozvani i spontano revoltirani zbog „politike
ponižavanja branitelja“, sam Beštek je rekao da je taj isti. Zato je sve
završilo u ridanju s pravim suzama, s nekontroliranim učinkom za glavnog
aktera: postao je službena, ali nekontrolirana narikača državotvorstva i
tampon za uznemirene branitelje. Kad se bude
moglo … Ta plačljiva hrvatska
svojta sa Sanaderom uvijek suhih očiju ima od početka spremne suze za svaku
prigodu. Postalo je degutantno već na premijeri kad je šef diplomacije Žužul
razgolitio svoj karakter osobnog podaništva prekmezeći se kroz sve medije nad
poliglotizmom, intelektualnošću i uzvišenošću prvog nastupa svog partijskog
šefa na briselskom parketu. Ako su sad doveli Bešteka da tim zlatnim suzama
dade autentičnu slanost i ujedno ublaže nezadovoljstvo braniteljske manjine
zbog viška simbolikih gesti prema Srbima, pravi kapital politike suzama leži
i dalje u sceni Sanaderovog čestitanja Božića na pravoslavni Badnjak. Od tada do danas hrvatska
se kolumnistička elita ne prestaje talasati pitanjem je li onaj
srcedrapateljski Sanaderov poklič o bogorođenju na
originalnom srpskom bio iskrena ili neiskrena gesta pa se na zgražanje mnogih
moglo čuti da je svejedno je li iskrena ili neiskrena, glavno da donosi
demokratske pomake. Da li doista i kakve demokratske pomake donosi ta
simbolika osim punjenja kulturnog prostora novom simbolikom, ostalo je
nejasno. Medijska recepcija lakše prepoznaje efekte svoje moći nad
„politikom“ nego svoju apologetsku i kolaboratersku ulogu u političkoj
konstrukciji stvarnosti. Premijerova gesta dobila je na potrebnoj iskrenosti
tek kroz recepciju u „javnosti“: prihvatila ju je ne samo liberalna i
katolička Hrvatska, dakako ona novinska, nego i sami Srbi. Nikakvo čudo, ona
prva je bila ganuta nad lijepom i uzvišenom slikom svoje političko-kulturne
velikodušnosti, a ovim drugima pripada pravo na original u tome političkom
kičeraju. Doduše, nije sporno:
simboličke geste kuću grade, razdvajaju mora i pokreću planine. Problem je
samo u tome što se suze kojima su zalivene pretvaraju u politički kič
samodopadnosti i medijsku nakaradu u trenutku kad dodirnu stvarnost. Stoga je
logično da ta ljevaonica plastičnih suza od ganutog ministra vanjskih
poslova, preko histerične samosažaljivosti branitelja zbog povratka HDZ-a na
vlast, do podrhtavanja brade i vlažnih očiju Milorada Pupovca za „premijera
koji drži obećanja“, završi u autoironiji pragmatizma. Plačljiva sapunica
nastavlja se ubrzano suzama zbog kadroviranja tako da gledateljstvo može
prasnuti od smijeha, i to po najtanjem šavu. Hrvatska je doista kao vic o
nespojivim veličinama: Što povezuje hrvatskog branitelja i hrvatskog Srbina?
— Isto što i Ivu Sanadera i Jadranku Kosor: povratak na vlast i
vraćanje narodu identiteta, dostojanstva, prava i funkcija — kad se
bude moglo! Pravi Srbin
na pravom mjestu Nije, dakako, riječ o ni o
kakvoj fundamentalnoj „pomirbi“ Hrvata sa Srbima, ili obrnuto, usprkos
pokajničkom obraćanju Milana Babića iz Haaga „svojoj hrvatskoj braći“ da
oproste „svojoj braći Srbima“ na izdaji i zločinima. To je ostavilo hrvatsku
javnost hladnom i bez ikakvog interesa za pitanje iskrenosti. Riječ je o
nesrazmjernoj konjunkturi funkcija za predstavnike srpske manjine u visokim
organima državne vlasti. Na tome su prigovorili mnogi promatrači a sami
predstavnici srpske manjine to komentiraju različitim tonom i retorikom, u
širokoj lepezi od nabusitog, „šta hoćete, to je posve normalno“ (V.
Stanimirović, HTV, Dnevnik), preko ogorčenog „to nisu ustupci u nečemu što
nama ne pripada“ (M. Pupovac, HTV, Nedjeljom u 2) do manje pretencioznog i
autoironičnog „I meni je smiješno što sam od nakladnika kalendara postao
savjetnik u ministarstvu kulture“ (Č. Višnjić, Jutarnji list, Magazin, 31.
siječnja). No, Višnjićevo čuđenje nad
svojom naglom profesionalnom srećom zbog Sanaderovih kadrovskih potreba i
porasta tržišne vrijednosti simboličkih gesti posve je neumjesno. Riječ je o
tome da upotreba manjinskih političkih kadrova u vladi HDZ-a pokazuje
tendenciju da bude sva istina i politike prema Srbima i prema ovome društvu:
administrativna stranačka nadmoć i neokonzervativizam. Nakon koalicijskog
lonca stranaka na redu je HDZ sa svojim „lijevo-liberalnim“ satelitima. Ako je Milorad Pupovac dva
dana prije ulaska u Sanaderovu vladu izjavljivao da je njegova stranka SDSS
lijeve orijentacije i da nikakva suradnja s HDZ-om ne dolazi u obzir
osim parlamentarne, skromna autoironija Čedomira Višnjića nad profesionalnim
bingo-dobitkom ispravlja tu Pupovčevu dezinformaciju o političkoj
orijentaciji Srba u Sanaderovoj vladi. Višnjić nije samo kvalificiran za
savjetničko mjesto u ministarstvu kulture kao „nakladnik kalendara“ Prosvjete
i Srpske pravoslavne crkve, nego kao kulturno-politički tradicionalist i
istraživač-revizor jugoslavenske povijesti po kojem su konačno i hrvatski
Srbi postali žrtvama komunističkog režima i poistovjećivanja
s jugoslavenstvom. Stoga je ministarstvo kulture za novo hrvatsko-srpsko
partnerstvo na desnici dobilo u Višnjiću pravog čovjeka na pravom mjestu,
premda je vrijeme ideologije kulturnih identiteta na svjetskoj teorijskoj i
političkoj sceni već minulo. Pravda za Srbe u Hrvatskoj
je dakle stigla kad je mogla, kao i Kraljević Marko na Kosovo. Da li će biti
civilno-građanskog dometa od te tradicionalističke identitetske kulturne
politike nakon što je njegova hegemonija u razdoblju koalicijske vlasti
prevladana, ostaje da se vidi. Srpske stranke mogu birati i u tome je njihova
politička odgovornost prema cijelom hrvatskom društvu: ili korištenje vlasti
u korist civilno-društvene ideje u najširem smislu, od kulture i medija do
politike, ili ostajanje pri folkloru nacionalno-kulturnog identiteta kao
hrvatski „Napredak“ u 19. stoljeće, dakako s novom tehnologijom. Ovo
drugo se čini na žalost izglednijim, srpski identitet u Hrvatskoj tek dolazi
po svoje dok hrvatski puca s treskom po svim šavovima. Zato ni hrvatskoj
„pravdi za Srbe“ niti prihvaćanju takve simbolike od strane srpskih
institucionalnih predstavnika ne treba vjerovati sa suzama u oku. Suze i
pomoć pripadaju stradalim ljudima, zato je separatno pitanje manjinske pravde
za Srbe nužno i pitanje “pravde za Hrvate”. Šamar
civilnom naporu Sva nastojanja
institucionalne i vaninstitucionalne borbe civilno-društvenih organizacija i
pojedinaca u skoro petnaestogodišnjoj borbi protiv rata i za civilne
vrijednosti u ovoj zemlji, među koje spada i borba za pravo Srba na dostojanstvo
i ravnopravnu reprezentaciju u postjugoslavenskoj Hrvatskoj, dobivaju
s konjunkturom simboličkih gesti i suza pravi politički šamar.
Konzervativna vlada i njezina politika simboličke hiperreprezentacije
konzervativizma nudi logističku podršku upravo onome čija politička ambicija
staje točno u profil velikog političkog kuma. No, problem je općenitiji od
srpskog pitanja. Nijedna druga
civilno-društvena manjina osim nacionalnih nije i neće biti reprezentirana u
državnim organima u tako nesrazmjernom omjeru. Štoviše, jedina od politički
organiziranih ne-nacionalnih „manjina“, Hrvatska stranka umirovljenika koja
se dosljedno deklarira kao interesna skupina s posve određenim
socijalno-političkim zahtjevima, ponaša se zasada prema kadrovskim
križaljkama s više razumijevanja za civilno-društvene kriterije nego
humanistički intelektualci među predstavnicima nacionalnih manjina. Time je
konačno i nepovratno otvoreno staro pitanje oblika i legitimnosti
reprezentacije društvenih procesa u političkom tijelu te posredovanja opće
vrijednosti partikularnih interesa i identiteta. |
