|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

37.

Prilog diskusiji o političkom konzumiranju srpskih simbola u Hrvatskoj

BOŽE, PRAVDE ZA HRVATE!

Kod pitanja srpskog prava na korištenje simbola sugerira se da je glavni problem samo „preuranjenost“. Ipak, malo pravde za istinu! Stav o „preuranjenosti“ je pseudoargument najprije zato što parazitira na proturječju između obavezujuće činjenice da postoji Zakon i proizvoljnosti njegove primjene zbog navodne masovno-psihološke neprihvatljivosti. Hrvatska i dalje jednom nogom hoda po rubu delirija zvanog „norčijada“ antilegalizma. No, problem s manjinom stvarno nije mali, on leži u tome što ga većini stvara sama manjina. Biti manjina znači biti kao svi, imati sva prava kao svi plus još jedno pravo — ne biti kao svi.

 

Rasprava o upotrebi srpskih simbola u javnim prilikama u Republici Hrvatskoj pokazala je ponovno da je najveći hrvatski problem ostvarenje prava na pravo. To je etički i politički problem i zato hrvatsko samo-nerazumijevanje nije slučajno. No premda je po općem priznanju stručnjaka i iskustvu javnosti neprimjenjivanje zakona temeljna boljka hrvatskog shvaćanja državotvorstva, kod pitanja srpskog prava na korištenje simbola sugerira se da je glavni problem samo „preuranjenost“. Ipak, malo pravde za istinu! Osim lošeg tajminga, problema ima više: osim izbora srpske himne, i samo pravo je već konzumiramo još u ljeto prošle godine kad su specijalne jedinice zadarskog MUP-a izvele tajni „desant na Srb“ i neutralizirale primjerak neprikladnog korištenja prava — učestalo isticanje srpske državne zastave na nekom brdu.

Tako vidimo da je sa Sanaderovim maršom na pravoslavni Badnjak „položaj Srba“ u simboličkoj sferi ostao isti. Oni su tu, ali još ne postoje. Naime, iako je to unutarhrvatsko zakonsko i političko pitanje prestalo biti „moralno škakljivo“ najkasnije od početka koalicijskog partnerstva vladajućeg HDZ-a sa strankama nacionalnih (i civilnih) manjina, srpsko pitanje se i dalje u javnoj svijesti tretira kao vanjskopolitičko, poput gostovanja srpskih pop-pjevača ovdje i hrvatskih kazališnih kuća tamo te međusobnih državničkih „isprika“ i „izvinjenja“. Sve to i dalje važi kao preuranjeno i neprilično, premda istovremeno nijednom Hrvatu nije prerano da se hrvatski „brandovi“ poput „Vegete“ ili „Croata“ kravate koče po Srbiji ili da učenici u subotičkim gimnazijama govore i čitaju hrvatski poput HTV-a — „nazočiti domjenku“ i „pribivati tijekom prijma“.

Stav o „preuranjenosti“ je pseudoargument najprije zato što parazitira na proturječju između obavezujuće činjenice da postoji Zakon i proizvoljnosti njegove primjene zbog navodne masovno-psihološke neprihvatljivosti. Hrvatska i dalje jednom nogom hoda po rubu delirija zvanog „norčijada“ antilegalizma. No, problem s manjinom stvarno nije mali, on leži u tome što ga većini stvara sama manjina. Biti manjina znači biti kao svi, imati sva prava kao svi plus još jedno pravo — ne biti kao svi.

Otud je najava Milorada Pupovca, saborskog zastupnika SDSS-a i predsjednika Srpskog nacionalnog vijeća, da će županijska vijeća nacionalnih manjina uskoro pokrenuti inicijativu za uvođenje novih, autohtonih simbola srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, „delikatna“ iz sistematskih razloga. Ona se ne sastoji u nametanju ekscesivnog srpskog prisustva u hrvatskom simboličkom prostoru preko neobičnog, „bastardnog“ znakovlja poput šahovnice na srpskoj trobojnici. Ona leži najprije u namjeri izdvajanja korpusa hrvatskih Srba ispod patronata „matične“ države Srbije i njihova ponovnog, fizičkog i simboličkog, vraćanja u „matičnu“ zemlju ili domovinu Hrvatsku. To je pozitivni smisao nove zastave.

Usprkos plemenitom starčevićevsko-teslinskom nadahnuću („srpskog roda i hrvatskog naroda“), Pupovčeva inicijativa o hrvatsko-srpskom znakovlju najprije je omaška ili efekt prisustva nesvjesnog u političkom govoru. Šahovnica kao hrvatski detalj na zastavi hrvatskih Srba analogna je fantaziji hrvatskog državotvornog centralizma koji je supstituirao jugoslavenski centralizam kao što je ovaj supstituirao ideju o svesrpstvu. Naime, kao što su u krunište sadašnjeg hrvatskog grba kičerski nagurani grbovi hrvatskih povijesnih zemalja, tako će šahovnica lako stati u krunište svakog fantazmatskog grba svih srpskih zemalja od Surdulice do imaginarne linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, od koje je odustao i Vuk Drašković. Budući da je to samo omaška a ne javna politička predodžba Milorada Pupovca, ideja se može smisleno realizirati samo u obrnutom obliku, ako se srpski grb s križem i četiri ognjila preklopi sa šahovnicom na trobojnici tako da crvena polja i bijela ocila tvore neku pra-srpskohrvatsku ligaturu čitljivu u etno-crkveno-državnom kodu.

Ipak, racionalan moment u Pupovčevoj inicijativi jest goruća želja da se korpus hrvatskih Srba udalji od pozicije izvanjski manipulirane manjine i „pete kolone“. No, ako se sadašnji političar Pupovac još ranih 90-tih branio od Tuđmanove potrage za „urbanim Srbinom“ sa znakovima Svetozara Pribićevića, njegova sadašnja inicijativa je zakašnjelo postajenje Pribićevićem i to s krivim ulogom.

Problem Pupovčeve inicijative je upravo u tome što ona pravo Srba na konzumiranje ustavnih prava postavlja dvolično: s jedne strane po zakonu o manjinskim pravima kao da su Srbi doista samo jedna manjina u Hrvatskoj iza koje, kao iza svih drugih (osim Roma), ipak stoji matična država, dok, s druge strane, ujedno hoće rehabilitirati hrvatske Srbe po njihovu autohtonom povijesnom pravu, kao simbolički povlaštenu, nadmanjinsku konstituentu modernog hrvatskog društva. Premda nipošto nije neutemeljena, ta dvojnost motiva na obje razine sprečava unutarsrpski politički rascjep, kritičko samorazumijevanje i političku subjektivaciju.

Privilegija o kojoj je ovdje riječ jest izostanak unutarsrpske rasprave o ratu u Hrvatskoj, o nedostatku volje za suočavanjem s vlastitom odgovornošću pod izgovorom žrtve ukliještene u žrvnju „Tuđmanove i Miloševićeve politike“, kao i, obrnuto, o nedostatku hrvatske rasprave o odbacivanju i zaboravu Srba kao da nisu ni postojali. Rasprave o ratu na razini antiratnih kampanja alternativnih civilnih grupacija i antiratnih deklaracija hrvatskih i srpskih intelektualnih elita, pod imenom „druga Hrvatska“ i „druga Srbija“, pokazale su svu impotenciju novog liberalizma „alternativnih“ politika: njihov novi fetiš su zaštićeni manjinski identiteti, partikularni, apolitični bez unutrašnjeg rascjepa. Tako se desila nepravda: ono što „većinski Hrvat“ može još samo s mukom, naime da bude politički kritičan i ostane Hrvat, to svaki manjinac riješi bez muke: on svoga hadezeovca bira dvaput, i kao Ivu i kao Jovu. Političkom scenom vlada multikulturalizam istih kultura i cinizam dvostrukih izbornih prava.

AppleMark Na takvoj pozadini Pupovčeva inicijativa o stvaranju srpskog kulturno-identitetskog znakovlja učinak je i nastavak Sanaderove politike spektakla, a novo je samo to da je njome zatečen i njezin „tvorac“ Sanader. Što dolikuje Ivi, ne priliči Jovi. Tko dakle nije imao uši da čuje kome se rodio Krist na pravoslavni Badnjak, sad ima dopunski tečaj iz politike simbola: ekskluzivno pravo na političko samoizražavanje manjine u ovoj proevropski orijentiranoj zemlji ima premijer. S pravom! Dok se oni prenemažu „kulturalno“, on je već postao politički protojerej srpskih ognjila za hrvatsku Europu. Zato nema kontradikcije u tome da Ivo Sanader lomi i soli srpsku pogaču u Ravnim Kotarima, brboreći u prisustvu predstavnika OSCD-a o „završetku rata i zacjeljenju rana za svakog našeg građanina“, dok u Zagrebu hrvatske „rane domovinskog rata“ bujaju nezacjeljive.

Kontradikcija počiva samo na ponavljanju tranzicijske geste mimikrije kojom su subjekti političke moći preosvijetljeni u polju simboličke reprezentacije da bi izblijedjeli do nevidljivosti u polju političke kreativnosti. Što više srpskih simbola, to manje stvarnih Srba. Vidjeli smo to već na Hrvatima. Tranzicija je modna tekuća traka „novih“ naroda i političara bez politike, a Pupovac u svome novom svojstvu svakako spada u one koji „pravo na promjenu mišljenja“ sami proglašavaju demokratskom tekovinom. Tranzicijska demokracija i nije ništa drugo do promjena njihovog mišljenja. Njezina politička istina je trendovski i profitabilni smjer promjene!

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|