|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

29.

Politička reciklaža manjina i upotrebna vrijednost izdaje Hrvatske za Europu

Kinder   Sanader

Sanaderov politički početak je samo povratak na izgubljeni 3. siječnja 2000., na prazninu smrti Tuđmana, fantazmatsko obećanje slatke tajne koje se po definiciji nikada ne ispunjava i čiji će posljednji grobar biti upravo Sanader. Jer, tajna kinder-jajeta je izdaja same stvari, a izdaja HDZ-a je uvjet napretka Hrvatske.

 

Euforija oduševljenja Sanaderom u velikom dijelu javnosti, uključujući liberalnu i lijevu medijsku i intelektualnu elitu, nakon prvotnog šoka od pobjede HDZ-a na posljednim izborima 2003., pokazala je dovoljno jasno da je nakon četverogodišnje apstinencije od politike pod blijedom i stalno zavađenom koalicijom Hrvatska opet pala u pravo političko sladostrašće. Putanja uspona Ive Sanadera, giganta-nadčovjeka u crnom ancugu sa izbornih plakata, bivšeg trgovca kinder-jajima koga prate nerazjašnjene HDZ-afere s novcem i nove s nečasnim kadroviranjem (slučaj tjelohranitelja), kratka je ali blještava. Nakon što je iz vrha partije istjerao najbliže povjerenike pokojnog Franje Tuđmana, poput Pašalića i samog Miroslava Tuđmana, i proizveo dojam „detuđmanizacije HDZ-a“, premda je to nemoguće kao i dealkoholizacija piva, Sanader je zdušno prešao na deračanizaciju javne sfere reciklirajući sve zapostavljene resurse — manjine, penzionere, slučaj Gotovine, cijenu kruha, odnos s Vatikanom pa i „bolju suradnju“ s predsjednikom države. Osvojio je čak i Vesnu Pusić čije je vehementno neprihvaćanje HDZ-a u ulozi mandatara vlasti bilo upravo dirljivo.

Tajna je u tajni kinder-jajeta, igračke čija je funkcija da slatkoćom kompenzira obećanje onog „višeg“ od same čokolade. To je Sanaderovo paradno i šminkersko hrvatstvo good looka, banalna praznina u središtu hrvatske političke svijesti. Brzi Sanaderov uspjeh ne leži u novim realijama nego u zadovoljenju očekivanja javnosti frustrirane upravo onim što najmanje želi — stranačku demokraciju. Hoćemo političku figuru, nadstranački hrvatski autoritet, pomiritelja.

Istrijanska plemena

O tome zadovoljenju dovoljno govori Sanaderovo poklonstvo Istri čiji je lokalni politički velmoža i papa, šef IDS-a Jakovčić, odmah nakon izbora ekshibicionistički i djetinjasto prijetio „referendumom o autonomiji“. Tako je sav simboliki kapital IDS-a, njegova anticentralistička, regionalna i deklarativno proeuropska politika, napose zalaganje za civilno-društvene vrijednosti poput ravnopravne kohabitacije većine i manjina, nestala u političkoj histeriji dokazano koruptnog Jakovčića, zbog kojega najjača istarska stranka nije postala više od regionalnog slučaja modela vladanja oličenog u HDZ-u. Zato Sanaderov poklon za tu Canossu nije ni morao biti veći od predmeta njegova bivšeg biznisa: Kinder-Surprise.

Naime, obratiti se — kao što je uradio Sanader u pompozno najavljenoj posjeti Umagu — na školski uštogljenom talijanskom jeziku manjini koja je navikla na izdašna politička i kulturna „narodnosna“ prava u socijalističkoj Jugoslaviji, i to s nekoliko političarskih frazetina o manjinama kao „ricchezzi“, ne znači ništa više nego medijski napuhivati banalnu gestu političke korektnosti koja tu osviještenu i dobro tetošenu manjinu reducira na indijansko pleme. No, s obzirom na desetogodišnje napetosti između metropole i provincije, korištenje jezika „manjinca“ znači simbolično zakapanje sjekira stare politike prema regijama da bi se postigao isti cilj: višak vrijednosti manjinskog za igre s većim.

U Umagu je osim saborskog predstavnika talijanske manjine, Furia Radina, u pratnji premijera bio i vidno polumamurni župan Jakovčić, do jučer najgrlatiji i zakleti neprijatelj „bahatosti i bezobrazluka HDZ-a“. Ako je svita od lokalnih čelnika svugdje u svijetu normalna i obavezna, u Hrvatskoj nije. Sjetimo li se da su i predsjednik države Mesić i zakoni ove države doživjeli privatno i službeno poniženje od Sanaderovih supartijaca u Zadru prilikom papina pohoda, od bivšeg zadarskog gradonačelnika Kalmete i župana Prtenjače, uspjeh i profit Ive Pokretača i Pomiritelja Hrvata u Umagu je upravo spektakularan. Stranački dogovor oko biznisa s Brijunima može početi, a dvojezičnosti će biti i tamo gdje nema dovoljno Talijana: i hrvatska djeca uče iz talijanskih iredentističkih udžbenika.

Mirakul srboljublja

Odlaskom u Istru, nakon što je s talijanskom manjinskom koalicijom razbio IDS-ovo podgrijavanje neprijateljskog raspoloženja za još jednu pobunjenu hrvatsku krajinu, Sanader je samo još jednom pokazao višestruko dno lonca stare politike Tuđmanovog HDZ-a prema hrvatskim manjinama, Srbima napose, kojih je bilo „previše“ i faktički i ustavno. Zato je Sanaderova istarska politika značajna još više po tome što sadrži ključ za razumijevanje spektakularnog i mirakuloznog srboljublja koje je pompozno razglašeno na pravoslavni Badnjak i dočekano uz standing ovations cijele politički korektne Hrvatske. Ali to nije ništa novo.

Najprije je programskim i ponižavajućim dezinteresom HDZ-a za manjine i njihovim agresivnim potiskivanjem iz reprezentacijske sfere Hrvatske 1990. poništen sav politički, civilizacijski i kulturološki efekt antifašističkog nasljeđa federativne i socijalističke republike Hrvatske: odricanje od ustaškog holokausta nad Židovima, Srbima i Romima, priznanje konstitutivne uloge Srba u modernoj hrvatskoj povijesti i udjela Talijana u narodno-oslobodilačkoj borbi. Preko manjina destruirana je vlastita hrvatska prošlost, uz masovno prešutno odobravanje takve politike.

Uz sve to, politički predstavnici manjina korišteni su radi rušenja većih političkih protivnika: kao što je to danas „prirodno“ izrasli IDS u Istri, onda je to bio „prirodno“ reformirani SDP iz SKH. Današnja koalicija HDZ-a sa SDSS-om Pupovca i Stanimirovića reminiscencija je na stare koalicijske igre HDZ-a s Raškovićevim SDS-om prije početka samog rata, kad je sam Pupovac s indignacijom odbijao ulogu profesionalnog Srbina i paradnog „Pribićevića“ a kulturnu autonomiju kritizirao kao „getoizaciju Srba“. Ta davnašnja koaliranja navodno nespojivih partnera možda su izblijedila iz javnog sjećanja, ali ona sad zauzvrat izniču u aktualnom mutežu kao istina prošlosti: maskenbal koalicije „građanskih stranaka“ na grobu političke kulture tolerancije i zajedništva ovdašnjih naroda utemeljene u NOB-u.

Egzotični kršćani

Zato Sanaderov današnji odlazak u Istru ima dvojak učinak: on podsjeća na istinu da Tuđman nije išao u Knin 1990. i ujedno je tuđmanovska surprise-politika za razbijanje većih političkih tikava poput HSS-a.

Otud je Sanaderovo razvikano „Hristos se rodi“ isti cinizam paradiranja jezikom manjinca, kao i u Istri, bez velikog (ako ikakvog) značaja za stvarnog manjinca. Politička koalicija sa strankama srpske manjine pospješit će sigurno rješavanje praktičnih pitanja, ali to će biti nova hrvatska politička laž. Treba reći „Hristos se rodi“ na ulici pa vidjeti na sebi realne odjeke te „estetike“ uživljavanja u drugog! Taj akt ima samo pragmatički učinak političkog samouzvisivanja za izricatelja, a svoje navodne adresate, Srbe, pretvara u egzotičnog kršćanina, prigodno izvučenog idiota s etno-eklezijastičkim, a ne političkim identitetom. Pravi adresat je pogled Bruxellesa, a lokalna napetost postoji još samo u tome što ti manjinski Srbi-„troprstaši“ isuviše nalikuju većinskim Hrvatima-„dvoprstašima“, tvoreći u javnoj svijesti potisnutu protusliku nasmrt suprotstavljenog folklornog drugog; „Talijanci“ su nedostignuto hrvatsko zapadno idealno Ja. Sanader je kao čokoladice progutao obje Ja-žabe, i bizantinsku i vatikansku, i tako tuđmanovskoj megalomaniji hrvatske superiornosti dao humanije lice za Europu. Tek ta plastična estetika novog korektnog hrvatstva pruža ushit cinično prosvijetljenim patriotima, željnim da budu Hrvati „bez stida“ i da ostanu pošteni. Danke, Sanader! Bravo Croato!

Muk o izdaji

Na toj pozadini teza o „srpskoj izdaji Hrvatske“, koju je izvukao urednik i voditelj HTV-a Aleksandar Stanković u razgovoru sa Stipom Šuvarom (Nedjeljom u 2, od 4. siječnja), jedini je relevantan oblik pitanja o političkoj ulozi Srba, koliko god da je ostala bizarno nepromišljena čak i za jednog htv-voditelja. Izuzevši ograničeni interes povjesničara, politologa i teoretičara, ni u Hrvatskoj ni u ostalim zemljama-akterima raspada Jugoslavije nema nikakvog javnog i općeg interesa za bilo kakvom političkom istinom o genezi rata i nesposobnosti za saveznu državu. Osim statistika smrti, jedini interes je onaj privatni za nestalima i poginulima. Govoriti o izdaji znači pitati za odgovornost o nečemu zajedničkom do čega je stalo. To može biti samo „suživot“ do kojega je ovdje stalo kao do lanjskog snijega.

Stoga je istina ad hoc izrečene teze o „srpskoj izdaji Hrvatske“ samo istina o njezinoj javnoj bezvrijednosti, bez obzira na njezinu faktičku istinosnu vrijednost. Sanaderova današnja brbljava darežljivost prema Srbima živi od Račanove šutnje i tabu-statusa „srpske izdaje“: o njoj se šuti kao i o svim drugim izdajama, lažima, poluistinama i ambivalencijama, od one „tko je prvi počeo“ do one o „masovnom dobrovoljnom odlasku Srba u Oluji usprkos pozivima predsjednika Tuđmana da ostanu i čekaju hrvatsku vojsku“. Nisu je čekali ni Hrvati u Slunju, znajući da nema ničega što ih dovoljno razlikuje od Srba, čak ni šahovnica na prozorima.

Prešutna zlatna istina hrvatsko-srpske tragedije je to da je pobuna „ludog naroda“ (Jovan Rašković) bila najbolji bratski poklon srpske krajinske klike pod jelku „božićnog Sabora“ Hrvatske, bogomdani prilog hrvatskoj samoobmani o apsolutnoj ispravnosti šovinističkog samorazumijevanja kao političkog puta u samostalnost. Iz te bukare Sanader može neograničeno i bučno srkati nepotrošivu zlatnu laž na slamčicu „srpskog Badnjaka“. Istinu o njoj govori nijemi Preradovićev trg u Zagrebu koji u taj čas spontano ostaje prazan od civilnog života kao zazorno mjesto. To je scena na kojoj „srpske gaće“ s Tuđmanova štapa iz 1995. danas vrijede zlata za berlusconijevski politički spektakl Evrope.

Sanaderov politički početak je zato samo povratak na izgubljeni 3. siječanj 2000., na prazninu smrti Tuđmana, fantazmatsko obećanje koje se per definitionem nikada ne ispunjava i čiji će posljednji grobar biti upravo slatki Sanader. Jer, tajna kinder-jajeta je izdaja same stvari, a izdaja HDZ-a je uvjet napretka Hrvatske.

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|