|
34. Prilog psihoanalizi hrvatske političke znanosti u genetici
KLONIRANJE ZA POLITIČKI ORGAZAM Opreka između dvaju genetičara u sadašnjoj hrvatskoj vlasti, ministra
Primorca i savjetnika Radmana, ne može biti veća. Ministar koji misli da
govori kao genetičar u politici, dok je politička vlast ta koja govori kroz
tijelo genetičara, nije ništa drugo do školski primjerak psihoanalitičkog
teorema o rascjepu subjekta “koji ne govori tamo gdje misli niti misli tamo
gdje govori”. Suprotno tome, savjetnik koji se izmaknuo s pozicije
ministra predstavlja sâmo nesvjesno. Radman je figura govorećeg Ja na mjestu
Onog. |
|
Na jednoj od prvih
novinskih konferencija u svojstvu ministra znanosti i školstva u novoj Sanaderovoj
vladi, “hrvatski genetičar i renomirani stučnjak za forenzičku medicinu”, dr.
Dragan Primorac, dovršio je temu kadrovskog ekipiranja svoga ministarstva
jednom veselom izjavom: „Hrvatska je dobila ministra koji će klonirati
političare!“ Ta dosjetka veselog ministra koji posvuda ostavlja dojam
razdraganog čovjeka, udarnika-radoholičara i čednog sportaša bila bi možda i
genijalan patent za rješavanje vječnog i najvažnije od svih pitanja svake
vlasti, ono kadrovsko, ali ako bi netko pomislio da je riječ samo o šali,
prevario bi se. Primorčeva dosjetka prenosi nešto doslovno, i zato je
primjerak rada nesvjesnog. Doslovnost vicu daje konferencija za novinare na
kojemu su prezentirana načela selekcije kadrova u ministarstvu i njezini prvi
primjerci. Genetički inženjering zamijenjen je najbližim mehanizmom —
tehnologijom selekcije po ideološkom srodstvu u znanosti. Hrvatski genetičar na
funkciji šefa sada objedinjenog ministarstava znanosti, školstva itd. svojom
je fikcionalnom pošalicom zamaskirao stvarnost svake političke garniture na
vlasti: novi kadrovi u ministarstvima uvijek su ideološki i politički klonovi
svojih mandatara. Ovdje je riječ o znanosti kao državotvornom faktoru. Mlad, Hrvat i
genetičar Novi ministar je samo
figura ili mjesto na kojemu je to načelo postalo preeksplicitno jer je
Primorac jako razdragan, pričljiv i iskren čovjek. Supstancija koja je ovdje
predmet kloniranja poznata je hrvatska politička ideologija znanosti —
„Hrvatska utemeljena na znanju“ — koju najbolje utjelovljuje sam ministar:
sportaš, Hrvat i genetičar. Opće organizacijsko i ideološko načelo koje
vrijedi za tu politiku „kloniranja“ jest cilj „objedinjavanja hrvatskog
znanstvenog bića izvana i iznutra“, a kratka formula za provedbu selekcije
kadrova glasi: „Nema šanse da u Ministarstvu zadrži poziciju itko izvan
struke!“ Premda je Primorčeva
selekcija kadrova deklarativno čisto stručne naravi, njegova šala jasno
pokazuje isti sindrom zelotizma hrvatske državotvorne ideologije naslijeđene
iz 1991., željne neposredne izvršne vlasti i vođene potrebom ubrzanog
doškolavanja „vrhunskih hrvatskih stručnjaka“ iz svijeta i tuzemstva za
diletante političke moći. Osim samog ministra dr. Primorca, koji ubrzano
troši vrijeme za svoju vlastitu političku promociju obećavajući u hodu osobni
angažman u rješavanju svih problema na koje naiđe u medijima, nekadašnji
psiholog, „iskusni diplomat“ i sadašnji ministar vanjskih poslova, dr. Miomir
Žužul, pokazao je u posljednja dva mjeseca Sanaderove vlasti živim primjerom
razarajuću moć revnosne ideološke ljubavi prema državi. Ako je šarenilo
medicinara u hrvatskoj stranačkoj politici u razdoblju živog tuđmanizma bilo
više-manje slučajan odabir, jer je pokretaška politika HDZ-a tražila spontanu
mobilizaciju umnih nacionalnih snaga svake vrste, napose mozgoslovaca i
jezikoslovaca, danas je situacija iz temelja drugačija: hrvatska nacionalna
politika treba znanstveno utemeljenje kao što hrvatska znanost treba
političku logistiku. No, govoriti za znanost nije znanstveno
neutralno. Zadaća ministarstva je osiguravanje logistike za unapređenje
znanstvenog pogona. Ako to znači patriotsko okupljanje „svehrvatskih snaga u
domovini i dijaspori“, čitav horuk-entuzijazam novog ministra više obećava
novu ideološku mobilizaciju hrvatske znanstvene zajednice nego novu politiku
za znanost. Deklaracija o znanosti
skupine članova HAZU, inicirana još prije dvije godine, ostala je mrtvo slovo
na papiru premda joj je nadahnuće jednako tako patriotsko. Simptomatična je
po tome što se javlja istim povodom i u istom obliku kao i slavna Deklaracija
o položaju hrvatskog jezika koja je svoje političko zadovoljenje čekala puna
dva desetljeća. Umjesto daljnjih pomaka u općoj politici prema znanosti,
Sanaderova je kadrovska garnitura pokazala neprijateljstvo spram postignutog
nivoa konzenzusa oko novog zakona o visokom školstvu i reformi sveučilišta i
stopirala rast budžeta za znanost. Zato umjesto nove politike
znanosti, hrvatska politika postaje sve znanstvenija u gore opisanom smislu
„kloniranja političara“, a genetika se pokazuje kao bogomdana iz više razloga
od kojih je ovdje dovoljno spomenuti samo onaj glavni. Genetika danas
znanstveno legitimira i fundira ono što je takoreći do jučer bilo mučna
tlapnja, tek kulturološki fenomen: nacija kao konstrukcija. Suprotno tome, za
genetičare na vlasti, nacija je neupitna „genetska činjenica“. Potiskivanje
crkve Hrvatska prednost u novom i
agresivnom napredovanju genetike u izvanprirodna područja, premda trend vraćanja
rasističke teorije u diskurs društvenih znanosti preko antropologije još nije
dominantan, sastoji se u tome što ona kao nacionalno definirana država može
simbolički i kulturno kapitalizirati svoj praktički čist etnički karakter.
Njegova kulturna nadgradnja, uključujući eklezijastičku, dobiva kroz
etnogenetiku tako stabilnu bazu da vjera i njezin institucionalizirani oblik,
Katolička crkva, može kao prenosnik kulturnog identiteta konačno odstupiti na
položaj noćnog čuvara nacije, ali „u miru“, zbrinuta dobrim izgledima za
povrat nacionalizirane imovine kroz „predsjedničku penziju“ u obliku dionica
Croatia Osiguranja. Premda Katolička crkva po
svemu sudeći ne shvaća da je dosegnula svoj klimaks, ono što se očigledno
zbiva pod Sanaderovom vlašću jest njezina eutanazija u području dnevne
politike. Nad mozgom hrvatske vlade više ne bdije ni katekizam ni povijest
nacije pa niti uža duhovno-znanstvena specijalnost premijera (književnost,
kazalište). Nastupio je prirodno-znanstveni zaokret, i to upravo ka genetskoj
politici. No, društvena i politička vrijednost genetičke znanosti za sada je
vidljiva u svome pozitivnom aspektu samo u funkciji supstituiranja crkvenog
autoriteta nad hrvatskim društvom etnogenetičkom ideologijom. Nitko nije stao
na kraj političkoj samovolji i društvenoj neodgovornosti crkvenih ljudi kao
ministar Primorac zabranom daljnjeg prikazivanja morbidnog horor-dokumentarca
o pobačaju na satovima vjeronauka po zagrebačkim školama, filma, koji je,
usput rečeno, davno odbačen i zabranjen u školama evropskih zemalja. Doduše,
o sankcijama prema samovlasnim vjeroučiteljima, o povlačenju konzekvenci iz
toga pedagoškog skandala nismo ništa čuli, premda je on u simboličkom smislu
ravan trovanju hranom štićenika centra za retardirane, ali barem je do kraja
razotkriven i potvrđen voluntarizam crkvenih ljudi u hrvatskom pedagoškom
korpusu koji u civilnim školama bez pardona provode vlastitu državnu
politiku. Ne računajući forenzičku
genetiku i njezinu ulogu u postratnoj Hrvatskoj, nova teorijska orijentacija
hrvatske politike nailazi na žestok otpor na svim drugim poljima javnog
diskursa, no to ne znači da ona ne izražava najdublju težnju i duhovnu
potrebu nacije, uključujući i samu crkvu, naprotiv. Riječ je o potrebi za
orgazmičkom smrću kao emancipaciji od politike. Radmanova
apokalipsa orgazma Izrazio ju je genetičar
Miroslav Radman, poznat politički po tome što je Sanaderovu ponudu
ministarskog mjesta odbio i umjesto sebe preporučio kolegu Primorca (Radman,
Radio 101, srpanj 2004.). Premda je kod Radmana doslovno riječ o nekoj vrsti
hormonalne „mišancije“ za najsretniju smrt u obliku pilule ili „hormonalnog
koktela“ u eutanazijske svrhe, efekt njegove „šale“ suprotan je Primorčevoj.
U političkom polju u kojemu je izrečena, smrtna doza orgazmičke supstancije
ima vrijednost prenesenog govora političke emancipacije: riječ je o potrebi
za dezintegracijom identiteta ili nagonu smrti u njegovoj političkoj (ili
bio-političkoj) funkciji. Opreka između ministra i
savjetnika ne može biti veća. Ministar koji misli da govori kao genetičar u
politici, dok je politička vlast ta koja govori kroz tijelo genetičara, nije
ništa drugo do školski primjerak psihoanalitičkog teorema o rascjepu subjekta
„koji ne govori tamo gdje misli niti misli tamo gdje govori“. Suprotno tome,
savjetnik koji se izmaknuo s pozicije ministra predstavlja samo
nesvjesno. Radman je figura govorećeg Ja na mjestu Onog. Miroslav Radman je
najčistiji slučaj tipa znanstvenika koji i u političkom polju postupa jednako
kao u znanosti: on ne krije da može postići samo svoj mali partikularni cilj
(dovršenje Mediteranskog instituta za istraživanje života) dok od države
očekuje da u tome malom ali ekskluzivnom segmentu stvarnosti prepozna opći
nacionalni interes. Ako to ostvari, „to je puno, najveća sreća“ (Radio 101).
Cijena koju znanstvenik mora platiti za to jest da državi posudi svoj bedž za
ulazak na bal taštine, ali ne u bečkoj Operi kao za trojac skorojevića
Sanader-Žužul-Biškupić, nego u velikom polju znanosti. Taj posve otvoreni
manevar između krajnje partikularnog i općeg interesa razlog je zašto se
„djetinje“ radosni i vrckavi govor Miroslava Radmana, na mahove pun
neurotičnih tikova, u potpunosti podudara s njegovim stilom mišljenja i
zašto je on toliko obljubljen u hrvatskoj javnosti, osobito mlađoj i
studentskoj populaciji. Naime, taj predmet opće ljubavi sam je, po vlastitim
riječima, osoba „zaljubljive prirode“ (HTV, Nedjeljom u 2). Idol čistoće i
čestitosti osoba je s „manjkom“, u kojoj se (orgazmički) sažima sva ideološka
stvarnost hrvatskog nesvjesnog. Nju tvori dominirajuća
hrvatska političko-kulturna fantazma znanstvene nacije, ona je polje
retoričkog meteža u kojemu se ime „Miroslava Radmana“ (ime, a ne osoba)
ponaša kao slobodnolebdeći označitelj kojemu svatko prišiva značenje kakvo
stigne a da ga ne može fiksirati: za jedne to je “hrvatski
još-malo-pa-nobelovac”, za druge “propagator GM hrane i valjator gluposti o
njezinoj bezopasnosti”, a odnedavno to je ime za „genetičara-marksista“ i
„sina starog partizančine“. Ovaj skup izraza i značenja trenutno predstavlja
manihejski hrvatski univerzum proturječnih simbola u kojemu Miroslav Radman
nikada neće doista postati „hrvatski znanstvenik“ nego neuhvatljivi predmet
političke fascinacije ili mržnje. Ako ono prvo važi za “mlade”, fascinirane
možda više Radmanovom svjetskom karijerom nego spontanošću i
nekonvencionalnim govorom, ovo drugo vrijedi za “stare” — za zastarjeli
svijet opstruktivne moći hrvatskog društva. |
