40. Uloga medija u novoj hrvatskoj
korupcijskoj aferi pod imenom “Općenje akademika Miroslava
Radmana s divljim životinjama” ZNANSTVENIK, A NE HEROJ Radmanovo ogorčenje na medije povodom anonimne prijave o
navodnoj pronevjeri novca pogađa u metastazirani cinizam “elitne” hrvatske
svijesti. Riječ je o tome da su svi hrvatski mediji — premda ne u istoj
mjeri i na isti način — dobrovoljno i “spontano”, zajedno s najvišim
organima države, od ministarstva znanosti, do premijera i predsjednika,
sudjelovali u stvaranju novog hrvatskog državnog kulta znanosti s pripadnim mitom
“Radman”. Projekt Mediteranskog instituta je, bez obzira na kontroverzne i
nepopularne Radmanove izjave o neštetnosti GM-hrane, uživao u širokoj
javnosti gotovo nepodijeljene simpatije, zahvaljujući upravo propagandnoj
podršci mitomanski nabrijanih medija. |
Apokalipsa ključeva Kad je pred ljeto 2003. akademik Miroslav Radman
od posljednjeg ministra znanosti u koalicijskoj vladi, Gvozdena Flege, primao
ključeve zgrade budućeg Mediteranskog instituta za istraživanje života, toj prigodnoj
simboličkoj ceremoniji dao je svoj osebujni začin od šarma skromnosti i
duhovitosti. Naime, ključ mu se “zažario” u rukama tako da ga je premještao
iz jedne u drugu hladeći dlanove. Ovih dana, osam mjeseci pošto je od
“običnog” svjetskog znanstvenika unaprijeđen u savjetnika za znanost u vladi
Sanaderovog HDZ-a, Radman je putem anonimne prijave “iz krugova Splitskog
sveučilišta” javno optužen za pronevjeru novca iz državnog proračuna. Tužba
je zaprimljena službeno, javnost obaviještena, prijavljivač je ostao tajan.
Radman je opet “tražen”. Šala s ključem izgleda kao samoispunjeno
proročanstvo. U zemlji u kojoj su redovna kalendarska prešetavanja Bogorodice
udarna medijska vijest dana kao da je riječ o bogojavljanju, ni Radmanova
“apokalipsa” s ključem ne bi bilo čudo. Ali pitanje da li je akademik znao za
kakvo se vrelo gvožđe hvata ili se samo šalio, posve je krivo. Samo ono
nesvjesno pogađa istinu, šala je njegov medij, a prava stvarnost su hrvatski
informativni mediji. Ako išta točno i nemilosrdno opisuje hrvatsku
stvarnost na dan objave vijesti o “zaprimanju” anonimne prijave o Radmanovom
grijehu pronevjere, onda je to ponovno, kao u “slučaju Severina”, sama vijest
ili učinak logike medija. No, za razliku od one prohujale aferice oko zaštite
privatnosti nečijeg medijski prepariranog seksa, ovdje je, posve obrnuto,
riječ o tjeranju privatne osobe na javni striptiz i o beskrajnoj moći medija
nad javnošću, onom istom u čije se sveto pravo “da zna” kunu. No, iako objekt
općeg interesa više nije tehnika seksa najpopularnije nacionalne pjevačice,
nego dubina džepova vrhunskog znanstvenika, medijski učinak ispada
istovjetan. Nairitiran “olakim nasijednjem” medija na priču u kojoj “ništa
nije točno” Radman je rekao: “To je kao da netko prijavi da je akademik
Miroslav Radman općio s divljim životinjama” (HTV). Nezaštićena nevinost Čini se da su nova hrvatska legislativa, koja
predviđa obavezu novinara na odavanje izvora informacija, voluntarizam
političke egzekutive (slučaj otkupa zatvorske kazne za novinara iz džepa
ministrice pravosuđa), bezočna moć i pravo sudstva na inkompetenciju (novi
slučaj novčanog kažnjavanja Ferala) toliko impresionirali informativne medije da ih je strah od
počinjenja klevete odvratio od svakog daljnjeg organiziranog protivljenja vrhovnom
bogu Saboru i preusmjerio energiju frustracije u traženje olakšanja na
terenu. Zašto je anonimna prijava o tako poznatoj i značajnoj javnoj stvari
kao što je stvaranje avangardnog znanstvenog instituta bogomdani objekt za
same medije ako sama anonimnost očigledno ne služi zaštiti slabijeg? Anonimna prijava objekt je za totalno javno
raspolaganje dok za njezin “tajni” izvor mediji nisu obavezni ni ovlašteni
znati ni pitati pa ni odgovorati za moguću klevetu. “Izvor” je u zaštićenom
posjedu tužiteljstva. To dovoljno objašnjava preusmjerenje energije medija s
anonimnog prijavljivača na prijavljenog. Iako se vodi juridičkim načelom
pravičnosti postupka “Neka se čuje i druga strana”, ono je perverzno, jer
počiva na stavu “čuvanja izvora” — čijom se “tajnošću”,
“povjerljivošću” i “obaviještenošću” može beskonačno manipulirati — a
ne na istraživačkom porivu prema samom izvoru. Osim toga je i nepravedno.
Tražiti da se netko javno očituje o anonimnoj prijavi protiv sebe najprije ga
u startu dovodi u neravnopravan položaj izloženosti pred javnošću nasuprot
privilegiju anonimnosti koji uživa tužitelj. Otud medij u javnom sporu poput
ovoga preuzima ulogu advokata anonimne stranke koja ostaje pošteđena rizika
odgovornosti. Iza nje se može kriti svatko, i najmoćnija osoba u državi kao i
tzv. “mali čovjek”. Zato je perverzija anonimnosti izvora potpuna. Pozivajući
se (izričito ili prešutno) na “pravo javnosti da zna”, medij na tuženome
upražnjava silu ili moć javnosti koja je već institucionalizirana u samome
mediju kao što je ideja pravičnosti već institucionalizirana u sudstvu. Tako
medij, jednako kao birokracija, sud i policija, po prirodi stvari lako
nasijeda svojoj moći. Tko je posjeduje, “sekundarno” je pitanje koje se
uvijek iznova vraća u obliku pitanja o odnosu privatnog, javnog ili miješanog
vlasništva. Netko mora da je potkazao
Miroslava R. jer ... Zato slučaj tužbe protiv Miroslava Radmana odiše
dubokom nelagodom koju je zauvijek opisala početna rečenica Kafkinog
“Procesa”: “Netko mora da je potkazao Josepha K., jer …” No, Radman se na
sreću ne ponaša kao subjekt iz Kafkine priče “Pred sudom”, koji skapava ni ne
ušavši u sud koji je samo njemu namijenjen. Niti se, što je još značajnije,
drži kao anđeo opraštanja svim svojim “pakiračima”, poput hrvatskog generala
Tihomira Blaškića nakon devetogodišnjeg usavršavanja u etici i logici ratnog
prava u Haagu. Za razliku od toga heroja nedokazane nevinosti, koji je svoje
prosvijetljenje prevarenog ratnika stubokom zamijenio za obiteljsku srećicu
pod kumstvom države i medija, znanstvenik Radman ne oprašta ni pakiračima ni
medijima. Radmanovo
ogorčenje na medije pogađa u metastazirani cinizam “elitne” hrvatske
svijesti. Riječ je o tome da su svi hrvatski mediji — premda ne u istoj
mjeri i na isti način — dobrovoljno i “spontano”, zajedno s najvišim
organima države, od ministarstva znanosti, do premijera i predsjednika,
sudjelovali u stvaranju novog hrvatskog državnog kulta znanosti s pripadnim
mitom “Radman”. Njegova funkcija je da ispuni
nacionalnu potrebu za figurom nekog našeg Einsteina čija se fotorobotska
slika sastoji od sljedećeg: “genijalan, malo neprilagođen, ali simpatičan”
(cit. HTV). Projekt Mediteranskog instituta je, bez obzira na kontroverzne i
nepopularne Radmanove izjave o neštetnosti GM-hrane, uživao u širokoj
javnosti gotovo nepodijeljene simpatije, zahvaljujući upravo propagandnoj
podršci mitomanski nabrijanih medija. No, za razliku od njih, sam Miroslav
Radman je, a čini se jedino on, shvaćao taj mit ozbiljno. Rečeno ponešto
okultnim jezikom, Miroslav Radman je jedini u tropregu država-mediji-znanost
racionalnom ustrajnošću poštovao “mitski” ugovor o “novom hrvatskom dilu” za
znanost, usmjerenog na proboj domaćih ograničenja jednim jedinim skokom iz
mjesta i s dopingom iz stranih donacija. [Pri tome je, bez obzira na
deklaraciju o namjerama i podršci između Ministarstva i akademika Radmana,
javnost ostala prikraćena za elementarne informacije o karakteru državne
donacije u obliku zgrade i zemljišta, o suvlasništvu ili o akcionarstvu u
komercijalnom dijelu istraživačkog rada Instituta kao i za jasnoću u pitanju
tzv. “eksteritorijalnosti” Instituta; ona je pobrkana s tematikom
autonomnosti i slobode znanstvenih istraživanja.] Političko-odgojni primjer No, dok je država pokazala nizak stupanj
političke odgovornosti prema javnosti i višak interesa za propagandnim
profitom od simboličkog značenja budućeg Instituta, o političkoj kompetenciji
Miroslava Radmana, toga entuzijasta u polju znanosti, svjedoči upravo njegovo
traženje daljnje istrage za anonimnim denuncijantom radi javnog suočenja. Ta
vjernost sebi je posve egzotična naspram inkompetencije političara,
akademskih karijerista i posebno medija ogrezlih u mentalitetu “kod nas ništa
ne valja ali smo potencijalno neprocjenjivi”. Na sreću, čovjek koji se rado predstavlja
kao “zaljubljiva priroda”, potpuno predana užitku istraživanja, ne oprašta
podrivačima svoga projekta očito zato što stvar do koje mu je stalo ne shvaća
kao šalu ili “na probu”. Vjernost dogovoru ili socijalna iskrenost jedini je
uvjet uspješnosti posla koji je u interesu javne sreće. To je politički
sadržaj Radmanove “zaljubljenosti” i njegova erotiziranog govora o znanosti
koji iako beskompromisan traži dogovor. Upravo taj uvjet je temeljni manjak
novohrvatskog političkog mentaliteta opstrukcije. On jednako vlada i u
“akademskim visinama” gdje kao bogovi stoluju mozgovi sa svim najgorim
banalnostima “običnog” svijeta. Zato Radmanov zahtjev za identifikacijom
anonimnog tužioca ima značaj političko-odgojnog primjera. On nije samo
pljuska trendu opraštanja radi kukavičkog netalasanja, koje pokazuje da
“Hrvatska” ni nakon deset krvavih godina nije ništa shvatila o sebi.
Radmanova samoobrana ukazuje još više na fatalnu političku i intelektualnu
nedoraslost kreatora javne svijesti pod imenom hrvatskih informativnih
medija. Oni bez daljnjega shvaćaju svoju primarnu moć, ali ne i “sekundarna”
pitanja njezine upotrebe i posjedovanja. To je slijepa mrlja institucije. |