|
32. O medijskoj regresivnosti „druge Hrvatske“ ili društvena kritika u
doba svoje marketinške reprodukcije
FERALOV KOMPLEKS ili želja medija ... Nijedna vlast, pa čak ni stara hadezeovska pod Tuđmanom, Šuškom i
Pašalićem, ne bi imala onakvo značenje kakvo je imala da joj ga nije davao tjednik
poput Ferala koji je za tu temu godinama žrtvovao sve ostalo na svijetu, samo
ne svoje civilno-društvene zasluge. Stoga današnji HDZ pod Sanaderom duguje
starom Feralu barem jednu ulicu, a možda i zagrljaj. |
|
Sva novija medijska halabuka
o lošem svijetu političara i dobrom svijetu samih medija koje navodno krasi
briga za javnost i autonomiju uređivačke politike, popraćena je i dalje
gromoglasnom šutnjom o vlastitoj medijskoj politici — od one
s istinom u informiranju preko još uvijek aktualnog pitanja
„netransparentnog“ vlasništva nad najvećim privatnim medijskim koncernom u
Hrvatskoj, do još netransparentnije zarade na paranovinskim djelatnostima, na
politici plaća i položaju zaposlenika, i konačno, na nepoznanici zvanoj
„stvarna naklada“. To su gotovo posvuda tabu-teme čak i kad se vodi međusobni
propagandni rat između pojedinačnih medijskih kuća. Iako bespoštedan, on kao
da je ograničen striktnim načelom međusobne poštede, nezadiranja u opću i
zajedničku logistiku samih medija. Tako je i
medijsko-politička afera oko ankete o slobodi novinarskog rada unutar samih
medija, koju je na poticaj izvan Hrvatske pokrenuo Sindikat zaposlenih u
novinarstvu, završila tek kompromitacijom predsjednice Sindikata zbog curenja
anonimnih podataka i samouzvisivanjem jednog od sudionika, lučonoše svih
novinskih sloboda — splitskog Ferala. Otkrilo se naime da čak i
Feral, list koji se izrijekom naziva vlasništvom svojih proizvođača i koji
je civilno-društveno osviješten o divlje-kapitalističkim uvjetima rada u
postsocijalizmu, ima nezadovoljnika u pogledu slobode pisanja i politike
plaća. No daleko većom viješću od toga ispalo je da je u spomentoj anketi, od
svih grešnih medija, samo Feralu namještena javna priča o
tome: naime, 80 posto od sudionika ankete iz Ferala nezadovoljno je u Feralu. U realnim
brojkama, to je čak troje (brojkama: 3) od ukupno četiri (4) sudionika
ankete. Doista, s obzirom na poziciju i simbolički ugled Ferala ne zna se što je
intrigantnije, visok postotak nezadovoljnika sobodom i plaćom ili nizak
postotak sudionika sindikalne ankete ili pak sama činjenica da u slobodarskom
listu poput Ferala uopće ima članova sindikata. Želja za
spomenikom Dakako, polemika se slegla
prije nego što je i otpočela, a medijsko bratstvo međusobnog uvažavanja,
solidarnosti i poštede najbolje je izrazio Boris Dežulović, kolumnist Globusa i bivši
su-proizvođač Ferala, rekavši da će „jednog dana neka vlast u Hrvatskoj
podići spomenik Feralu ili nazvati neku ulicu po njemu“ (Zarez,
HTV). Iako je on sam odavno prebjegao iz tabora istinoljubivih ali skromnih
medijskih alternativaca, ovisnih o „Judinim škudama“, u glamurozni svijet
velikih, skupih i ciničnih, ta je ironična rečenica shvaćena doslovno kao
kompleks više vrijednosti samog Ferala. Ali Dežulović je stvarno
u pravu iako se šali: nijedna vlast, pa čak ni stara hadezeovska pod
Tuđmanom, Šuškom i Pašalićem, ne bi imala onakvo značenje kakvo je imala da
joj ga nije davao tjednik poput Ferala koji je za tu temu
godinama žrtvovao sve ostalo na svijetu, samo ne svoje civilno-društvene
zasluge, dok je najsamozatajnije tretirao svoje unutrašnje financijske tajne.
Stoga današnji HDZ pod Sanaderom duguje starom Feralu barem jednu ulicu,
a možda i zagrljaj. Istina Dežulovićeve „želje za
spomenikom“ nije ni doslovnost niti feralovsko hvalisanje isključivim
prvoboračkim zaslugama u kulturi antituđmanizma, „druga“ ili
„antinacionalistička“ Hrvatska je veća od Ferala. Istina te želje
je autoironija nostalgije za vremenima ratne i polu-totalitarne vlasti HDZ-a,
kad se teže disalo ali lakše mislilo pa je i Feral imao onoliko
uzvišenog društvenog značenja koliko je u negativnom liku apsolutnog zla
uspio pridati HDZ-u uz dobru porciju društvenog odobravanja. Feral su čitali doslovno
svi: i „jugonostalgičari“ i „Srbi“ i patriotski uspaljene hrvatske domaćice
koje nazivaju program radija 101 uživo i tajkunčići u BMW-ima. U uvjetima
postnacionalističkog obeščarenja zla od 3. siječnja 2000., Feralovo forsiranje
Račanova aparata vlasti bez ideologije, i samo se deklarativno odreklo
ideologije i osloboditeljske misije, ali nije izbjeglo sudbinu nesretne
svijesti. Ona je već viđena u jugonostalgiji najprominentnijih hrvatskih
kulturnacionalista, poput pok. Vlade Gotovca ili Marka Veselice, kojima je Tuđmanov
show hrvatskog državotvornog sna oduzelo svo nacionalno značenje i svu
prošlost. Dežulovićeva ironična
nostalgija meki je pandan prave i tvrde nostalgije Ferala za samim sobom
koji je doslovno i bez ikakve autoironije, ali zato s puno promašene
ironije, izrazila naslovna stranica prvog broja novog-starog Ferala, ona najpoznatija
s „Tuđmanom“ i „Miloševićem“ u krevetu, ali sad s glavama aktualnih
političara (Sanader i Pupovac). Time priča o Feralovom „kompleksu više
vrijednosti“ poprima psihoanalitičke konotacije u kulturno-epistemološkom
smislu. Riječ je o edipovštini u manje dubokom, ali jednako spektakularnom i
pervertiranom obliku. Naime, za razliku od Edipova tragičnog samokažnjavanja
zbog spoznaje svoje nehotične individualne uloge u igri viših sila, Feralov kompleks znači
samo komično odbijanje i nesposobnost jednog alternativnog medijskog aktera
da prepozna svoje vlastite voljne činove u svijetu medijskog mainstreama.
Stoga je „Feralov kompleks“ anti-edipovski sindrom, postmodernističko
poricanje identiteta i istine o sebi, i ne označava samo recentna događanja
oko tjednika Feral Tribune nego općenitiju pojavu u aktualnoj medijskoj
kulturi. Feral se voli kao dobro dijete neodgovornih roditelja u
još opakijem svijetu. Anđeoski
isljednik Dva događaja, koja su
ostala nezamijećena u svojoj srodnosti, upućuju na to. Riječ je o rezultatima
glasanja u emisiji HTV-a „Nedjeljom u 2“, najnovijeg za gostovanja glavnog
urednika Ferala, Viktora Ivančića, kad je zabilježeno gotovo 16.000
telefonskih odgovora na anketno pitanja o ulozi Ferala u hrvatskoj javnosti;
dobre dvije trećine pozitivnih. Taj ishod nije interesantan zbog uvjerenja o
konzervativnosti HTV i avangardnosti Ferala, nego zbog mobilizacijske
moći HTV-a o vrijednosnim društvenim pitanjima. O tome još jasnije svjedoči
kontrast s rezultatom glasanja u istoj emisiji za gostovanja predsjednika
Matice Hrvatske, Igora Zidića, s (već zaboravljenom) temom o pokretanju
dnevnih novina „nekomercijalne“ orijentacije; glasalo je jedva 5.000
gledalaca sa sličnim omjerom pozitivnih i negativnih odgovora. Feral Tribune uvjerljivo vodi u
interesu hrvatskog pučanstva za medije, no taj reprezentativni postotak
podrške od skoro 80 posto čudnovato koincidira s već famoznim podatkom o
osjećaju neslobode kod nereprezentativnih „80 posto“ (ili tri) novinara Ferala obuhvaćenih
sindikalnom anketom. To preklapanje pokazatelja javne podrške i unutrašnje
„subverzije“ daje mističnu pozadinu za objašnjenje ponašanja zvijezde
medijske samopravednosti i istinitosti poput Viktora Ivančića. Spornu povredu
anonimnosti ankete o broju sudionika po medijskim kućama sam je u svojim
napisima i u citiranom tv-intervjuu produbio i dovršio tako što je obznanio
informacije sindikalnog povjerenika samog Ferala o njihovu statusu.
Tako smo od glavnog urednika Ferala saznali više od svih
konkurentskih novinara. Time je navodno opće
medijsko čerečenje Ferala preko navodne sindikalne zavjere postalo čist
školski primjerak rada medijske moći. Ivančić nije samo uprizorio
investigativno novinarstvo na djelu s još radikalnijom provalom
anonimnosti nego je izvršio isti čin potkazivanja vlastitih ljudi koji je
predbacivao sindikatu, samo iz pozicije onoga tko tim istim činom i kažnjava.
Zato se geslo novinarske
slobode „Feral je vlasništvo onih koji ga pišu“ može čitati samo
s dodatkom — da, ali onih koji su vlasnici. Stoga nije riječ o
Feralu kao žrtvi harange medija na medij putem (navodno) koruptne
predsjednice sindikata, nego barem jednako tako i o aperceptivnom poremećaju
narcističke svijesti uredništva Ferala, nesposobne da sadržaje
vlastitih iskaza i efekte svojih činova u svijetu prepozna kao svoje.
Antiedipovština Viktora Ivančića je ime za nesposobnost uspostavljanja
moralne veze između stvarne prakse unutar medijske institucije i vlastitog
diskursa novinara-kritičara. Anđeoski nevin kao analitičar-isljednik iz
„Anđeoskog srca“ on u stvarnim zločinima oko sebe prepoznaje sličnosti
s onim što sanja, ali ne i svoju ulogu u stvarnosti. No, za razliku od
detektiva, Ivančić je obaviješten. Neprepoznavanje stvarnosti je
nepriznavanje. Sve će to
mediji pozlatiti Novi Feral je u starom
izdanju izraz medijske regresije kroz ponavljanje akata i autocentričnu
citativnost bez napretka kritičke svijesti. Genijalna satira s golim
Tuđmanom-Miloševićem koji čitaju Feral, s novim glavama Ive
Sanadera i Milorada Pupovca, u istom zagrljaju danas je još samo dekadentna
reminiscencija na konstrukciju vlastitog prisustva u krevetu svojih tvoraca
kojih više nema. Smisao te metafore danas nije analiza nego remake hita i
suspenzija autorefleksije koja znači samo želju subjekta za priznanjem od
Drugog — političkog, medijskog i vrijednosnog mainstreama. Isto tako, u
uvodniku za prvi broj novog-starog izdanja glavna urednica H. Erceg s
indignacijom odbacuje svijet šarenih medija u kojemu je Feral pune četiri godine
s layoutom Globusa ili Glorije sudjelovao kao u
„preskupom sportu“ (Ivančić, HTV), ali novouvedena kolumna nosi bombastičnu
egidu dostojnu Nacionala: „Jedina pobjednica Milijunaša piše za Feral“. I Ivica Račan je
na svečanom otvaranju „Dalmatine“ do Zadra vozio u autu prvog neuspjelog
hrvatskog kviz-milijunaša iz Zadra pa se Feral smijao kao i pola
Hrvatske. No, opći smijeh postaje kiseo upravo zato što je opći. Zato se pravi jad današnjeg
Ferala vidi na razlici spram lojalnog otpadnika Dežulovića. Ono što je
uspjelo njemu — naime, da ga proguta najveća medijska riba u Hrvatskoj
i da sačuva „feralovsku autentičnost“ — nije uspjelo cijelom Feralu. Prvi razlog tome
je sigurno taj što je Dežulović pojedinačno jeftiniji od institucije Feral
Tribune d.o.o. Drugi razlog je imanentnije feralovski: Dežulović hvali na sav
glas direktora uprave i suvlasnika EPH kao donatora svoje apsolutne slobode
mišljenja i pisanja, ali posve sigurno je samo to da je ta sloboda apsolutna
zato što kolumnist Dežulović nije prekoračio njezin horizont. Ako to zvuči
metafizički, jedan test je dovoljan: nikad i ničim apsolutno slobodni
kolumnist nije dotaknuo same uvjete svoje slobode, medijsku politku EPH-a, a
najmanje sam Globus, tjednik čija je povijest medijskog djelovanja na
civilno-društvenoj sceni Hrvatske egzemplaran model djelovanja cinizma „uma“.
Zato, famozna apsolutna sloboda autorstva nije ništa drugo nego kupljena
figura mišljenja s brandom na EPH-dvoru demokracije. Imamo Feral bez Ferala. Tragikomedija komercijalne
utrživosti radikalnog stila mišljenja koja sebe doživljava kao slobodarski
glas „šume“ (cit. Dežulović, HTV) dovršava se, u slučaju Globusa, regresivnom
gestom sjećanja: krug kredom u hrvatskoj se kritičkoj kolumnistici zatvara
vraćanjem upravo na Globus koji novčano obeštećuje autorske profile,
kakve je izručivao medijskoj rulji gladnoj šovinizma s „aferom vještica iz
Rija“, tako da ih sad izravno kupuje kao novinarske akvizicije. Ako je tada
zabijen prvi klin u škrinju etike istraživačkog novinarstva u ovoj zemlji,
vijest o akviziciji Jelene Lovrić za EPH-holding, i to baš za Globus, posljednji je
klin u škrinju balzamirane kritike. Nije riječ o vremenu
izdajica nego o nestajanju medijatora hrvatske demokracije u njezinoj pjeni.
Ona je počela 3. siječnja 2001. dodjelom diploma prvoborcima demokracije iz
združenih ruku šefa najvećeg medijskog koncerna i šefa najveće koalicijske
stranke. Dodamo li tome da je onaj prvi stavio na raspolaganje ovome drugome
i bivšeg glavnog urednika jedne svoje publikacije za novog direktora
nacionalne televizije, uz nadoknadu razlike u plaći, onda je to posve
otvoreno stupanje medija u logistiku ideološkog aparata države pouzdan znak
da je novo političko doba medijsko. Tako se logistika vlasti pokazuje kao
politički smisao navodne nepolitičnosti i neideologičnosti i politike i
medija. |
