|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

20.

Vedrana Rudan u ogledalu političkog face liftinga

Vedrana Rudan, kolumnistkinja iz Nacionala i zvijezda drugih „glorijskih“ medija, u kojima po njezinim davnim riječima nema mjesta za jednu Vesnu Parun, nije nipošto ona „pretučena“ hrvatska mladenka, kao da je pala niza skale i prije oltara. To je onaj mračni prizor žene u bijelom pred svjetlima velegrada u noći, s plakata za promociju nove knjige Vedrane Rudan. Između tih dviju Vedrana fali neka karika.

UHO, GLO, IGLA

 

Strateška odluka PR-savjetnika HNS-a da se Vesna Pusić radikalno odmakne od imidža „nove Savke“ dovela je konačno do ostvarenja njezinu vlastitu politiku boljeg imagea, ali u pervertiranom obliku. Vesna Pusić je na plakatu HNS-a dobila nov identitet 25-godišnjakinje kroz radikalan foto „face lifting“, a spektakl politike nov fantastičan obrat: građani se masovno bave semiologijom stranačkih bill boarda u izbornoj kampanji. Kakve su posljedice građanskog zanimanja za spektakl politike umjesto za ozbiljne stranačke programe, posvjedočila je jedna od kritički najosvještenijih građanki ove zemlje, Vedrana Rudan, bivša novinarka Hrvatskog radija, spisateljica i kolumnistkinja.

U istom broju Nacionala (od 28. 10. 2003.), u kojem građani mogu saznati od političarke Vesne Pusić, prezentirane i u tehnici fotoliftinga i obiteljskim slikama u „realnom vremenu“, da svoju političku sudbinu trebaju iščitavati iz partijskih brošura, kao da taj politički akademizam prakticira ijedan birač na svijetu, Vedrana Rudan je objavila kolumnu pod zlogukim naslovom „Ja se bojim“: ona ne izlazi iz kuće, ne ide u kupovinu, priviđaju joj se iskežene face i zle, lažljive oči političara s ogromnih izbornih plakata. Štoviše, uvukli su joj se i u peć: „Aaaaaa … Sa stranica novina gledala me njena njuška. Usta je rastegnula od uha do uha, ona je političarka, ona vozi traktor …“

Kolumna ne kaže čiji to iskeženi portret ugrožava autoricu, ali Vedrana Rudan je posvjedočeno najhrabrija i najiskrenija od svih sarkastičnih hrvatskih kolumnistkinja njezine dobi, pa se to može lako ustanoviti. Po njezinu vlastitom ponovljenom priznanju stvarni problem žene u krizi pedesetih nisu ni muž ni majka ni opće stanje zemlje nego svako dvonožno žensko ispod 25 godina. Ako itko i išta može više nego „to“ ugroziti Vedranu Rudan, koja kao i svi kritični Hrvati prezire svoju političku elitu i njihove estradne saveznike, onda to može biti samo pedesetogodišnja političarka koja izgleda poput neke djevojke od “25” godina, makar i izobličena.

Porculanski lik žene

Najpouzdaniji materijalni dokaz o tome da je uzrok Vedraninog dubokog građanskog „nemira“ ona spomenuta političarka, radikalno “podmlađena” na izbornim plakatima, pruža sljedeća psiho-scena dokone domaćice ispražnjenih bankovnih računa: „Otišla sam u kupaonicu, gledala u svoje lice i gledala. Zabila sam tanku iglu u jednu mrlju, izvukla iglu, opet je zabila … Za tjedan ili dva koža će doći na svoje (…).“ Ako netko i dalje sumnja u detekciju društvene istine preko psihičkih simptoma pojedinca, konačni dokaz da je Vedranino strašilo s početka priče političarka Vesna Pusić, a ne na primjer izbeljena Severina Vučković, pruža retuš-fotografija same Vedrane Rudan, u pozi kolumnistkinje Nacionala.

Od sličnih portreta političarki i kolumnista koji prstima desne ruke pridržavaju bradu ovaj se razlikuje po tome što (je) Vedranina ruka pridržava (la) uho. Tom metonimijskom referencom na izvankolumnističku praksu pisanja („Uho, grlo, nož“) probijen je doduše krug mudrosti kolumnističke kulture u Hrvata, ali zatvoren je krug face lifting politike. Ta ambivalencija je informativna.

ACD Systems Digital ImagingPorculanska Vedrana Rudan iz Nacionala i drugih „glorijskih“ medija, od tjednika preko časopisa do televizijskih talk showa, u kojima, po njezinim davnim riječima, nema mjesta za jednu Vesnu Parun, nije nipošto ona „pretučena“ hrvatska mladenka, kao da je pala niza skale i prije oltara. To je onaj mračni prizor žene u bijelom pred svjetlima velegrada u noći, s plakata za promociju nove knjige Vedrane Rudan koji se pojavio na naslovnoj stranici SD Magazina (25. 10.). Između tih dviju Vedrana fali neka karika. Spisateljica je doduše u intervjuu za SD ponovila poznatu tezu da je Hrvatska najužasnija zemlja s naj-mačo muškima, da piše novi roman posvećen heroinama mužoubojicama iz Gradiške te da će usprkos sve dešperacije izaći na izbore i „glasati za Šuvara“. Tolika je moć književne riječi u ovoj zemlji, čak i kad je u pitanju „slaba žena“, da je ovu izjavu dan poslije prenio Novi list.  No, ta ozbiljna novina koja očito podržava istarske snage nije prenijela i Vedranin argument za Šuvara: „Zato što barem ne krije što je i tko je!“ (cit. SD)

Književni mačo-ženski diskurs Vedrane Rudan, u kojemu je ona moćna barem koliko i obećanje Bate-aždahe „Saću da te karam!“ iz filmovane verzije romana Dubravke Ugrešić Štefica Cvek u raljama života, poprima u žanru političkog intervjua značajke rezoniranja zbunjene Štefice pred očekivanjima sreće. Budući da spomenutim narodskim argumentom o nečijoj iskrenosti ne simpatiziramo samo sa svakim „poštenim lopovom“, koji ne krije da krade, nego je također očigledno da nijedan političar u Hrvatskoj i dalje ne krije tko je i što je (pa čak ni šef HSP-a, plagijator magistarskih znanstvenih radova i demokratski prosvijetljeni neoustaša pod imenom Anto -apić), nije jasno je li Novi list tom redukcijom citata Vedrane Rudan htio dati doprinos estradizaciji hrvatske ljevice ili zaštititi vedetu „vulgarnog“ ženskog pisma od agitacije za „starog Šuvara“, a to znači — od nje same.

Lijeva moralna vertikala

Argument kolumnistkinje Nacionala o današnjoj političkoj vrijednosti „Šuvarovog“ poštenja ipak nije ništa informativniji od priznanja koje Stipe Šuvar dobiva s desnice, od pripadnika ideološkog aparata bivšeg HDZ-a. Oni, te vertikale hrvatske korupcije, mešetarenja i akademskog švindleraja pod okriljem državnog aparata, smatraju  da „zakletom neprijatelju hrvatstva, školstva i kulture“ treba priznati „fascinantnu političku dosljednost i osobno poštenje“ (cit. J. Zovko, HTV, „Sve zabranjene Latinice“, ljeto 2003.).

U tome javnom slinavljenju jednog ražalovanog neoustaše koji se želi rehabilitirati za političke salone posttuđmanizma, fascinantno samo to da se nepotkupljiva hrvatska ljevica, pretučena višekratno u Stipi Šuvaru, javlja kao druga hrvatska moralna vertikala. Stoga, uračunamo li mit o moralnoj uzvišenosti „crkve u Hrvata“, koji se brže urušio nego što se uspostavio, porečeno i pretučeno kolektivno sjećanje na bolje strane socijalizma nije tek puka forma nesvjesne nostalgije. Ono je nasušna potreba za dignitetom „nepotkupljive dosljednosti“ ma što ta ista hrvatska javnost ne htjela danas znati o kapitalnim zaslugama Stipe Šuvara za hrvatsku kulturu ako već ne i za stranačku demokraciju.

Zato izravno odavanje izborne tajne Vedrane Rudan ima veću društvenu vrijednost od njezine dešperacije nad lažnim djevojkama. Ako i nije zbog same Vedrane Rudan, onda je sigurno nakon izborne agitacije te spisateljice nečednoga izričaja i Katolička crkva svojim licemjernim žargonom lažne svetosti obznanila svoje političke direktive vjernicima da glasaju od HSS-a preko HDZ-a nadesno. No hard-feministički performans pretučene žene (od viklera na HTV-u, preko vjenčanice u SD-u do „gipsa“ na promociji nove knjige u Rijeci) i mazohistička autoironija podmlađivanja iglom u kolumni odašiljaju fundamentalniju političku poruku, dakako, preko najbližeg zamjenskog objekta: „Glasajte za Šuvara zato što njegov stvarno pretučeni face lifting autentičnije od moga odaje političku istinu Pusićkinih 25!“ Što je to realno u nesvjesnoj političkoj fantazmi Vedrane Rudan, društveno-kritičke performerke i poduzetnice u području nekretnina, što spaja „Šuvara“ i „Pusićku“?! Odgovor je lak: ljevica kao estetski su-višak u marketingu demokratskog društva.

Vedranu za predsjednicu!

Stipu Šuvara i Vesnu Pusić povezuje samo to što njihove političarske pozicije izražavaju u najčistijem obliku onu komplementarnu suprotnost dvaju polova političke, socijalne i psihološke stvarnosti hrvatskog društva u kojima se kristalizira realpolitička slika „druge tranzicije“ postjugoslavenskih zemalja — to su pitomiji tajkuni izrasli iz socijalističkog direktorskog managementa i obezvlašteno radništvo. „Novi Šuvar“, lišen negativne CK-ovske aure, u reduciranom političkom obliku osamljenog tribuna socijalizma, i Vesna Pusić, kao reminiscencija „stare Savke“, nisu ništa drugo nego dva preostala mjesta iskazivanja prosvijetljenog, samoupravnog socijalističkog diskursa koja u tranzicijskoj demokraciji daju znak da stari režim vrijednosti — privredni napredak i socijalna pravda — (još) nije umro. Pod šminkom „nove Savke“ vjerojatno definitivno hoće.

Dok je prava Savka izgubila izbore 1990. od Tuđmana pokušavajući kapitalizirati predifuzno sjećanje na 1971., njezin postpolitički klon Vesna Pusić forsira tehnokratsku policy kao najviši oblik nove „građanske političke kulture“. Zato, u nedostatku stvarnih suprotnosti na političkoj i društvenoj sceni biračima preostaje samo performerska fantazija simbola „Šuvar“-„Pusić“, nepostojeća koalicija radnika-i-poduzetnika za gradnju budućnosti. Stoga, budimo realni, tražimo ono vjerovatno iako nemoguće: birajmo Vedranu Rudan za predsjednicu!

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|