O
regresivnosti „druge“ medijske Hrvatske: neoliberalni konformizam kritike Kompleks ‚drugog‘ identiteta U
uvjetima postnacionalističkog obeščarenja zla od 3. siječnja 2000., Feralovo
forsiranje koalicijskog aparata vlasti bez ideologije, i samo se deklarativno
odreklo ideologije i osloboditeljske misije, ali nije izbjeglo sudbinu
nesretne svijesti. Ona je već viđena u jugonostalgiji najprominentnijih
hrvatskih kulturnacionalista kojima je Tuđmanov spektakl državotvorstva
oduzeo svako značenje i prošlost. No, nesretna svijest Ferala je
vesela: ona želi ostati kritična, ali priznata i dobro plaćena. |
|
Sva novija halabuka medija o
lošem svijetu političara i dobrom svijetu samih medija koje krasi
proklamirana briga za javnost i autonomiju uređivačke politike, popraćena je
i dalje gromoglasnom šutnjom o vlastitoj medijskoj politici - od one
s istinom u informiranju preko još uvijek aktualnog pitanja
„netransparentnog“ vlasništva nad najvećim privatnim medijskim koncernom u
Hrvatskoj, do još netransparentnije zarade na paranovinskim djelatnostima, na
politici plaća i položaju zaposlenika, i konačno, na nepoznanici zvanoj
„stvarna naklada“. To su gotovo posvuda tabu-teme čak i kad se vodi međusobni
propagandni rat između pojedinačnih medijskih kuća. Iako bespoštedan, on kao
da je ograničen striktnim načelom međusobne poštede, nezadiranja u opću i
zajedničku logistiku samih medija. Tako je i medijsko-politička
afera oko ankete o slobodi novinarskog rada unutar samih medija, koju je na
poticaj izvan Hrvatske pokrenuo Sindikat zaposlenih u novinarstvu, završila
tek kompromitacijom predsjednice Sindikata zbog curenja anonimnih podataka i
samouzvisivanjem jednog od sudionika, lučonoše svih novinskih sloboda -
splitskog Ferala. Otkrilo se naime da čak i Feral,
list koji se izrijekom naziva vlasništvom svojih proizvođača i koji je
civilno-društveno osviješten o divlje-kapitalističkim uvjetima rada u
postsocijalizmu, ima nezadovoljnika u pogledu slobode pisanja i politike
plaća. No daleko većom viješću od toga ispalo je da je u spomentoj anketi, od
svih grešnih medija, samo Feralu namještena
javna priča o tome: naime, 80 posto od sudionika ankete iz Ferala
nezadovoljno je u Feralu. U realnim brojkama, to je čak
troje (brojkama: 3) od ukupno četiri (4) sudionika ankete. Doista,
s obzirom na poziciju i simbolički ugled Ferala ne
zna se što je intrigantnije, visok postotak nezadovoljnika sobodom i plaćom
ili nizak postotak sudionika sindikalne ankete ili pak sama činjenica da u
slobodarskom listu poput Ferala uopće ima
članova sindikata. Želja za spomenikom Dakako, polemika se slegla prije
nego što je i otpočela, a medijsko bratstvo međusobnog uvažavanja,
solidarnosti i poštede najbolje je izrazio Boris Dežulović, kolumnist Globusa i
bivši su-proizvođač Ferala, rekavši da će „jednog dana
neka vlast u Hrvatskoj podići spomenik Feralu ili nazvati
neku ulicu po njemu“ (Zarez, HTV). Iako je on sam odavno prebjegao iz tabora
istinoljubivih ali skromnih medijskih alternativaca, ovisnih o „Judinim
škudama“, u glamurozni svijet velikih, skupih i ciničnih, ta je ironična
rečenica shvaćena doslovno kao kompleks više vrijednosti samog Ferala. Ali
Dežulović je stvarno u pravu iako se šali: nijedna vlast, pa čak ni stara
hadezeovska pod Tuđmanom, Šuškom i Pašalićem, ne bi imala onakvo značenje
kakvo je imala da joj ga nije davao tjednik poput Ferala koji
je za tu temu godinama žrtvovao sve ostalo na svijetu, samo ne svoje
civilno-društvene zasluge, dok je najsamozatajnije tretirao svoje unutrašnje
financijske tajne. Stoga današnji HDZ pod Sanaderom duguje starom Feralu
barem jednu ulicu, a možda i zagrljaj. Istina Dežulovićeve „želje za
spomenikom“ nije ni doslovnost niti feralovsko hvalisanje isključivim
prvoboračkim zaslugama u kulturi antituđmanizma, „druga“ ili
„antinacionalistička“ Hrvatska je veća od Ferala.
Istina te želje je autoironija nostalgije za vremenima ratne i
polu-totalitarne vlasti HDZ-a, kad se teže disalo ali lakše mislilo pa je i Feral imao
onoliko uzvišenog društvenog značenja koliko je u negativnom liku apsolutnog
zla uspio pridati HDZ-u uz dobru porciju društvenog odobravanja. Feral su
čitali doslovno svi: i „jugonostalgičari“ i „Srbi“ i patriotski uspaljene
hrvatske domaćice koje nazivaju program radija 101 uživo i tajkunčići u
BMW-ima. U uvjetima postnacionalističkog obeščarenja zla od 3. siječnja
2000., Feralovo forsiranje Račanova aparata vlasti
bez ideologije, i samo se deklarativno odreklo ideologije i osloboditeljske
misije, ali nije izbjeglo sudbinu nesretne svijesti. Ona je već viđena u
jugonostalgiji najprominentnijih hrvatskih kulturnacionalista, poput pok.
Vlade Gotovca ili Marka Veselice, kojima je Tuđmanov spektakl državotvorstva
oduzeo svo nacionalno značenje i svu prošlost. No, nesretna svijest Ferala je
vesela: ona želi ostati kritična, ali priznata i dobro plaćena. Dežulovićeva ironična nostalgija
izražava konformizam ironije i neoliberalnu političku stilizaciju kritike.
Ona je meki pandan prave i tvrde nostalgije Ferala za
samim sobom koji je doslovno i bez ikakve autoironije, ali zato s puno
promašene ironije, izrazila naslovna stranica prvog broja novog-starog Ferala, ona
najpoznatija s „Tuđmanom“ i „Miloševićem“ u krevetu, ali sad s glavama
aktualnih političara (Sanader i Pupovac). Time priča o Feralovom „kompleksu
više vrijednosti“ poprima psihoanalitičke konotacije u
kulturno-epistemološkom smislu. Riječ je o edipovštini u manje dubokom, ali
jednako spektakularnom i pervertiranom obliku. Naime, za razliku od Edipova
tragičnog samokažnjavanja zbog spoznaje svoje nehotične individualne uloge u
igri viših sila, Feralov kompleks može značiti komično
odbijanje i nesposobnost jednog alternativnog medijskog aktera da prepozna
svoje vlastite voljne činove u svijetu medijskog mainstreama. Stoga je
„Feralov kompleks“ anti-edipovski sindrom, postmodernističko poricanje
identiteta i istine o sebi, i ne označava samo recentna događanja oko
tjednika Feral Tribune nego općenitiju pojavu u
aktualnoj medijskoj kulturi. Obaviješteno nevin isljednik Dva događaja, koja su ostala
nezamijećena u svojoj srodnosti, upućuju na to. Riječ je o rezultatima
glasanja u emisiji HTV-a „Nedjeljom u 2“, najnovijeg za gostovanja glavnog urednika
Ferala, Viktora Ivančića, kad je zabilježeno gotovo 16.000
telefonskih odgovora na anketno pitanja o ulozi Ferala u hrvatskoj javnosti;
dobre dvije trećine pozitivnih. Taj ishod nije interesantan zbog uvjerenja o
konzervativnosti HTV i avangardnosti Ferala, nego zbog
mobilizacijske moći HTV-a o vrijednosnim društvenim pitanjima. O tome još
jasnije svjedoči kontrast s rezultatom glasanja u istoj emisiji za gostovanja
predsjednika Matice Hrvatske, Igora Zidića, s (već zaboravljenom) temom o
pokretanju dnevnih novina „nekomercijalne“ orijentacije; glasalo je jedva
5.000 gledalaca sa sličnim omjerom pozitivnih i negativnih odgovora. Feral Tribune
uvjerljivo vodi u interesu hrvatskog pučanstva za medije, no taj
reprezentativni postotak podrške od skoro 80 posto čudnovato koincidira s već
famoznim podatkom o osjećaju neslobode kod nereprezentativnih „80 posto“ (ili
tri) novinara Ferala obuhvaćenih sindikalnom anketom. To
preklapanje pokazatelja javne podrške i unutrašnje „subverzije“ daje mističnu
pozadinu za objašnjenje ponašanja zvijezde medijske samopravednosti i
istinitosti poput Viktora Ivančića. Spornu povredu anonimnosti ankete o broju
sudionika po medijskim kućama sam je u svojim napisima i u citiranom
tv-intervjuu produbio i dovršio tako što je obznanio informacije sindikalnog
povjerenika samog Ferala o njihovu statusu. Tako smo od
glavnog urednika Ferala saznali više od svih
konkurentskih novinara. Time je navodno opće medijsko
čerečenje Ferala preko navodne sindikalne zavjere
postalo čist školski primjerak rada medijske moći. Ivančić nije samo
uprizorio investigativno novinarstvo na djelu s još radikalnijom
provalom anonimnosti nego je izvršio isti čin potkazivanja vlastitih ljudi
koji je predbacivao sindikatu, samo iz pozicije onoga tko tim istim činom i
kažnjava. Zato se geslo novinarske slobode
„Feral je vlasništvo onih koji ga pišu“ može čitati samo s dodatkom - da,
ali onih koji su vlasnici. Stoga nije riječ o Feralu kao
žrtvi harange medija na medij putem (navodno) koruptne predsjednice
sindikata, nego barem jednako tako i o aperceptivnom poremećaju narcističke
svijesti uredništva Ferala, nesposobne da sadržaje
vlastitih iskaza i efekte svojih činova u svijetu prepozna kao svoje.
Antiedipovština Viktora Ivančića je ime za nesposobnost uspostavljanja
moralne veze između stvarne prakse unutar svoje medijske institucije
s privatno-vlasničkim odnosima i vlastitog pravedničkog diskursa
novinara-kritičara. Premda potpuno obaviješten o svojoj ulozi, on anđeoski
nevin kao analitičar-isljednik iz „Anđeoskog srca“ u stvarnim zločinima oko
sebe prepoznaje sličnosti s onim što sanja, ali ne i svoju ulogu u
stvarnosti. No, za razliku od detektiva, Ivančić je svjestan. Njegovo
nespoznavanje stvarnosti je cinizam neprepoznavanja. Sve će to mediji pozlatiti Novi Feral je u
starom izdanju izraz medijske regresije kroz ponavljanje akata i
autocentričnu citativnost bez napretka kritičke svijesti. Genijalna satira
s golim Tuđmanom-Miloševićem koji čitaju Feral, s
novim glavama Ive Sanadera i Milorada Pupovca, u istom zagrljaju danas je još
samo dekadentna reminiscencija na konstrukciju vlastitog prisustva u krevetu
svojih tvoraca kojih više nema. Smisao te metafore danas nije analiza nego
remake hita i suspenzija autorefleksije. Isto tako, u
uvodniku za prvi broj novog-starog izdanja glavna urednica H. Erceg s
indignacijom odbacuje svijet šarenih medija u kojemu je Feral pune
četiri godine s layoutom Globusa ili Glorije
sudjelovao kao u „preskupom sportu“ (Ivančić, HTV), ali novouvedena kolumna
nosi bombastičnu egidu dostojnu Nacionala: „Jedina
pobjednica Milijunaša piše za Feral“. I
Ivica Račan je na svečanom otvaranju „Dalmatine“ do Zadra vozio u autu prvog
neuspjelog hrvatskog kviz-milijunaša iz Zadra pa se Feral
smijao kao i pola Hrvatske. No, opći smijeh postaje kiseo upravo zato što je
opći. Zato se pravi jad današnjeg Ferala vidi
na razlici spram lojalnog otpadnika Dežulovića. Ono što je uspjelo njemu -
naime, da ga proguta najveća medijska riba u Hrvatskoj i da sačuva
„feralovsku autentičnost“ – nije uspjelo cijelom Feralu.
Prvi razlog tome je sigurno taj što je Dežulović pojedinačno jeftiniji od
institucije Feral Tribune d.o.o. Drugi razlog je imanentnije feralovski:
Dežulović hvali na sav glas direktora uprave i suvlasnika EPH kao donatora
svoje apsolutne slobode mišljenja i pisanja, ali posve sigurno je samo to da
je ta sloboda apsolutna zato što kolumnist Dežulović nije prekoračio njezin
horizont. Ako to zvuči metafizički, jedan test je dovoljan: nikad i ničim
apsolutno slobodni kolumnist nije dotaknuo same uvjete svoje slobode,
medijsku politku EPH-a, a najmanje sam Globus, tjednik
čija je povijest medijskog djelovanja na civilno-društvenoj sceni Hrvatske
egzemplaran model djelovanja cinizma „uma“. Zato, famozna apsolutna sloboda
autorstva nije ništa drugo nego kupljena figura mišljenja s brandom na
EPH-dvoru demokracije. Imamo Feral bez Ferala. Tragikomedija komercijalne
utrživosti radikalnog stila mišljenja koja sebe doživljava kao slobodarski
glas „šume“ (cit. Dežulović, HTV) dovršava se, u slučaju Globusa,
regresivnom gestom sjećanja: krug kredom u hrvatskoj se kritičkoj
kolumnistici zatvara vraćanjem upravo na Globus koji
novčano obeštećuje autorske profile, kakve je izručivao medijskoj rulji
gladnoj šovinizma s „aferom vještica iz Rija“, tako da ih sad izravno kupuje
kao novinarske akvizicije. Ako je tada zabijen prvi klin u škrinju etike
istraživačkog novinarstva u ovoj zemlji, vijest o akviziciji Jelene Lovrić za
EPH-holding, i to baš za Globus, posljednji
je klin u škrinju balzamirane kritike. Nije riječ o vremenu izdajica
nego o nestajanju medijatora hrvatske demokracije u njezinoj pjeni. Ona je
počela 3. siječnja 2001. dodjelom diploma prvoborcima demokracije iz
združenih ruku šefa najvećeg medijskog koncerna i šefa najveće koalicijske
stranke. Dodamo li tome da je onaj prvi stavio na raspolaganje ovome drugome
i bivšeg glavnog urednika jedne svoje publikacije za novog direktora
nacionalne televizije, uz nadoknadu razlike u plaći, onda je to posve
otvoreno stupanje medija u logistiku ideološkog aparata države pouzdan znak
da je novo političko doba medijsko. Tako se logistika vlasti pokazuje kao
politički smisao navodne nepolitičnosti i neideologičnosti i politike i
medija. |
|