Homepage

Naslovna

Tranzitorij 2007


[Retrospekt III]

Vedrana Rudan u klubu dobrih pisaca, kritičara i selektora, ili prilog njezinom obračunu s njima

 



Njezin obračun s njima

ili četka za damina leđa


Famozna „pička“ u literarnom rječniku Vedrane Rudan funkcija je njezinoga antifalusnog književnog diskursa. U njemu je adekvatno, u najmoćnijem i najstrašnijem obliku, izašao na vidjelo obesviješteni sadržaj kolektivne laži, samoobmane, nasilja, grubosti i bešćutnosti, potisnut iz hrvatskog kulturološkog diskursa žrtve i svetosti „domovinskog rata“. Spisateljstvo Vedrane Rudan izraz je ambivalentne potrebe cijelog hrvatskog društva, uključujući i književnike uzvišenog i manje uzvišenog izražajnog stila, da netko preuzme ulogu individualnog krivca-kazivača za najprljavije kolektivne istine hrvatskog društva.

 

Bura na hrvatskoj književnoj sceni poprimila je s događajima na knjižarskom sajmu „autorstva“ i „ženske moći“ u Puli razmjere oluje, no u njezinu središtu oko Vedrane Rudan kao da vlada potpuni mir. Ako, netko poput nje u oku kulturnjačke hajke na „trivijalne književnice“ smireno posegne za jednim od aktera s ruba, poput mene, i nabaci se njime daleko u pozadinu svojih progonitelja, na ikonu njihovoga sveca, onda je to ohrabrujuće: ovo doista više nisu olovna vremena za usta puna zemlje. Ovo je vrijeme u kojemu visoka kultura proizvodi najviše estradne zabave. Rat izdavača i rat dobrih muških književnika protiv loših ženskih je postao kao engleski lov na lisice sa zbunjivanjem pasa.

Pozivanje književnice Vedrane Rudan (Nacional, 16. 12.) na „usamljeni glas gospodina Mikulića u Slobodnoj Dalmaciji“, točnije, na moju interpretaciju političkog agitiranja književnika Miljenka Jergovića u ulozi nadripolitičkog gongija uoči posljednjih političkih izbora (v. SD Forum, 30. 11.), korištenje je argumenta iz konteksta političkih izbora za njezin obračun s „njima“ (Jergovićem, Radakovićem, Popovićem, Rizvanovićem, Pogačnikovom itd.) u kontekstu rata književnika. No, premda zakašnjela, to nije nelegitimna zloupotreba kritičara iz jednog konteksta u drugom, jer su književni i politički pogon odavno postali ravnopravni dijelovi hrvatskog društvenog spektakla. Upotreba „usamljenog“ kritičara je samo skromna četka za leđa jedne moćne dame koja izvodi svoj vlastiti artistički performans kritike. Dotičnom gospodinu M., tj. meni, to može biti samo milo, bez obzira je li to četka za ljudske kosti u „Balkan baroku“ Marine Avramović ili za „vlaško maženje“ besmrtne Anđe iz „Malog mista“: „Nizje, Roko, nizje“.

Od te male zavrzlame oko savezništava po srodstvu važnija je jasnoća na makroplanu velike oluje knjižarstva: u ovoj je zemlji netko napisao književni tekst s riječima „Pička … kurac … šaka u oko … maarš!!!“ i Hrvatska opet ne može u Europu! Riječ je o Vedrani Rudan, dakako. Ona je „naprosto prevulgarna, o njoj nisam razmišljala ni trenutka“, rekla je to izvjesna gospođa imenom Alida Bremer, lektorica sa slavističkog seminara na sveučilištu u njemačkom gradu Giessenu i prevoditeljica hrvatske književnosti na njemački, i sve to u svojstvu selektorice pulske knjižarsko-sajamske manifestacije autorstva pod naslovom „Moć žene i književno stvaralaštvo“ (Jutarnji list, 9. 12.).

Selektorica, teorijski analfabet knjižarstva

Ta damska lakoća izbacivanja „psovačica“ Vedrane Rudan i Arijane Čuline sa sajamske fešte književnosti obični je diletantizam na funkciji kojoj je dano više moći nego što posjeduje potrebnog znanja. To je pogrešno već zato što se ovdje i prije zadnjeg olovnog desetljeća, na književnom diskursu „n‘bava ku’a“ Robija K. gradila kritička kultura sredstvima spekulativne psovke kakvu zemlja pjesnika, mislilaca i koncentracionih logora nije čula ni proizvela. Ali rečena gospođa lektorica i prevoditeljica, doktorica trivijalne književnosti i navodno „rođena Splićanka“, to ne zna! Ona brani dobar njemački književni ukus od „prevulgarnog“ južnjačkog psovanja.

Eliminacija Vedrane Rudan (i Arijane Čuline) s pulskog festivala „autorstva“ 2003. dobila je time konačno svoj pravi trgovačko-sajamski okvir ali i viši državni smisao. Isključenje balkanskih i dalmatinskinb psovačica bio je uvjet za pregovore s „Leipzigom“ koji je „zainteresiran za prezentaciju hrvatske proze“ (cit. Bremer). Gledano sa stanovišta knjižarsko-državnog rezona to je stvarno dobra vijest. Jedan je tu da se žrtvuje za druge, to su trenuci onih heroja i heroina, polubogova i božjih sinova. No, loša vijest je to da se dama Bremer u runu konceptorice „ženske moći“ pokazala kao teorijski analfabet, podkvalificirani knjižarski agent. Premda je još i doktorirala na tematici trivijalne književnosti, ona ne razumije da prevoditi znači posredovati među diskursima, a ne reproducirati logiku nacionalnih jezika, država i međunarodne trgovine beletrističkim proizvodima.

Vaginin diskurs

U središtu je dakle priča o književno nepredstavljivom stupnju „vulgarnosti“ izričaja, o psovci kao književnom aktu. To je ono što je otkrila Alida Bremer misleći da govori o psovci u književnosti. No, famozna „pička“ u literarnom rječniku Vedrane Rudan samo je funkcija njezinoga antifalusnog književnog diskursa, pa tu nema nikakve vulgarnosti. U njemu je adekvatno, u najmoćnijem i najstrašnijem obliku, izašao na vidjelo obesviješteni sadržaj kolektivne laži, samoobmane, nasilja, grubosti i bešćutnosti, potisnut iz hrvatskog kulturološkog diskursa žrtve i svetosti „domovinskog rata“. Spisateljstvo Vedrane Rudan očito nije samo dobro pogađanje niske „socijalne tipke“, kako misle neki novinski kritičari opće prakse (poput J. Pavičića), pa makar to bilo i legitimno (Z. Ferić). On je upravo izraz ambivalentne potrebe cijelog hrvatskog društva, uključujući i uzvišene i manje uzvišene književnike, da netko preuzme ulogu individualnog krivca-kazivača za najprljavije kolektivne istine hrvatskog društva.

Zato, u aferi oko hrvatskih „trivijalki“ dama Bremer je spojila, s jedne strane, svoju teorijsku borniranost s prosječnim malograđanskim licemjerjem koje je valjda jedino što priječi da i cijelih „osamdeset posto“ katolkinja među Hrvaticama još više obožava grubu mimetiku grubog života kod Vedrane Rudan samo „kad ne bi bila baš tak‘ grozno prosta“ (citat); s druge strane, s govorom objektivističkog licemjerja učenog hrvatskog svijeta koji „fenomen“ Vedrane Rudan podmeće velikodušno „sociologiji književnosti“ jer, iako loše piše, „ona izražava potrebu određenog broja Hrvata“ (Matejčić). Tako pseudoracionalizacija hrvatske književničke ludorije izbacuje posve zgodnu mudroliju: i „pičkaranjem Hrvata“, ruženjem publike, može se zadovoljiti patriotska potreba „određenog broja“ tih istih Hrvata, a s time i građanska dužnost prema zajednici. To nipošto nije bez vraga.

Psovka je kao performativni jezični čin samo izraz želje za moći nad objektom, frustriran nemoći da ovlada njime. Na njezinoj književnoj upotrebi „vulgarno“ je samo to što se te istine u konačnici tiču čitača a ne likova, a zgodno to što se psovača ili psovačice uvijek možemo odreći. Ako je Dubravka Ugrešić otišla iz hrvatske književnosti proglasivši sebe krivom za rat umjesto „naših dobrih dečkih“, Vedrana Rudan je ušla u nju da se svima „najebe“ očeva i sinova. Ako to ne znači odmah i po sebi da ona piše zanatski vrhunsku književnost — taj argument je trivijalan zato što važi za previše profesionalnih književnika — to jednako tako ne znači niti da je njezin književni svijet trivijalan. Vedrana Rudan je kao i svaki istinski pisac postala spisateljicom uvevši razliku između akta pisanja i faktičkog života. Taj princip, koji omogućuje umjetničku reprodukciju književnog govora u drugom žanru, ne važi nužno i za neke vodeće „stvarnosne“ pisce. Oni su sâmi svoje djelo, do banalne istosti.

Nulti stupanj falusne moći

Za razliku od psovke, trivijalnost narativnog svijeta opstoji u samom srcu visoke literature, poput jadnika iz „Izlaza Zagreb jug“ Ede Popovića; oni sav svoj cinizam prema svome vlastitom životu znaju formulirati samo kroz figuru famoznog hrvatskog oportunizma: „Ja sam se ševila protiv komunizma, protiv HDZ-a, protiv … !“

Ipak, pravi problem ovakve Popovićeve, zanatski pogođene „ironijske tipke“ nad vlastitim likovima samo je u tome što je od trivijale unutarknjiževnog svijeta trivijalnija ideologija neideologije „kultnog“ pisca poput Popovića koji ni danas, kao ni 80-tih ni 90-tih, nema za reći o svome i njihovom cinizmu ništa više od njih samih. On je identičan s njima, pa je i refleksivni prostor književnosti na nultom stupnju. Stilski sirov i narativno naivan književni diskurs, poput spisateljstva Vedrane Rudan, ne daje slučajno veće estetske i kulturološke učinke, jer su njezina sredstva medijske reprezentacije književnosti, koja dijeli s FAK-ovcima, artistički radikalnija, začudnija i dosljednija od „zanatskih autoriteta“ pisanja. Njezino oruđe je diferencija, a ne kontinuitet, a njezin učinak je proširenje književnog polja.

U svome obračunu s FAKovcima, koji još uvijek mole Gospoda da im kupi Mercedes Benz, Vedrana Rudan je tehnikom ne-čitačice dostatno dobro pokazala da kompleks kastracije ne vlada samo literarnom maštom njezinih protivnika, nego i samom književničkom scenom. Proglas o samoukidanju FAK-a i reakcije sudionika pokazao je a fortiori da je u FAK-u i na FAK-u bilo više ortakluka „dobrih dečkih“ i tople mistike muškog druženja nego promišljene forme i metaknjiževnog koncepta. Zato, dok su jedni očito držali toj stvari figu u džepu i prije, drugi žale i plaču nad krajem poslije.

Čarapa sa zašivkom

Vedrana Rudan, koja za sebe kaže da nije FAKovka, premda je tamo nastupala, u pravu je iz najmanje dva razloga. Ona je aktivna ne-čitačica svoje literature, jer za razliku od muških kolega-čitača koji izvode sami sebe, ona uvodi heterogeni, ali ravnopravni artistički performans, koji se ne odnosi na nju osobno nego na sadržaj; on se anaforički ponavlja kroz medije i ostavlja dubok trag kao jasna simbolička kritika hrvatskog društva. Za razliku od FAK-autista koji sebe predstavljaju kao puko produženje svoga djela i stvaraju iluziju društvene sreće u kojoj književni bogovi hodaju svijetom od kluba do kluba i stvaraju novu kulturnu ugodu kroz književno druženje, Vedrana Rudan je radikalno shizofren fenomen u polju metaknjiževne performerske kulture koja sarkazmom zasijeca u svako uljuljkivanje i ostavlja oporu književnu sliku svijeta i, ništa manje, nelijepu i nelaskavu sliku samog književn(ičk)og svijeta. On je sam shizofren: dok nju i Arijanu Čulinu izbacuju, dva romana u rukopisu, koja dezavuiraju sam knjižarski i književnički svijet, dobivaju nagrade. No, knjižarska politika književnih nagrada posebna je priča.

Stoga je sama Vedrana Rudan ambivalentna u spekulativnom smislu, kao Hegelova čarapa: ako je zašivena, ona je sastavni dio hrvatskog beletrističarskog korpusa; kao diferencija u njemu, ona je poderotina, nužan moment uvijek razdrte cjeline. U prvom smislu i Vedrana Rudan je samo nova literarna boginja, pala guzećke na gumno od love. Vedrana i FAKovski drugari svojom fizičkom nazočnošću — ona nogom i šljivom na oku, oni samo jezikom — simboliziraju i objašnjavaju svoju književnost. S FAK-om i s Vedranom Rudan književnik je postao vidljiv i neodvojiv dio samog akta književnosti. Razlika je u osjećaju sreće od mitske bliskosti s bogovima ili od uloge bogova u svijetu.

 

 


Homepage

Naslovna

Tranzitorij 2007