Reality TV, mit neposrednosti i transmedijska čežnja
medijskog subjekta Madonna u zemlji
mediofaga Objektivnost u smislu neutralnog
odnosa prema nezavisnom svijetu činjenica nije temelj rada medija, ne zato
što sfera činjeničnog događanja ne bi postojala, nego zato što je ona nužna i
komplementarna pretpostavka stava objektivnosti (teorije objektivnosti) samih
medija. Oni su jednako tako dio svijeta činjenica kao i same nezavisne
činjenice. Proširena verzija:
“Mediofagija” u: Arkzin. Bastard br. 1, 1995. |
|
Medij kao nedjeljivi ostatak ideologije Ključnim individualnim i kolektivnim doživljajem suvremenih
demokratskih društava čini se
operativna nemoć, imobilnost u stvarima
na kojima su deklarativno konstituirana: u pitanjima
pravde, jednakosti, zaštite, otvorenosti itd. Točnije, riječ je o doživljaju
društvene nemoći kroz stroj društvene (samo)reprezentacije koji se obično naziva medijima. Tako se
socijalne, političke i ideološke katastrofe u
zemljama bivšeg “Istočnog bloka”, danas “istočnoevropskim”, ili pak fenomeni
refašizacije samih zapadnoevropskih društava predstavljaju kao potpuno
izvanjske pojave, nesumjerljive s poretkom normalnosti, objekti u
nesavladivom otporu prema racionalnom posredovanju ili “medijatizaciji”. One
se doimaju toliko izvan poretka da pred njima kapituliraju i
moderatori-urednici informativnih emisija, figure sveznajućih subjekata
analitičke moći državnih medijskih korporacija što svoju publiku ustrajno i
zabrinuto čuvaju od provale neposrednosti medijske uloge privatnih servisera
infotainmenta, baziranog na “reality tv”. Njihova briga počiva na
programatskom, striktnom razlikovanju između medija i svijeta činjenica
premda je operacionalizacija te razlike jedva održiva u medijskoj praksi. Ona
je zato svoju artikulaciju našla u “etičkim kodeksima”, pisanim pravilnicima
i nepisanim “standardima” ponašanja u svijetu informativnih medija. U tome je strukturni razlog beskrajne ciničnosti medijskog
moralizma: on počiva na paradoksu apsolutne heteronomnosti (idolatrije
javnosti, auditoriuma, gledateljstva ili čitateljstva) i apsolutne
autonomnosti izražene u zahtjevima za samoupravom i autoregulativom, ukratko,
za “nezavisnošću medija”. Taj paradoks može ostvariti i istrajavati u njemu
samo privatni medij, utemeljen na osnovi neprikriveno profitnog kapitala, u
kojemu se apsolutna heteronomija moralnog načela (idolatrija recipijenta)
pokazuje kao autonomni regulativni princip profita. Državni ili javni medij,
postavljen u modernističkom procjepu između heteronomije ideološkog autorstva
(država, političke partije, društvo) i autonomije u izvođenja posredovanja,
beskrajno je udaljen od te koincidencije principa i čeznutljiv za stvarnošću.
Ta stvarnosna čežnja javlja se u tranzicijskom političkom i ekonomskom
okruženju kao pohlepa za privatizacijom medija čiji je viši cilj da poništi
procjep heteronomije odlučivanja i autonomije izvođenja, no samo taj procjep,
koji je ujedno i prostor tvorbe ideologije, posljednja je stopa slobode. Ona
nije stvarna bez svoje strukturne pretpostavke, bez procjepa koji tvori
ontološku prepreku samodovoljnosti i prostor odlučivanja subjekta. Sloboda je
nemoguća bez prostora ideologije i polja autoriteta. Nezavisni svijet činjenica za javni medij je, čini se,
upravo razmjeran deklaraciji obaveze na objektivnost ili, drugim riječima,
“subjektivnom” faktoru odgovornosti “medija kao takvog”. Ovdje nije riječ o
subjektivnosti medijskih agenata, konkretnih ljudi sa svojim individualnim
karakteristikama, čak ni o skupu takvih karakteristika koje će netko označiti
(dobrim ili lošim, pouzdanim ili nepouzdanim) medijskim “timom”. Riječ je o
“stavu objektivnosti” ugrađenom u samu koncepciju medija u onoj mjeri u kojoj
se pretpostavlja da je medij zadužen ili mandatiran za informiranje javnosti. Odatle,
iz koncepta društvene uloge, iz zaduženja ili mandata, proistječe forma
objektivnosti jednako kao što odatle proizlazi i stav očekivanja
objektivnosti ili povjerenja na strani recipijenata. Objektivnost u smislu neutralnog odnosa prema nezavisnom
svijetu činjenica nije temelj rada medija, ne zato što sfera činjeničnog
događanja ne bi postojala, nego zato što je ona nužna i komplementarna
pretpostavka stava objektivnosti (teorije objektivnosti) samih medija. Oni su
jednako tako dio svijeta činjenica kao i same nezavisne činjenice. To je
stvarnost — naime da jedna sektoralna “činjenica” poput složene
medijske organizacije koja obuhvaća i teoriju i logistiku infromacije kao društvenog
procesa, reprezentira druge činjenice, događaje i procese društva —
koju eksploatira “stvarnosna” koncepcija medija ili “reality tv”. Ona ne
počiva na stavu ili mandatu odgovornosti za obavještavanje kao društvenom
nalogu simboličke i vrijednosne reprezentacije zajedničke stvarnosti nego na
stavu operacionalizacije puke nazočnosti u svijetu događaja i činjenica,
odnosno na stavu svjedočenja kao odslikavanja ili neposredne, amedijske
re-prezentacije. Takva koncepcija izgleda doduše ponešto paradoksalno ali
nipošto nije proturječna, koliko god da sam koncept “neposrednog medija” ne
podnosi takvu zamisao ni logički ni stvarno; ona nije niti nereflektirani,
“spontani” izraz neke nedomišljene teorije (ili pseudoteorije) medija na
temelju postulata o neposrednoj datosti objektivnog svijeta činjenica. Ona je
neposredni logistički ili materijalni nasljednik teorije o kraju ili smrti
ideologija, odnosno medijska operacionalizacija stava o nepostojanju simboličkog (ili narativnog)
posrednika između subjektivne svijesti (individualne ili socijalne) i
vansocijalnog svijeta objektivnih činjenica. Takva koncepcija medija kao
čiste (materijalno-tehničke) logistike re-prezentacije stvarnosti kao
neutralnog, instantanog akta svjedočenja oslanja se, dakako, na spontani
nereflektirani stav empirijskog psihičkog subjekta o prirodnosti i
neposrednosti osjetilne spoznaje i o dostupnosti vanpsihičkog svijeta
predmeta i činjenica o predmetima. To je, pored ontološke prednosti “stvarnosnog medija” koja
se sastoji upravo u tome da se medij predstavlja kao neprivilegirani, tek
puko nazočni segment unutar samog svijeta činjenica, ujedno i epistemička
prednost “stvarnosnog” medija; njegova neeksplicitna (ili samo više-manje
eksplicitna) ali zato uporno praktički ponavljana koncepcija neposrednog
svjedočenja, instantane nazočnosti na “licu mjesta” ili na “mjestu događaja”,
tamo gdje su “puke činjenice”, korespondira s prirodno-epistemičkim
vjerovanjem o neposrednoj datosti i dostupnosti svijeta. Stvarnosnoj
televiziji se spontano vjeruje, ona je tehnološki usavršena (ubrzana i
digitalizirana) aparatura našeg vlastitog nesavršenog (nedovoljno brzog)
prirodnog spoznajnog aparata. No upravo je high tech usavršenost prirodnog spoznajnog
procesa, dakle to što čini njegovo produženje ili kontinuitet in infinitum
procesa ne-posredovanja, ono što zakriva ne samo specijalistički tehnički
karakter usavršenosti (njezinu neprirodnost) nego i specijalističku narav
stvarnosnog medija koja proizlazi iz njegove socijalne namjene, iz
nepriznatog ideološkog smisla njegove nazočnosti: to je namjera informiranja ili auto-mandatiranje za
društvenu funkciju čiji su mehanizam i učinak paradoksalni. On je društveni
(javni) proces koji od socijalnih jedinki čini medijsku zajednicu
izoliranih-diskretnih pojedinaca koji se poistovjećuju još samo s medijem kao
svojom tehnički idealnom realizacijom, premda njezino savršenstvo, kako
znamo, počiva na prevari naše prirodne sposobnosti zamjedbe. U odnosu na to, javni ili državni medij, sa svojim stavom
“brige i odgovornosti” za objektivnost informiranja o svijetu činjenica “out
there”, ciničan je upravo razmjerno afirmiranju svoga moralizma. Stav
odgovornosti za “objektivnu istinitost” informacije o nezavisnom svijetu
činjenica počiva na istoj ideologiji kraja ili smrti ideologije, štoviše, on
je njezin posljednji nedjeljivi ostatak: on je logistička instanca društvene
naracije ili aparata ideologije (mjesto tvorbe javnog mnijenja) koji u
uvjetima teorijske transparentnosti društvenih odnosa više ne može proizvesti
nikakvu ideologiju, nikakvo opće obavezujuće javno uvjerenje ili objektivnu
javnu vrijednost osim praznine u ideologiji vlastitog stava. To je upravo
medijsko uprizorenje stava objektivnosti, prikaz čistog mandata medija,
faktička nazočnost specijalizirane institucije ili aparata javne naracije u
svijetu činjenica. Za razliku od stvarnosnog medija, poruka javnog medija još
je samo to da ne može posredovati bez metadiskursa o posredovanju, bez
moralne pouke o objektivnoj odgovornosti, da je “stvarnost” nažalost u
nenadoknadivoj prednosti pred njome. Stvarnost je želja medija. Ona se
— govoreći žargonom psihoanalize kulture — može zadovoljiti samo
kroz nagon smrti koji je, čini se, inherentan logici rada samog medija. Ona
čini subjektivnost medija, rascjep i pomak od stvarnog, a ne savršenstvo
njegove epistemičke logistike. Ona nije tehnološki produžetak spoznajnog
aparata subjekta iznad njegovih prirodnih empirijskih mogućnosti, nego
obrnuto, subjekt je taj koji čini njezin ideološki produžetak ispod logističke granice,
tj u amedijalnom “mediju” stvarnosti. Subjektivnost subjekta čini stav želje
za priznanjem (od) stvarnosti. U tome, subjekt koincidira s medijem i njegov
je smrtni konkurent. Madonna ili transmedijska čežnja medijskog subjekta Ekscesivan slučaj takvog nesporazuma medija sa samima sobom
pruža jedan interview sa zvijezdom pop-medija
poput Madonne na njemačkom ZDF-u (listopad 1994), jednom izričito prosječnom
od evropskih javnih (ili državnih) tv-kanala, s reputacijom populističkog
glasnogovornika desnog političkog centra (za razliku od “više
socijaldemokratskog” i “kulturno zahtjevnijeg” ARD-a), koji je rano prihvatio
izazov prvog od privatnih kontinentalnih evropskih tv-kanala (RTL-a) u smjeru
“ideološke neutralizacije” i komercijalizacije svog svjetonazornog populizma.
Na kompliment moderatora o totalnoj obljubljenosti kod publike, Madonna se
požalila da je “mediji mrze”. No, moderator te još uvijek klasične javne
televizije u tranziciji prema tabloidnoj privatnoj uzvraća paradoksalnom
intervencijom: “Zaboravite medije, ljudi Vas
vole!” Na to je medijski proizvod Madonna koketno-iskreno uzdahula nad svojom nemoći da umakne
medijskim mučiteljima: “Ah, kad bih samo mogla!” Što god bila subjektivna intencija njezina odgovora,
Madonnino prenemaganje ukazuje na implicitni nesporazum o kontekstualnim
uvjetima razgovora, naime na to da se ona kao medijska osoba, kao subjekt i
objekt medijske produkcije, nalazi u poziciji dvostrukog uživanja — u
kojoj navodna mržnja medija prema njoj pada ujedno s ljubavlju publike. To je
pozicija iz koje se distanca spram medijske prerade realnosti — dakle
upravo ono što klasično uštogljeni, “pristojni” moderator javne televizije
implicira kao uvjet medijske mašine
— čini nemogućom: postavljanje publike kao instance stvarnosti neovisne
od medija sa svoje strane je uvjetovano samo relacijom spram medija. Štoviše,
taj navodno distinktivni segment realnosti nije ništa drugo nego element beskonačnog proširenja medijacije i
sužavanje prostora njihova analitičkog
ograničenja. Pred tom mogućnosti totalne medijacije praksa
državno-medijskih korporacija, nasuprot privatnim, stidljivo koketira s
vladajućim antirealističkim trendom u teoriji i
filozofiji znanosti. U sistemu globalne, ekstenzivne i intenzivne, medijacije
ne postoji sfera društva i svijeta slobodna od medija, u antirealističkim
teorijskim modelima heterogenog porijekla sfera realnog ne postoji izvan
heurističko-metodoloških matrica. Time je opće mjesto starije filozofije
jezika, ali i običnog iskustva, da su sadržaji svijeta uvijek već posredovani simbolički, radikalizirano
u teorem da je ne samo naš pristup realnim sadržajima uvjetovan jezičnim
medijem, već da i elementarni intencionalni jezični činovi poput deiktičkih
iskaza simuliraju referenciju na neku izvanjezičnu realnost
samo utoliko što su omogućeni sinkronim relacijama upotrebljenog jezika, odnosno zato što sam
jezični medij kao sistem diferencija već nosi značenje. Semantička
koncepcija koja još zadržava posljednji realistički minimum, razlikovanje
znakovnog sistema od sfere intencionalnih sadržaja, ograničena je u svome dometu definitivno sa semiološkim privilegiranjem znaka nad sadržajem ili
pak s pragmatičkim obratom u teoriji koja svaki jezični čin vidi “oblikom života”. No dvostruko dno pragmatičko-jezične homogenizacije kategorija objektivnog i subjektivnog,
prirodnog i društvenog, individualnog
i kolektivnog dosegnuto je tek s disolucijom
govornog subjekta, dakle one instance koja uživa status posljednjeg metafizičkog ostatka u teoriji
komunikacije. Vrijedi naime stav da struktura jednostavnih autoreferencijalnih jezičnih iskaza poput
onih o mentalnim stanjima govornika ne pokazuje samo da logički i gramatički subjekt divergiraju, već
da empirijski i logički govornik iskaza
označenog s “ja”, ime osobe i referent iskaza, nisu identične instance.
Autoritet prvog lica je time radikalno opozvan. Ukoliko je moguće govoriti o
identitetu govornog subjekta, onda se on dade identificirati još samo kao prolazan entitet
nastao iz heterogenih izvora. Apstraktni identitet klasično shvaćenog
subjekta kao točke svijesti-o-sebi što nosi novovjekovni modernizam — a
upravo je to instanca na koju apelira demokratska koncepcija političkog
subjekta što mora apstrahirati od svojih patoloških
momenata da bi sudjelovala u demokratskom poretku —
dekomponiran je tim pragmatičkim teoremom ne samo u svojoj spoznajno-teorijskoj funkciji, nego
upravo kao instanca bilo kojeg diskursa
općosti. Subjekt, sastavljen od događaja svijeta, odnosno objektivnih relacija, ne može
nastupiti kao autor općevažećeg diskursa, još manje umne kritike. Njegov
jedini preostali zadatak je, govoreći rortyjevski, da “održava konverzaciju”
u još jedinom “pristojno” političko-filozofskom tonu, tonu cinično prosvijetljenog
liberalizma. Rodno mjesto beskonačne medijativnosti svijeta u suvremenoj
filozofiji, model jezičnih igara, sadrži
upravo faktor poništenja razlike između medija i objekta medijacije. No točka njihova
srastanja, koja se u filozofskom žargonu
gotovo eufemistički naziva "formom života" nije ništa drugo do
točka njihova neuhvatljivog diskontinuiteta, ono što Madonna izdaje kao pogonski izvor njihove
stvarne snage — naime uvjetovanost
da se čin medijacije istovremeno javlja kao čin
samožrtvovanja, kao gubljenje identiteta u događaju uživanja premda nikakav identitet,
nikakva osobnost prije same medijacije nije postojala. (Ovo, dakako, samo pod
uvjetom da pravom Madonnom ne smatramo osobu koja je postojala prije
“Madonne” i koja se održala kao samoidentična za vrijeme i kroz postojanje
“Madonne” tako da predmetom analize zapravo bude povijest osobe koja uživa
svoje postajanje “Madonnom” ali ostaje različita od nje). No u samopoimanju
klasičnih (javnih) medija ta se "forma života" još javlja kao zabrana
neposredne medijacije, kao oklijevanje
pred događajem, kao zauzimanje stava, dispozicija prethodne refleksije, konačno kao prosvjetiteljsko samoograničenje
medija pred velikom objektivnom istinom. Paradoksalno međutim, upravo se ta
distanca spram stvarnog kao izvanjskog naspram medija javlja ne samo kao
strukturna, već upravo kao ideološka
laž moderatnih medija: njihova refleksivna distanca i
samoograničenje (spram objekta kao pošteda od prekomjerne medijacije, spram publike
kao pošteda od prekomjernih
reklama) istovremeno je i kardinalno mjesto u shemi izvanjske, a to znači
državne, moralne, crkvene itd. kontrole nad medijima u vidu licence realnog i
istinitog. Cijena tog dvostrukog,
strukturnog i ideološkog, održavanja distance jeste upravo
analitička nemoć klasičnih medija poput državnih televizija pred događajima.
Izolirajući sferu događajnosti kao
mjesto stvarne istine, analitička shema državnih medija još samo paranoički
pretpostavlja postojanje zakulisanih "interesa i
uloga". Otuda na mjestu gdje "reality tv" ili
video-avangardizam Madonne u svom samogubljenju nailaze na "ljubav
publike", taj izvor dvostrukog uživanja u totalnosti medijacije,
klasični mediji nailaze na otpor, mržnju i odbacivanja. Izvanjski objekt pred
kojim je zakazala moć njihove analize, pretvoren u stajaću retoričku figuru
“nevinih ljudi-objekata manipulacije manijakalnih političara” u Libanonu,
Palestini, Ex-Jugoslaviji, Somaliji, Ruandi, Haitiju itd., vraća se u liku
osamostaljenog i pobješnjelog objekta medijacije.
Tako ti obični ljudi, nevine žrtve političkih i ratnih manipulacija, bacaju
kamenje na tv-ekipe, pljačkaju, zarobljavaju i ubijaju reportere, stavljaju
se na stranu svojih “manijakalnih političara”. Svijet, odnosno stvarni sadržaj priče, postaje neproziran
sveznajućem subjektu suverene medijacije, u onoj
mjeri u kojoj njegov objekt izlazi iz kadra i prijeti da ga proždere. Nagon autofagije i eros desubjektivacije Tu mediofagiju kod objekata medijacije prikazuju najbolje
teorijski interesantna rješenja u recentnoj
filmskoj produkciji. Ona se vidi u razlici između dvaju novih proizvoda. Tako
na jednoj strani Robert Altman u “Kratkim rezovima” svoje efekte radikalne
objektivacije događanja, lišenog kauzalnog ulančavanja (paralelizam nepovezanih narativnih svjetova, smrt dječaka od posljedica
ne-pregaženosti, ubojstvo djevojke sinkronizacijom nesvjesnog htijenja za
ubijanjem i zemljotresa itd.) ostvaruje desubjektiviranjem radnje,
ispražnjenjem komunikacije od svih subjektivnih intencija i intersubjektivnog
interesa, točnije radikalnom objektivacijom kadra putem apstrakcije od bilo
kakvog oblika subjektivnog pogleda kroz kameru. Na drugoj strani, u filmu
Olivera Stonea “Rođene ubojice”, odvija se nešto nesrazmjerno radikalnije:
naime ometanje samog pogleda kamere i, konačno, egzekucija medija koju vrše
objekti-akteri iznutra. Junaci priče, Mickey i Mellory, odbjegli par ubojica
roditelja, čiji se sav subjektivno-psihološki i socijalni svijet sastoji od
medijski posredovanih slika, vrše posljednje u seriji ubojstava — od kojih je svako do te
mjere medijski posredovano da njihov status nikad
nije do kraja jasan — na moderatoru “stvarnosne tv” koji ih slijedi, ostavljajući još samo
kameru da svjedoči o njihovu prijelazu s onu stranu medijske stvarnosti,
onkraj reprezentacije. Međutim, ono što sa egzekucijom medija provaljuje,
nije oslobođenje od medija, vraćanje u “čistu stvarnost”, već nešto posve
suprotno: dvoje junaka, poput Ivice i Marice u incestu, nastavljaju živjeti u cyber-prostoru putujuće prikolice bez tv-a,
kao da su ušli u reklamni spot koji ne priča o predmetu, već ga
egzemplificira. Realnost viđena kroz oko kamere, lišene zlog
subjekta-moderatora, predstavlja se kao čist medijski svijet, ali u “sretnom
svijetu” auto-prikolice s hrpom sretne djece — kao ni u bajkama —
više nema ni naracije ni posredovanja. Totalna reprezentacija je nulta
reprezentacija. Stoneova konstrukcija oslobođenja (zapravo podivljanja)
objekta od totalne medijske reprezentacije ne završava u naivnoj projekciji subjekta
u idealnu točku izvan medijacije, već obrnuto, on je
pokušava identificirati u imanentnoj realnosti medija. Svijet bez medijskog
posredovanja je nemoguć, ali to nije dovoljan razlog njegove egzistencijalne,
političke i ideološke podnošljivosti. Ubijanje medija u Stoneovu filmu nije ništa
drugo do akt ograničavanja pre-estetiziranog svijeta, čin kojim se
“iznutra”, iz svijeta prema kameri, a ne obrnuto, otvara prostor za pristup razlici između medija i
objekta, tzv. stvarnosnom preostatku svijeta. Taj kritički akt ne vrši se u obliku
teorijske refleksije, filozofske spekulacije ili religijskog otkrovenja, čak
ni kao dijelova priče, već iz događaja (sociolog-psihoanalitičar i indijanski
šaman samo su tipične usputne figure jedne nove “američke priče”), i upravo
ta okolnost signalizira dovoljno jednoznačno namjeru emancipacije kod Olivera
Stonea od neoliberalnih oblika jezično-filozofskog i znanstveno-teorijskog
diskursa proizašlog iz Quineove i Sellarsove kritike analitičkog i
empirijskog pozitivizma. Stoneova filmska interpretacija relativističkog i
koherentističkog modela stvarnosti glasi: ako ne možemo računati na postojanje stvarnog svijeta neovisno
o medijskoj reprezentaciji, svijeta kao izvanjske granice medija, onda se granice tog zatvora mogu
probiti samo još iznutra, kroz momente medijski neprerađene stvarnosti, poput moći
objekta medijske reprezentacije da
postane ubojicom medija, da ubije svoga stvoritelja — i ostane čist
medijski stvor, lik iz bajke koji je prepariran high-tehnikom novih medija.
Drugim riječima, svijet medija nije apsolutan zato što zamjenjuje stvarno,
ono uvijek ostaje ono “realno” medija, ono nužno su-pomišljeno kao moment
razlike ili diferencijal; on je apsolutan upravo zato što ga posreduje, tj.
pounutruje razliku između medija i vanmedijskog stvarnog da bi je održavao
kao unutrašnju razliku, kao neprikazivu ali nesvodivu svijest o razlici
unutrašnjeg i vanjskog, kao prisutnost odsutnog, kao nedjeljivi ostatak
stvarnog koji ne postaje teoremom (objektom teorijskog odnosa) nego formant
djelovanja. Medijski karakter svijeta nije funkcija totalne estetizacije,
izručenosti svijeta osjetilnom i mentalnom aparatu spoznajnog subjekta, već
je učinak postupaka medijacije koji postaju vidljivi samo po svome karakteru
ponavljanja. Upravo se taj moment čini odlučujućim za to da ljudi, podivljali objekti medijskog
zasićenja, kod Stonea — slično kao i Altmanov dobričina koji postaje
ubojicom upravo u trenutku kad njegovo “stanje” izbija ali se objektivno ne
može vidjeti, kad njegova a-subjektivna, nesvjesna radnja (pokušaj silovanja)
koincidira s kauzalmim procesima fizičke prirode (zemljotres) i polučuje iste
efekte (udarac kamena u glavu napadnute djevojke) — djeluje samo unutar
sektoralno podijeljenog svijeta sa slabim kontinuitetom, dakle u nekoj vrsti zbilje
bez kauzalne koncepcije. Dok u “Kratkim rezovima” Altman insistira, kao da
uprizorije teoriju akauzalne uzročnosti Donalda Davidsona, na pukom sinkroniziranju slučajeva (koincidencija ubojstva i zemljotresa
poput koincidencije nailaska automobila i padanja dječaka na zebri s početka
filma, koji potom umire od posljedica ne-sudara, od ne-podudarnosti u svijetu
obiteljskih i socijalnih odnosa) i osujećuje svaki katarktički učinak, kod
Stonea se priča zgušnjava i kulminira na mjestu gdje se susreću dva ekstremno
suprotna oblika manipulacije ljudskim objektom — zatvor i reality tv. Ono što vodi Stoneovu konstrukciju jest subverzija u kadru,
odnosno vraćanje analitičkog pogleda s tehničkog medija u čovjeka kao
saturirani objekt medija. Zato je pretpostavka da taj imanentni medijski
obrat medija ujedno fungira kao suspenzija medijske moći nad objektom to da
objekt medijacije zadobije odlike subjekta,
odnosno da (opet) postane stvarna društvena instanca ili socijalni agent. Kakav
lik prima takva konstrukcija točke subjektivnosti u medijativnoj mašineriji
društva, pokazuje još čistije film Roberta Zemeckisa "Forrest
Gump". Istoimeni junak filma mentalni je autist, čija se sposobnost
preživljavanja — sve do ostvarenja
svih važećih normi prestiža: obitelj, vjernost, bogatstvo — zasniva na doslovnom shvaćanju i
primjeni općih društvenih načela, izraženih u kategorijama socijalnog diskursa, kojim mu majka
posreduje povjerenje u sve ono na čemu se konstituira liberalno-demokratsko društvo: vladavina prava,
jednakost svih, subjektivna iskrenost, pravo na afirmaciju za sve. Njegova
šansa da preživi sastoji se dakle samo u stavu doslovnosti koji on usvaja
kroz “maternji jezik”, tj. u insistiranju i doslovnoj primjeni društvenih “ideala”
— a upravo to je ono što ga stvarno čini društvenim idiotom. To su
idealna konstitutivna načela društva čiji je
ontološki status kontrafaktički, ono u što zapravo ne vjeruje “nitko
normalan”. Ideali služe samo apriornom sankcioniraju realnih odstupanja.
Značaj ovakve konstrukcije ne sastoji se primarno u razotkrivanju društvenog
cinizma, već u funkciji “neprirodnog”, meta-društvenog jezika da preko jednog
društvenog izopćenika — “idiota”, autista, deprivilegiranog, kojega
zajednica maltretira od djetinjstva — markira mjesto izgubljene
općosti, kao nužnog uvjeta za ponovno zadobivanje analitičkog pogleda na
društvo. To je upravo onaj uvjet koji je antiutopijska filozofska teorija rastopila u hiperestetizaciji teorijskog diskursa, i tako sama postala neupotrebljiva
kao kritički analitički pogon društva.[1] Rekonstitucija analitičke instance društva u filmskoj, tj. umjetičkoj i
medijskoj produkciji, pokazuje da se kritički diskurs nakon postmoderne
odvija sa distance prema filozofskim teorijama. Slično kao kod Stonea, ni
Zemeckisov antijunak ne posjeduje nikakvo privilegirano mjesto refleksije
poput Rortyevog kolektivnog ”Mi, liberali”, koje će, za volju liberalnog
ukusa u teoriji, napustiti da bi teorija liberalizma bila konzistentna.
Antijunak, koga njegov sintetički maternji
jezik — sazdan od riječi-ideala, jednostavne gramatike njihove
kombinacije i još jednostavnije (naime, jednoznačenjske) semantike —
čini homunculusom pragmatičke teorije jezika, a
slijepa odanost društvenim idealima nespretnjakovićem-i-konformistom, stiže
doduše do krajnjih rubova društvenosti, ali ne konstruira u tome nikakav viši
stupanj svijesti ili samosvijesti, već prolazi kroz samoidentifikacije putem
ograničenja svijeta iznutra. Zato nova filmska figura nosioca društvene kritike,
nasuprot rastapanju u filozofskim
teorijama diskursa ili praksi medijskih korporacija, zadobiva sebe iz komada
vlastite tjelesnosti. Taj se proces izdiže iz onog nekontroliranog preostatka
realnog bez kojeg medijska mašinerija ne može funkcionirati: Ono što
antijunaci Mickey i Mallory, ili Forrest Gump i njegova lutajuća Jenny, moraju steći da bi
ostvarili svoju malu sreću “loše poezije”, to moraju povratiti kao ukradeno dobro
— taj sadržaj je ono isto čemu se Madonna ne može oteti. |
|
[1] Za različito, upravo suprotno čitanje Zemeckisova filma kao neokonzervativne američke ideologije v. Slavoj Žižek, The Indivisible Remainder. An Essay on Schelling and Related Matters, London/New York: Verso, 1996., str. 200-201; moj komentar u: “Glasovi iz kante. Medij kao figura apsoluta i problem regresivnog napretka”, bilj. 17, str. 15, v. *ovdje*