|
36. Hebrangov desant na “središnji dnevnik” HTV-a i o nesvjenoj premoći
medija nad vlašću značenja
CENZOR BEZ ŠKARA ili Daily Mirror na Prisavlju Hrvatski se političar u osiguravanju
svoje jadne uloge u stvaranju lokalne političke svijesti približio metodi
dorade informacije kojoj je ponovnu slavu priskrbio britanski tabloid Daily
Mirror povodom razotkrivanja velike afere s perverznim mučenjem iračkih
zatvorenika. Premda je zgražanje nad senzacionalističkim motivima i
profiterskim postupkom Daily Mirrora umjesno, pravi skandal je u tome što je
tabloid pogodio istinu ostavši vjeran svome tabloidnom pravilu igre —
postupam kao da činim istinito! To načelo tvori temelj ljudskog odnosa: varam
te istinom. |
|
Najnoviji sukob „politike“
i „medija“ zbog telefonske intervencije ministra zdravlja i potpredsjednika
vlade Andrije Hebranga u uredništvu središnjeg Dnevnika HTV-a pokazuje da ta
osjetljiva društvena problematika nije tek breme „socijalističkog nasljeđa“
ili samo eksces „okorjelog tuđmanovca u detuđmaniziranom HDZ-u“. Ona je više
simptom obrnutih odnosa moći između aparata vlasti i medija. Ako su se mediji
pod autoritarnom vlašću partije u socijalizmu ili tuđmanizmu morali boriti za
istinu a protiv političarske moći, doctor universalis hrvatske politike ima
peh da se danas mora boriti za riječ tamo gdje se stari HDZ osjećao kao gazda
u kući: u HTV-izvještaju o postupku Vlade u privatizaciji „Sunčanog Hvara“
ministru Hebrangu je falila presudna polovica rečenice, izvještaj je bio
iskrivljen, pa ga je on još u live-prijenosu TV dnevnika morao ispraviti i
dopuniti, i to sad i odmah! Kontakt-emisija
za vladu Političarske žalbe na
medije prilično su raširene, no Hebrangov ratoborni potez je specifičan ali
nipošto neviđen. Takvu rekonkvistu već je pokušao glasnogovornik HDZ-a Ratko
Maček u prvoj emisiji „Forum“ HTV-a nakon parlamentarnih izbora (25. 11.
2003.). Kao bivši spiker HTV-a znao je očito bolje od Hebranga kako se to
radi: preko režije je poslao mamac i zbunio voditelja Ladišića koji se
polakomio na „ekskluzivu“ da glasnogovornik HDZ-a „želi demantirati“ upravo
izrečenu izjavu Vladimira Šeksa, svoga stranačkog bossa u studiju (i budućeg
novog predsjednika Sabora). No, pušten na telefon, Maček se bacio na
demantiranje drugih sudionika razgovora. I Mačekova i Hebrangova
intervencija imaju, bez obzira na sličnost u agresivnosti i na razliku u
tehničkoj izvedbi, čudnovat demokratski karakter: predstavnici državnog
aparata nastupili su skoro kao obični građani koji se bore za ravnopravnu,
točnu i vjerodostojnu prezentaciju informacija u izvještajnom stroju medija,
samo što se to informiranje tiče reprezentacije same vlasti a medijski stroj
je državni. Ipak, autoritarnost toga čina, izvedenog po uhodanom obrascu
intervencionizma odozgo, ne postoji. Nije riječ o manjku volje za
autoritarnošću nego o nedostatku uvjeta za njezino ostvarenje. Intervenirati
danas telefonom u neku moderno opremljenu tv-redakciju u kojoj kamera ne
pokazuje samo scenu ispred zida već i redakcijska kretanja iza zida, znači
dospjeti u opasnost da netko taj upad vlasti na licu mjesta stavi u „breaking
news“. No, budući da je riječ ipak
samo o HTV-u, transparencija zidova je samo privid, urednik još nije dovoljno
vidljiv a uprava HTV-a je politički manje kompetentna od Hebranga pa je
ministar imao sreće. Uprava se, umjesto da je djelovala slobodno po pravu,
obratila javnosti defanzivnim saopćenjem o svome pravu na slobodno djelovanje.
Ona ne vidi da je Hebrang svojom bahatošću zapravo priznao premoć medija nad
vlašću; aparatčik je izgubio bitku samim činom naknadne intervencije jer
istinska moć vlasti sastoji se samo u autocenzuri medija. Bez toga, vlast se
mora pokazivati kroz sam medij. Ako su stara pruska i ruska cenzura isijecale
škarama dijelove stranica, Hebrang je posljednji heroj totalne vlasti: on
lijepi dijelove teksta koje je medij izostavio. Daily Mirror
sa Prisavlja Tako se hrvatski političar u
osiguravanju svoje jadne uloge u stvaranju lokalne političke svijesti
približio metodi dorade informacije kojoj je ponovnu slavu priskrbio
britanski tabloid Daily Mirror povodom razotkrivanja velike afere
s perverznim mučenjem iračkih zatvorenika. Premda je zgražanje nad
senzacionalističkim motivima i profiterskim postupkom Daily Mirrora umjesno,
pravi problem afere nije u tome što je tabliod iznio istinu izdavši temeljna
načela novinarstva (obavezu iskrenosti, istinitosti izvora i povjerenja
javnosti). Značajnije je to što je pogodio istinu ostavši vjeran svome
tabloidnom pravilu igre — postupam kao da činim istinito! To nečelo
tvori temelj ljudskog odnosa: varam te istinom! Ako je to preteoretično,
treba znati da su svojedobno i hrvatski tabloidi i ozbiljni tjednici jednako
uspješno i istinito pisali o stvarnostima hadezeovske vlasti, od tajkunskih
pljački do likvidacije srpskih civila po gradovima unutar i izvan ratnog
područja. Sve „nerealno“ je bilo tako stvarno da je i najgori tabloid lako
pogodio ono “nemoguće”. U tome je tragedija hrvatske nevinosti. Istina
nacionalne emancipacije curila je iz karaktera vlasti kao što se i sadašnja
istina globalizma cijedi iz karaktera iračkog pohoda.
Potez tabloida nije samo
„utemeljeno lažan“ u tome smislu da parazitira na istinitosti događaja za
koji nije mogao pribaviti autentične dokumente pa ih je (radi senzacije,
pravdoljublja ili profita) fabricirao medijskim sredstvima kao što policija
„radi pravde“ namješta dokaze. Potez Daily Mirrora je ponovljeno odigravanje
istine da je sam irački rat perverzna namještaljka cijelom svijetu. Fake je
jedina istina, ali još gore od toga je kolateralni istinosni učinak tog
medijskog poteza: tabloid je otkrio da to nisu uradili oni za koje se danas
zna da su mjesecima raspolagali pouzdanim i autentičnim dokumentima o tome.
Da nije bilo laži Daily Mirrora, ni iznuđena priznanja Pentagona ne bi bila
tako odlučna, iskrena i politički autentična. Istina naime nije samo ona
faktička o činjenicama rata nego politička istina činjenica o ratu. Onome tko
je imao uši, dovoljno je bilo američko insistiranje na izuzeću vlastitih
vojnika od kaznenog progona drugih država. Poslije ubojstva silovane djevojčice
na Kosovu do iračkog snuff-bordela ratnika i ratnica vidimo i zašto. Politika
nevjerovanja i lijepe duše U hrvatskoj javnosti se to
veliko svjetsko-teorijsko pitanje sad postavlja iznova: poslije velikog
razočaranja „poštenjem“ politike 3. siječnja danas je u pitanju „istinitost“
politike reformiranog HDZ-a. Ako nekadašnji koalicijski partneri sad složnije
ocjenjuju učinke Sanaderove politike simboličkih gesti kao krađu njihovoga
reality showa koji sami nisu znali izvoditi kad je bilo vrijeme, to je puka psihološka
kompenzacija gubitka kako stvarnih tako i umišljenih zasluga „za Hrvatsku“
(Račan). No, ukazivanje na Sanaderovu „neiskrenost“, na diskrepanciju između
njegovih navodno lijevo-liberalnih djela i desno-centrumaških uvjerenja,
povlači za sobom dublje pitanje o političkoj autentičnosti kritičara. Tajna Sanaderove politike
je kao i u slučaju Daily Mirrora to da je samo fake istinit, stvarni
relevantni događaji su već odigrani (sudovi, porezi, autoputevi) ili se
odigravaju negdje drugdje (Haag, Bruxelles). On samo čini kao da je njihov
subjekt. Poput Daily Mirrora i Sanader radi točno ono što nisu radili
„autentični subjekti politike“ a po pretpostavci su to morali činiti da bi
vjerodostojno bili to što misle da jesu. Stoga, ako je Sanaderov politički profit
ljigav zbog toga što on navodno ne vjeruje u ono što radi, kritika s lijevog
stranačkog centra je ljigava zato što nije radila ono u što je navodno
vjerovala. |
