|
35. O androginoj
teologiji Mela Gibsona i filmoljublju hrvatskih klerika
KAD JAGANJCI KRVARE Cijeđenje Isusa u „Pasiji“ nije ništa drugo nego regresija u
podoslovljenje simbolike Posljednje večere, i zato materijalnost Gibsonove
arhi-teologije ne stvara ideju vjere za opću zajednicu nego imaginarno
poistovjećivanje i novu zatvorenost, mističnu krvnu sljedbu. Spektakularna
mješavina poganskog žrtvenog rituala suspenzija je diskurzivne komunikacije.
Ona je, dakako, projicirana na “drugog”. |
|
Otkad je hrvatsko katoličko
uho iz državnih usta premijera Sanadera čulo blagovijest o rođenju Isusa na
pravoslavni način, starokršćanskim imenovanjem „događaja Krista“, hrvatskom
narodu koji svoju vjersku strast zadovoljava samo kroz sublimna ukazanja
eterične Gospe konačno se dogodio i njezin sin, Krist. Naime, zagrebački
nadbiskup kardinal Josip Bozanić nazvao je film „Pasija“ Mela Gibsona vjernim
prikazom istine: „Kršćanstvo nije ideologija nego događaj Krista“. Ako je
stvarni događaj Krista bičevanje i čerečenje, onda se treba zamisliti. Ako
pak iz istine kršćanstva treba isključiti crkvu i samog kardinala, Bozanić je
sigurno u pravu, no istina kršćanstva je vjernost događaju a ne tek vjera u
događaj, pa se za to treba prije obratiti svetom Pavlu nego Melu Gibsonu ili
crkvenjacima. Na razlici između vjernosti događaju i vjeri u događaj temelji
se i razlika između istine vjere i laži crkve. Zašto se Gibson, optužen za
fundamentalistički katolicizam i antisemitizam jednako kao i za širenje
antikršćanskog osjećaja mržnje, toliko sviđa najvišim hrvatskim klericima da
oni i najdelikatniju političku problematiku brkaju s pričom o događanju
istine? Ako je to radikalno tjelesni spektakl pasije, životnost doživljaja
vjere, najstvarnija stvarnost događaja, kao protulijek za formalizam i
sterilnost katoličkog vjerskog obreda, to je zabluda. Gibsonova radikalno
putena stvarnost proizvod je hollywoodske tehnike o kojoj svjedoče veliki
spektakli s Gibsonom: „Hrabro srce“, „Patriot“ i sama „Pasija“. To su
one strijele koje se zabadaju u gole škotske guzice, to je pucanje žila i
kože obrijanog Gibsona na čekrku, mačevi koji sijeku jetra i crijeva,
bajunete u srcima, plućima i grkljanima iz kojih šišti zrak i kulja krv. Iz
te obojene emulzije curi i politička teologija Mela Gibsona koja u Hrvatskoj
pada kao suza na oko. Nakon što su joj iz Haaga kidali živce, sad joj čupaju
i dušu. No, riječ je ipak o komediji višestrukih zabuna. Multiplex
kina kao crkve Osim kardinala koji se
zabunio s Gibsonom kao i sam stari papa, uzdizanje celuloidnog Isusa u
čast „događaja Krista“ stvorilo je nov dubok rascjep u većinskom hrvatskom
biću. Neki katolički intelektualci i filmski kritičari, koji smatraju
potrebnim da se deklariraju kao kršćani, smatraju film opakim zbog
prekomjerne količine antikršćanskog osjećaja mržnje. Premda je više riječ o
hermeneutičkoj hipokriziji nego o analitičkoj točnosti, diferencija je majka
kritike pa je rečeni „unutarhrvatski“ razdor u teologiji morala dobra vijest,
ako već ništa točnije ne saznajemo o statusu mržnje u Gibsonovu filmu. Druga
dobra vijest je ta da su istim aktom, premda samo implicitno, multiplex
kino-dvorane dignute u rang crkava. Onaj tko nije vjerovao u božićnu narav
profane potrošnje sad spoznaje da može blagovati Božjeg jaganjca i u kinu kao
čips ili kokice. Jedino mora paziti da na neradnu nedjelju trgovina i
uslužnih djelatnosti ne pobrka crkvu s kinom, sveto s profanim, kao
ona smotana tri kralja štalicu u „Bryanovu životu“ Montya Pythona. Gibson je
u tom smislu zavodljiv. Romantični
pravednik-autsajder koji još od „Ludog Maxa“ preko „Smrtonosnog oružja“ i
krimi-limunade „Tequilla Sunrise“ luta kao individualac sa ženom-koje-nema,
pojavio se u svojoj istini u „Što žene vole“: to je agent za marketing koji
ženama čita misli, krade ideje i navlači hulahopke. Fatalni muški seks-simbol
zaštićen aurom uvijek mrtve žene, osim što filmski i privatno ima neriješen
kompleks očinstva, zapravo je komično kvazi-androgino filmsko biće, figura
političke nekorektnosti zbog koje sam najviše trpi. Ako u „Pasiji“ više ne
postoji tipični zaplet s odsutnom ženom, pojavljivanje Sotone kao samohranog
roditelja u obliku dijaboličnog androgina s čedom u naručju, otkriva
mjesto gdje je komedija oko Gibsonovih hulahopki napravila kvazi-teološku
zamku za naivne hrvatske klerike. Tek s njima delirij mistične autentičnosti
postaje društvena stvarnost. Poslije kardinala Bozanića
u tu je filmofiliju pao don Živko Kustić, propovjednik Jutarnjeg lista. Nakon
što je nepromišljeno i promašeno usporedio grozotu neprestanog premlaćivanja
Isusa u „Pasiji“ s običnim „cipelarenjem na ulici“, otvoreno je — i
nadasve — neovlašteno počeo propagirati masovno vođenje školske djece
na kino-projekcije (Nov@ TV, 1. 4.). Osim što bi jedan publicist, pa makar i
katolički, morao znati da djeca pored crkve i škole imaju i roditelje (ostalu
javnost da ne spominjemo), to politički arogantno sufliranje vjeroučiteljima
mimo pedagoških instanci potvrđuje da nesuvremeni i autoritarno zatucani
hrvatski klerički um nije izvukao političku lekciju za crkvu niti iz domaćih
slučajeva pedofilije u crkvi niti iz afere s neovlaštenim prikazivanjem drastičnog
propagandističkog filma o abortusu na nastavi vjeronauka po školama koja je
nedavno uzburkala javnost. Gibsonovo ustrajno i bjesomučno bičevanje golog
Isusa u filmu nije nikakva maloljetnička ulična zabava nego namjerno psihičko
mučenje odraslih s političkom porukom. Isto vrijedi i za dugotrajne
scene filmskog silovanja ili filmovane egzekucije osuđenika na smrt. Cijeđenje
Isusa Ako je Gibsonova strast za
istinu u „Pasiji“ pokrenula pitanja o mržnji i antisemitizmu, kod don Kustića
se taj problem javlja u svom zakonito izvrnutom obliku pravog kršćanskog
filosemitizma. Pokazujući širokogrudnom gestom na drugog sugovornika u
studiju, publicista, nakladnika i člana židovske zajednice Slavka Goldštajna,
konzervativni propovjednik liberalnih novina je rekao: „Kao kršćanin ja ne
mogu mrziti nekoga tko je od Isusove krvi“. Nesretna retorika krvi govori
više od don Živka: Isus Nazarećanin je mogao postati njegov Gospodin tek
nakon što je na rimskom križu iz njega iscurila i posljednja kap židovske
krvi. Jaganjci se blaguju kad se ocijede. To je proces pretvaranja posebnog u
opće, životinje u meso, krvi u duh. Tek tu počinje uvod u Gibsona. Cijeđenje Isusa u „Pasiji“
nije ništa drugo nego regresija u podoslovljenje simbolike Posljednje večere,
i zato materijalnost Gibsonove arhi-teologije ne stvara ideju vjere za opću
zajednicu nego imaginarno poistovjećivanje i novu zatvorenost, mističnu krvnu
sljedbu. Spektakularna mješavina poganskog žrtvenog rituala, kršćanske
simbolike i postmodernističkog obožavanja površine, skupa je celuloidna
verzija filipinske turističke atrakcije s pribijanjem na križ živih
kaskadera muke Isusove, a pravi etički i politički problem Gibsonovog filma
je ubijanje govora kroz krvavi spektakl „nijemog svjedočenja“, suspenzija
diskurzivne komunikacije. Ona je dakako projicirana na drugog. To se ne samo odnosi na
semitske ne-kršćane, na prikaz dvojice fanatičnih židovskih svećenika koji,
protivno tekstu Evanđelja, bez krzmanja izručuju Isusa policiji (tako i S.
Goldštajn). To se jednako odnosi i na Gibsonovo prekomjerno vrednovanje
„sumnje“ Poncija Pilata i, osobito, tihe, „bezrječne“ patnje njegove žene
koja donosi „ruho“. Gibsonov pro-imperijalizam kršćanstva i antisemitizam
nije toliko rasistički nego postmoderan. To je interpretacija koja
kulturalizira jedan posebni kolektiv tako da ga isključuje iz kruga subjekata
sposobnih za sumnju u svoje dogme, za autonomno odlučivanje i za posredovanje
vlastite posebnosti. To se danas odnosi podjednako na Židove i na Arape, i
zato je Gibsonova „Pasija“ pseudo-mistični estetski odgovor kršćanstva kao
„Imperija“ (u negri-hardtovskom smislu sustava bez imperijalističkog centra)
na „događanje“ navodno iracionalnog, diskurzivno i deliberativno
inkompetentnog Orijenta. Klerici kao
boljševici Dijabolična čar takve
političke teologije svjedočenja o „događaju Krista“ sastoji se za hrvatske
klerike u tome što točka nepovratnog isključenja „Židova“ (orijentalca) iz
ekskluzivnog univerzalizma kršćanstva otvara mjesto za stupanje uvijek novih
„ne-Židova“ koji pristupanjem postaju „zapadnjaci“. Poruka hrvatskih klerika
je da je mjesto tih „subjekata“ autentično hrvatsko. Stupanje tih „Hrvata“ na
mjesto isključenog „Židova“ sastoji se u tome da bivaju univerzalno priznati
na temelju pretpostavke da navodno priznaju ono univerzalno, što „Židovi“ ne
čine samim time što ostaju Židovi. Za razliku od njih, „Hrvati“ ga
ispovijedaju i pričešćuju se, ali ne misle da u njemu moraju sudjelovati
nužno i politički, to jest da mogu ostati „Židovi“, tj. zadržati pravo da
ostanu ono što su bili — naprosto Hrvati. Zato se danas hrvatski
klerici s logističkom podrškom nacionalne države ne smatraju obaveznima ni
odgovornima za refleksiju partikularne naravi katoličanstva uopće, a osobito
svoga katoličanstva, nego kao boljševici misle da je općost dana po sebi i da
ona neposredno, činom ispovijedanja, pripada njima a ne oni njoj. Katolici su
hrvatski „komunisti“ današnjice. Otud, bez obzira na
umjetničku i moralnu (bez-) vrijednost Gibsonovog filma, kričava surovost i
idejna oskudnost „Pasije“ ispunjava tek kolektivnu hrvatsku potrebu za
produkcijom ideologije nove preporodne konkretnosti kroz „mučeništvo“ i
„svjedočenje“ kakvu je kroz sto dana političkog spektakla uspio retorički
proizvesti novi premijer Ivo Sanader. Njegova samoproglašena „svjedočenja o
istini Hrvatske“, njegovi performansi čistog htijenja, u stilu „Europa danas
a ne sutra“, „Hoćemo NATO, a ne otvorena vrata!“, nudi hrvatskom
građaninu-katoliku identifikaciju sa Zapadom kao mjestom „univerzalne istine“
čovječanstva s kojom, međutim, nema baš nikakve veze osim da ga poštedi
od onoga što je važnije od same istine. To je razumijevanje vlastitog odnosa
prema istini, a ono je i dalje nemoguće: „Nitko vam ne može oduzeti vašu
povijest, nitko!“ (cit. Sanader). |
