|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

33.

O postpolitičkoj estetici personalizacije žrtava jasenovačkog logora

AppleMark AppleMark

VIŠE CVIJEĆA, MANJE SMEĆA

Primjena njujorškog estetičkog recepta na jasenovačkom tlu donosi očigledan kontraefekt: osim prikrivanja besmisla smrti desetina tisuća ljudi, pobijenih samo iz kolektivnog genocidnog ludila, estetska re-humanizacija jasenovačkih žrtava stvara okvir za etičku i povijesnu dekontekstualizaciju logora u kojoj ni alakte za ubijanje niti dječji crteži cvijeta nemaju nikakvo drugo značenje osim da budu puki artefakti. Je li „Jasenovac“ bio izraz stila života ili ljetni kamp?

 

Na dan otvaranja obnovljenog spomen-područja Jasenovac premijer Ivo Sanader je izjavio ono što sva visoko kultivirana liberalno-demokratska javnost samo može poželjeti: „Hrvatska je vidjela previše stratišta, Jasenovac je jedno od najstrašnijih. To se ne može opravdati nikakvim višim ciljevima, i zato osuđujemo svaki takav zločin na osnovi rasne, nacionalne i vjerske mržnje …“ (HTV, Dnevnik, 16. ožujka). Ova je Sanaderova izjava dovoljno cjelovita da se u njoj prepozna još jedan njegov i općehrvatski civilno-društveni „iskorak“: dok su lijevi političari poput Ivice Račana u takvim prilikama redovito posezali za već iskušanim sredstvom oportunističkog političkog ravnovjesja (Jasenovac-Bleiburg), Sanader je jednostavnim potezom, običnim superlativom, opet uspostavio novu simboličku činjenicu: Jasenovac kao „naj“-stratište.

Tim uvođenjem graduelne razlike među nemilim kandidatima za neki novi hrvatski top ten, stvoren je hijerarhijski poredak unutar hrvatskog civilizacijskog užasa i vjerojatno jednom za svagda riješeno pitanje „miksanja kostiju za hrvatsku pomirbu“ koje je čitavo desetljeće potresalo hrvatsku javnost. Umjesto mutne uravnilovke logora i masovnih egzekucija dobili smo barem vrh sheme progresivnog kontinuiteta zločina s razlikovanjem stupnjeva užasnosti koje bi se ad hoc moglo nazvati Sanaderovim efektom. Tisućugodišnji hrvatski kulturni proces dobio je konačno na profilaciji. Ideja je postala duh svjestan sebe, ali na smetlištu svijeta.

Taktika neimenovanja

Ipak, u Sanaderovu odlikovanju Jasenovca za prvo od hrvatskih horror mjesta nedostaje jedan važan i presudan sastojak. Naime, dok su „zločin nad Hrvatima u Bleiburgu počinili komunisti a ne antifašisti“ (izjavio je to Sanader pri polaganju cvijeća u Bleiburgu, u slijedu svog visokog državnog posjeta Opera-Ballu u Beču, naj-eventu globalne malograđanštine), počinitelj zločina u Jasenovcu ostao je napadno neimenovan. S obzirom na već uhodano izjednačavanje komunizma s nacizmom i na masovno skretanje hrvatske desnice prema antifašizmu još pod Račanovom političkom palicom, od HSP-a do HIP-a i HOP-a, traženi „subjekt“ mogao bi biti neki autentični hrvatski antifašist-ustanik, krivo optužen za mesarenje u Jasenovcu. No, Sanader nije išao tako daleko u „individualizaciji“ krivca kao u slučaju „komunista“. Razlog njegovog susprezanja posve je očigledan: jasenovački zločin je organiziran i kolektivan, ali zato prešućivanje počinioca zadobiva nov, prividno paradoksalan oblik kolektivnog (hadezeovskog) priznanja Jasenovca koje je ujedno akt poricanja.

Najprije, politička realnost Sanaderove retorike pokazala se samo petnaestak minuta poslije spomenutog tv-priloga o polaganju cvijeća u Bleiburgu. U istom tv-dnevniku objavljen je opsežan prilog o „napadu dvojice mladih muškaraca na starijeg srpskog povratnika u zadarskom zaleđu koji je vlastitim sredstvima obnovio kuću“. To je „drugi po redu napad na istom području u samo mjesec dana, koji nije bio motiviran materijalnim ciljevima nego je povratnik vrijeđan na nacionalnoj osnovi povicima, idi odakle si došao“ (cit. HTV). Time je sva hrvatska javnost zajedno s premijerom, samoproglašenim „svjedokom istine“ kako hrvatska država „nipošto nije provodila politiku etničkog čišćenja Srba“, dobila iz baze potvrdu svih ranijih poruka te vrste. Ona je radikalna jer izražava bezakonje u rangu protuustavne djelatnosti.

Opisani napad, kao i niz ranijih na području zadarske županije, nije predstavljen kao izraz običnih patoloških interesa, bilo materijalnih ili psiholoških poput koristi ili osobne mržnje. Počinjen je, prema HTV-u, iz čistih političkih motiva najvišeg reda. U svojoj „anonimnosti“ to je dosljedan akt fundamentalističkog nacionalizma iz baze, uzimanje u vlastite ruke politike krajnjeg rješenja „srpskog pitanja“ tamo gdje ga država ili politička elita više ne provodi. Pritisak volje odozdo za održanjem postignutog stupnja etničkog čišćenja i deklarativnog legalizma države, koja i dalje ne jamči građansku sigurnost kroz pravni i izvršni aparat vlasti nego se sanaderovski koči u „svjedočenju“ vlastitoj bezgrešnosti, drži i dalje otvorena vrata bezakonju naroda koje je stvorila sama država. Na takvome tlu raste samo trava organiziranog zaborava civilizacije ili barbarstvo.

Artefakt iz tla

Stoga je arhitekt i književnik Bogdan Bogdanović, autor „Kamenog cvijeta“, koji oprezno i kurtoazno govori da „nakon toliko vremena to kao da i nije njegovo delo, kao da je tu izraslo“, istovremeno duboko u krivu i u pravu. Spomenik je u svome betonskom sivilu izgledao „kao izrastao ovdje“ dok je cijelo spomen-područje bilo utonulo u vlagu, plijesan i šipražje. Danas ponovno stoji kao natprirodni i uzvišeni artefakt, ali ono iz čega kameni lopoč doista izrasta nije prirodna saživljenost s prostorom, ljudima i poviješću nego jedan temeljniji humus. On je sazdan od jasenovačkih artefakata koji čine estetički nastavak političke retorike „svjedočenja“ Ive Sanadera. Na mjestu prešućenog počinitelja kolektivnog zločina izbija hiper-personalizacija njegovih žrtava.

Riječ je, dakako, o medijski razvikanoj „novoj koncepciji“ muzejskog postava u Jasenovcu čija se autorica, Nataša Jovičić, poziva na duh Bogdanovićeva „Kamenog cvijeta“ kad u javno predstavlja svoj projekt: „afirmirati život, nadu, obnavljanje“; „umjesto oruđa za ubijanje i prikazivanja smrti treba u prvi plan staviti osobne stvari zatočenika da se žrtvama vrati osobnost“. Opetovana podozrenja prema takvu konceptu ona je otklonila tvrdnjom da se time ne prikriva „ništa“ nego se „sve“ prikazuje na drugačiji način i na više razina. Dublje obrazloženje ovakvog muzejskog obrasca „pozitivnog mišljenja“ glasi: stavljanje sprava za mučenje u prvi plan znači prisiljavanje publike da gleda i legitimiranje zločina (usp. npr. Jutarnji list 13. 3, Slobodna Dalmacija, 14. 3., HTV).

Usprkos nedostupnosti koherentnog prikaza koncepcije, proizvoljna logička konstrukcija ovoga „argumenta“ posve je očigledna kao što je i cijela koncepcija „muzejskog“ postava sve drugo samo ne samorazumljiva. No, o muzejsko-teorijskim implikacijama ovdje ne može biti riječi. Ostaje jedno: javno pokazati oruđe nekog zlodjela ne znači „legitimirati zločin“ nego upravo najprije razotkriti zlodjelo i narav njegova počinitelja, ako ne i njegov identitet. Ovo važi, naravno, samo pod uvjetom da se „djelo“ u svome lokalnom civilizacijskom kontekstu smatra zločinom. No, upravo taj uvjet općeg razumijevanja „stvari“ u Hrvatskoj nije zajamčen. Stoga kuratorsko „vraćanje osobnosti žrtvama“, prikaz žrtava preko njihovih osobnih stvari, kolikog god da je i legitiman i trendovski u muzejskom svijetu, nije ništa drugo do politički performans u zasebnom sektoru visoke kulture. On počiva na posve otvorenom i ciničnom priznavanju institucionalne moći koja svoj politički voluntarizam opravdava ekskluzivnim estetskim razlozima koncepcije njujorškog muzeja holokausta (Jovičić: „Mi vjerujemo u tu koncepciju i svjesni smo svoje društvene moći“, cit. JL).

To je agresija prema žrtvama: predstavljanje zatočenika njihovim osobnim stvarima nadomješta i potiskuje njihovo iskustvo temeljnog procesa logora kao ustanove, a to je depersonalizacija i dehumanizacija ljudi. To iskustvo je nad-individualno u višestrukom smislu, i to je ono što zapravo izmiče svjedočenju, kako iznutra tako i izvana. O tome iskustvu nema svjedoka jer je uvijek reprezentirano okretanjem glave, odvraćanjem pogleda-koji-zna. Samo taj proces čini stvarni događaj i pravu istinu antiljudskih ustanova poput „Jasenovca“, a ne pojedinačni užasni činovi. Svi su iskazivi osim činjenice doživljavanja-„svjedočenja“ situacije koja dehumanizira bacanjem izvan granica ljudskog. Nemogućnost svjedočenja ili neposvjedočivost nisu fizičke ni psihološke kategorije nego etičke i antropološke.

Dječji pogled zla

Primjena njujorškog estetičkog recepta na jasenovačkom tlu donosi očigledan kontraefekt: osim prikrivanja besmisla smrti desetina tisuća ljudi, pobijenih samo iz kolektivnog genocidnog ludila, estetska re-humanizacija jasenovačkih žrtava stvara okvir za etičku i povijesnu dekontekstualizaciju logora u kojoj ni alakte za ubijanje niti dječji crteži cvijeta nemaju nikakvo drugo značenje osim da budu puki artefakti. Je li „Jasenovac“ izraz stila života logoraša ili ljetni kamp? Što su ta djeca i te žene tamo zapravo radile? Jesu li one „štrikale i razmjenjivale kuharske recepte“, kako nas prosvjetljuju lokalne kuratorice svjetske koncepcije?

Morbidna pitanja, dakako, ali zlo stvari ipak nije samo u pogledu zlobnika sa strane. Istina ove aplikacije njujorškog koncepta na jasenovačko tlo izrasta iz samog jasenovačkog supstrata, onog istog iz kojeg „izrasta“ i Bogdanovićev „Kameni cvijet“. To tlo tvore sami artefakti logora, crteži dječaka Tedija Draušnika (v. npr. citirani prilog u SD) koji je nacrtao alatke jasenovačkih koljača (pile, kame, sjekire, kliješta) tako da iz svake od njih izrasta po jedan cvijet. Upravo te scene – nazvane djetinjom morbidnošću „Tri palme na otoku sreće“ — svjedoče o zloćudnosti aktualnog koncepta estetske normalizacije žrtava. Osim stilizacije vlastitog života u logoru, zatvorenici su estetski vršili dekonstrukciju njegova radikalnog zla autoironijom, samouništavanjem kao porukom. Djeca u logoru smrti jednako su autosarkastična kao što su danas sarkastični njihovi današnji školski vršnjaci kad pričaju vic o Hitleru-i-rođendanu malog logoraša ili dok u školi podvaljuju mlađima uz „Give me five“ sa staklenim bodljama među prstima.

Bitna razlika između malog logoraša Tedija bez roditelja i obijesnih školaraca ne leži u neutaživoj čežnji da mrtvoj majci koja ga traži pokloni cvijet. Ona leži u stvarnoj poziciji s ove ili s one strane žice. To je razlika realnog koju označavaju samo alatke za ubijanje. One su u novoj političkoj estetici jasenovačke kuratorice zamijenjene Tedijevim crtežima. One prave su preseljene u nevid podrumskog depoa: one su prisutne ali nisu reprezentirane. („Samo ako ih netko baš hoće vidjeti“, N. Jovičić, JL). Onaj tko „to“ bude htio, taj je morbidan, ali također i „realan“. Baš zato je jasenovački počinitelj zaštićen od njegovog pogleda. Prokazuju ga samo „Tri palme s otoka sreće“ malog Tedija i opake igre hrvatskih školaraca koja u čudu pitaju „jesu li i ustaše bedgajs“?

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|