|
30. O “govoru mržnje”
i njegovoj pozitivnoj društvenoj vrijednosti FANTOM NEVINOG ZLA ili KUĆA KOLJAČKIH BEĆARA Kod „Thompsona“ je riječ o veličanju
zločina u njegovoj posebnoj istinosnoj funkciji u političkom procesu hrvatske
javne svijesti, a to je stalno prizivanje fantoma kolektivne krivice, njezino
otvoreno ispovijedanje i priznavanje. Thompson je ime za otvorenog
propagatora hrvatskog kolektivnog zla koje je svoj prikriveni pozitivni izraz
našlo u suvremenoj relativizaciji NDH-a i ustaške državotvorne ideologije
zajedno s počinjenim zločinima. |
|
Tako je taj
crnjak i muzička sklepotina, koja Thompsonovu koncertnu publiku u crnim
košuljama i T-shirtovima od Mostara preko Splita, Zadra i Zagreba do Osijeka
baca u masovni delirij i histeriju uživanja, postao najveći anti-hit hrvatske
etičke estrade moralnog zgražanja, iako takvo natjecanje još ne postoji. Osim
toga, reakcije prisutnih u studiju, posebno samog urednika Stankovića —
crvenilo u licu, neugoda, mucanje — obilježilo je potonju lavinu
reakcija na ovu nemilu pojavu, a komentar gosta emisije, Igora Zidića, da je
„klanje neprihvatljiv sadržaj iza kojega on kao kulturna osoba ne može stati,
jer je baš nedavno u Hercegovini otkrio spomen-ploču hrvatskim žrtvama
klanja“ dala je ton, sadržaj i domet većine drugih reakcija, od osude PEN-a,
preko „ograđivanja Crkve“ do izjava nekih istaknutih pojedinaca. Fantom
kolektivne krivnje U kulturnoj
Hrvatskoj je tako ponovno otkriveno postojanje govora mržnje, a također i
činjenica da se on prema postojećim pozitivnim zakonima navodno ne može
sankcionirati. No, točno stanje stvari ipak nije nemogućnost sankcioniranja
govora mržnje u smislu vrijeđanja na temelju rasne, vjerske, spolne
pripadnosti ili inih oblika „drugosti“, nego ono što je u najtočnijoj
kvalifikaciji Perkovićeve političko-propagandne rabote na javnoj sceni pod
krinkom pop-glazbe formulirao Slavko Goldstein na HTV-u: „Riječ je o prvom
slučaju veličanja zločina“ (HTV, Forum, 20. siječnja). Time je svo društveno
licemjerje koje se skupilo u otkriću tople vode o „govoru mržnje“, nakon što
je ova zemlja proizvela i ostavila nesankcionirane konkretne zločine koji su
prethodili ovakvom tipu drastičnog govora, vraćeno na svoju apsolutnu točku.
To je pitanje hrvatskog odnosa prema NDH koje je ponovno iznebuha postalo
aktualno uvođenjem „sata holokausta“ u hrvatskim školama, premda upravo taj
potez po mnogo čemu proizvodi zaborav NDH. Holokaust se za kreatore javnog
mnijenja u ovoj zemlji desio negdje drugdje. Kod „Thompsona“
je riječ o veličanju zločina u njegovoj posebnoj istinosnoj funkciji u
političkom procesu hrvatske javne svijesti, a to je stalno prizivanje fantoma
kolektivne krivice, njezino otvoreno ispovijedanje i priznavanje. Thompson je
ime za otvorenog propagatora hrvatskog kolektivnog zla koje je svoj
prikriveni pozitivni izraz našlo u suvremenoj relativizaciji NDH-a i ustaške
državotvorne ideologije zajedno s počinjenim zločinima. Ta je relativizacija
dovela dotle da smo od hrvatskih akademika poput Nedjeljka Mihanovića
saznavali da su u Jasenovcu Židovi kažnjavani sviranjem „Male Floramy“, a
sada na dan uvođenja „Dana holokausta“ u zagrebačkim školama, u kojima đaci
više od deset godina ne saznavaju gotovo ništa o hrvatskom udjelu u velikoj
politici Trećeg Reicha, širi se sljedeća „pitalica“: „Koja je formula za
izlazak iz koncentracionog logora?“ — Odgovor: „Dužina dimnjaka puta
brzina vjetra!“ Ako kolumnist Jutarnjeg
lista, Ivan Z. Čičak, povodom pošasti zvane Thompson
tvrdi (OTV) kako hrvatski školarci ni ne znaju tko su „Maksovi mesari“ pa
zato te pjesme nemaju takav neposredan učinak kako se misli, sigurno je u
pravu, ali znanje ne koristi ni odraslima da se opamete a najmanje je
potrebno za djetinje sudjelovanje u nevinoj čari zla. Čar leži u
razumijevanju „Thompsona“ i njegova poziva, a iskupljenje za zlo ionako je
već sročio sam Marko Perković: „Pjevali smo ih na bojišnici da plašimo
neprijatelje!“. Tako govori taj „simpatični momak“ blizak Igoru Zidiću i
živom hrvatskom svecu Zlatku Sudcu, jer Thompson „na sreću nije autor tih
pjesama, nego ih samo pjeva“ (I. Zidić, cit. HTV). Ritam istine Da, drugi su ih
spjevali, upravo o tome je riječ. Te pjesme imaju svoje sklepatore koji u
javnom diskursu ostaju anonimni jer pjesme funkcioniraju kao kolektivne. Reći
da su „narodne“ bila bi doista blasfemija. Šovinizam nije izmislio narod nego
akademici. Nije problem u „dinaroidnoj“ matrici tih pjesama i ratničkom
karakteru mentaliteta iz kojega je potekao njihov „ritam“ ili „strukture
ponavljanja“, kako se to stručno objašnjava. Ponavljanja i regresije čine
strukturu odigravanja današnjih civilnih tvorevina i ideologija
postindustrijskog društva i postmoderne svijesti, pa tu nema nikakve
principijelne razlike između gusala, world music trenda i rock nostalgije,
niti diskontinuiteta između starog imperijalizma, neokolonijalizma i
globalizma. Istina tih „pjesama“ nije u skarednom sadržaju, koji nije ništa
gori od već poznate krilatice „Srbe na vrbe“, nego u istinosnoj funkciji
njihove strukture ponavljanja, u njihovoj insistenciji. Ona ne razotkriva
onoga tko pjeva nego onoga kome je upućena. To, dakako, nisu Srbi. Thompsonove
„pjesme“ su autentična veličanja zločina po tome što ne najavljuju i ne
obećaju ubijanje, za razliku od svojih užasnih pandana, „izvornih“ i
„novokomponiranih“ četničkih ratnih pokliča o „salati, mesu i Hrvatima“ ili
još novokomponiranih poput „Zagrebom se, Zagrebom se naša vojska kreće,
ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće“. Obrnuto, neoustaški pandani tih
četničkih uradaka su reminiscencije na zločin i implicitno priznanje njegova
sadržaja kroz „formalnu“ eksplikaciju, one su scene stupanje na mjesto
počinioca, a u svome formalnom dijelu (primitivan „balkanski“ ritam,
ponavljanje i rimovanje) oni su reminiscencija i uprizorenje uživanja u
radnji zločina. O tome je najinstruktivniji slučaj istovjetnosti između
najtužnije partizanske pjesme „Na Kordunu grob do groba“ i njezine ustaške
„obrabotke“ u najmilijoj hrvatskoj pjesmi „Jure i Boban“. Junačenje zločinom
odgovor je na nečiju tužbalicu, poruka individualnog ili grupnog počinioca u
kolektivnoj formi. Thompsonovi
hitovi su u svojoj estradnoj biti zapravo čin ekshibicionizma i po tome, i
samo po tome, one izazivaju sablazan jednako kao i nečije razgolićavanje.
Razlika je u tome što Thompsonovo razgolićavanje razotkriva ili pretendira da
razotkriva kolektivno tijelo Hrvata i njegov glavni nedostatak — manjak
stidnih organa ili moralnog osjetila. Ono što je potisnuto u hrvatskoj javnoj
svijesti i prerađeno kao novo demokratsko-kulturno samouzvisivanje nacije
— a to su ostaci šovinističkog samorazumijevanje nacionalnog identiteta
i nove hrvatske državnosti — Thompson vraća u njegovu najizravnijem
obliku. Uklonite Thompsona i neće biti kolektivne nelagode. Vratite Thompsona
i štimung kolektivnog osjećanja vezanosti za sve nerazriješene konflikte opet
je tu. Dovoljno je sjetiti se splitskog masovnog mitinga „Svi smo mi Norac“,
pa vidjeti da upravo Thompson stoji između dviju glavnih figura nove
građanske politike u Hrvatskoj, Ive Sanadera i Vesne Pusić, i na neugodan
način cijepa njihovu danas postignutu kohabitaciju. Onda je Sanader bio na
istoj pozornici i na istoj strani s Thompsonom a Vesna Pusić bila predmet
poruga kao „četnikuša i orjunašica“. Taj rascjep ne može pokrpati nikakva
politička pragmatika niti konsenzus o „imidžu“. Radikalno zlo Kolektivno zlo
se smatra nepostojećim kao i kolektivna krivnja pa se racionalno nadomješta politikom
individualizacije krivnje. No, ta de-norizacija posttuđmanskog hrvatskog
društva slabo uspijeva premda je sad s javnim distanciranjem
kulturnjaka, medija i Crkve od Thompsona dobila početni zamah. Ipak, on ima
sve značajke apstraktne kritike koja se oslanja na ideologem visoke kulture i
posve otvoreno koketira s autoritarnošću demokratske države. Čak i desni
konzervativac Igor Zidić pristaje na „nekakvo sankcioniranje“ grubog
desničarenja, a PEN traži zabranu. No, nemoguće je zabraniti 40 tisuća „thompsonovaca“
na splitskom Poljudu a ne postati Pinochet. Zato je laž govora o zabrani
u tome što su granice demokratske tolerancije zla, koje poništava
demokraciju, dosegnute bez demokratizacije društvene svijesti i što zlo
praktički traži pravo demokratskog priznanja. Ono je po tome traženju prava
„demokratsko“ i zato radikalno zlo. Nakon
političkog delirija prve polovice 90-tih hrvatsko društvo je prošlo kroz
drastičan gubitak iluzija pred scenama cinizma domoljublja elite i opće
materijalne i moralne korupcije, pojačan razočaravajućom vladavinom
tehnokracije demokratskih bezvoljnika od 3. siječnja. Usred te dekadencije
demokratskog formalizma mogao je nesmetano rasti crni „vitalizam“
Thompsonovih koncerata i glad za spektaklima tustih tijela poput „Cro Copa“ i
obiteljskih sportskih uspjeha poput Kostelićevih. Stvar je došla na naplatu
koju kulturna javnost s dobrim razlogom odbija kao nemoralnu ponudu
kolektivnog uživanja u stvari koja više nije zajednička čim se pojavila u
svome opsceno ogoljeom obličju. No, zahtjevi za
„nekim oblikom sankcioniranja“ takve ponude neće ukloniti ni nuđenje ni
ponuđača. Individualizacija krivnje je kolektivno traženje žrtvenog jarca. On
je izraz i jedini dokaz kolektivne krivice. Njezino se navodno „nepostojanje“
sastoji samo u tome da se ne može sankcionirati iz najmanje dva razloga:
kolektivna odmazda je nemoguća bez počinjenja masovnog zločina a njezin
nosilac ili tijelo je virtualna opća volja. Ona se raspada u trenutku poraza
na puki zbroj bezvoljnika. Treći i opipljiviji razlog je odbijanje
„demokratske države“ i njezine kulturne elite da se miješa u ono što
predstavlja racionalnu formu kolektivnog zla. To je školstvo ili pravo mjesto
hrvatskog revizionističkog polu-fašizma. Zato rješenje
masovno-psihološke hrvatske krize pod imenom „Thompson“ nije zabrana
pop-koncerata Marka Perkovića nego samo njegovo dosljedno obezvređivanje kroz
demokratske protuvrijednosti i ustrajno kontra-djelovanje. Na razini visoke
politike novi HDZ-ov ministar školstva nudi bonton a lijevi liberali poput
Vesne Pusić tvrde da je novi HDZ sad konačno na razini njezinog HNS-a. To se
zove druga šansa za antifašističku reviziju školskih udžbenika. |
