28. O potrošačkoj čednosti Nove godine, raskalašenosti Božića i novom
kulturnom pesimizmu hrvatskih kolumnista OTAJSTVO NOVE
GODINE Suprotno jadikovkama o profaniranju i otuđenju Božića, navodno masovno
katolički hrvatski narod je po potrošačkom odnosu prema otajstvu Božića već stupio
u Europu, samo što on to ne zna. Europa je mjesto gdje se politička sloboda
Božića plaća gubitkom „autentične božićne duhovnosti“. Ona je bila moguća
samo kao učinak stvarne ili fantazmatske političke represije s one
strane čelične zavjese. |
Otkad je formalno
ograničeno vrijeme prodaje blagdanske pirotehnike, Božić u hrvatskoj
metropoli nije bio tiši, a Nova godina bučnija. Zato je odnos profanog i
svetog između dvaju praznika ispao posve obrnut, do te mjere da se pred
eskalacijom potrošaštva uoči Božića kolumnistička krema hrvatskih medija
postavila kao asketska sekta kulturpesimista u pozi „Bože, što je postalo?“
Premda ima dovoljno razloga da se stanje materijalističke otuđenosti u javnom
slavljenju „Božića“ tumači kao regresija iz kulture duhovnosti u profanost
Nove godine, jadikovke zbog gubitka svetosti Božića kroz konzumerizam nisu ni
dotaknule a kamoli narušile simbolički status Nove godine. Ona nije
prepoznata kao grešno mjesto „materijalizma“, pa čak ni kao reziduum
„socijalističkog mentaliteta u Hrvata“ koji je dežurni krivac svim novim
reformatorima. Štoviše, čini se da je Nova
godina postala nešto apsolutno pozitivno. To je ime prve, najmasovnije i
najbolje party bez ikakvog ideološkog a kamoli „višnjeg“ interesa, dakako
osim same zabave. Za naj-party lokalnog i globalnog kalendara dovoljna je i
boca najlošijeg pića, malo želje za socijalnom pripadnošću i puni džepovi
petardi. Otkud ta minimalistička čednost Nove godine u općoj eskalaciji
potrošaštva u kojoj se upravo novogodišnja putovanja platežno sposobnih i
nesposobnih čine kao sezonske turističke špice malograđanštine tranzicijskih
društava? Djevojčica
među petardama Čednost je progovorila iz
samog centra državnog novogodišnjeg slavlja, s pozornice prohladne metropole,
kad je jedna od dviju zadarskih zvijezda iz famozne sedmorke hrvatskih
super-talenata, Natalie Dizdar, poput prvašice na prvoj školskoj predstavi
bespomoćno zakenjkala prema napaljenoj publici adolescenata: „Ma, neemojte
baacat‘ petaarde!“ Moćno pjevačko grlo stisnulo se od straha pred eskalacijom
potrošnje jedinog dobra koje ne predstavlja ništa osim potrošnje u
najčistijem obliku, pukog ispucavanja. Osim što petarde uzbuđuju one koji ih
bacaju i užasavaju one na koje su bačene, djevojčin strah iskazuje ono gore u
njima i od same zaglušujuće eksplozije: one su inkarnacija užasa od
iščekivanja užasa. Ako je preživjela muke
posljednje silvestarske noći, Natalie je bez sumnje dostojna kandidatkinja za
naslov zadarske mučenice pored sv. Stošije (Anastazije). Pjevati u strahu od
eskalacije oduševljenja publike, dakle od istog onog zbog čega pjeva, isto je
što i „mučeničko svjedočenje“ pred publikom koja hoće vidjeti kako se umire
od straha za svoju stvar. Iskušenja pjevanja u strahu ultimativno je kao i
prisilan nastup kršćanske djevice u rimskoj areni. Spektakl svjedočenja
proždire aktere na vrhuncu njihova uloga u spektaklu. Bačene u grubu
materijalnost spektakla, mlade pop-„megazvijezde“, koje izgledaju kao stariji
adolescenti, činile su se kao polusmrznuta „rumunjska Cigančad“ koja
„sviraju“ i pjevaju raštimano oko središnjeg zagrebačkog trga. Sve te Ivane,
Natalie, Saše i Kedže u tresku preglasnog playbacka samo su još loše
oponašali svoju nevinu medijsku sliku, kao djeca pod prisilom domskih
upravitelja. Jedino što je sprečavalo nastanak potpunog dojma iskorištavanja
i zloupotrebe djece u neadekvatnim uvjetima rada za mašineriju medijske
zabave ujedno je ono što dovršava i uzvisuje to ponižavanje: to je prizor
užarenih pogleda adolescentske publike upućenih prema tom istom mjestu
konzuma i iskorištavanja. Petarde su samo eksplozije te želje da postanu dio
u pedofilskom pogonu zabavnog spektakla. Zato je opći blagdanski
konzum postao konačan tek na sceni autoreferencije posljednjih konzumenata u
lancu socijalnih kategorija: dok su penzići došli „na svoje“ sa Zdenkom
Vučković na početku programa, s adolescentima je ispunjena svrha rođenja
djeteta za mučeništvo konzuma. Otud pitanje o tome što je postalo od Božića
kroz eskalaciju materijalističkog potrošaštva možemo postaviti samo kao
pitanje — Što je ostalo od Božića? Odgovor je jednoznačan: Nova godina.
Ona je prizor prave ili autentične istine Božića — rođenje za
samotrošenje. Represija
slobode Suprotno jadikovkama o
profaniranju i otuđenju Božića, navodno masovno katolički hrvatski narod je
po potrošačkom odnosu prema otajstvu Božića već stupio u Europu, samo što on
to ne zna. Europa je mjesto gdje se politička sloboda Božića plaća gubitkom
„autentične božićne duhovnosti“. Ona je bila moguća samo kao učinak stvarne
ili fantazmatske političke represije s one strane čelične zavjese.
Premda hrvatska katolička crkva danas očigledno kapitalizira svoje mučeništvo
više kao naknadnu konstrukciju tako što i danas održava bauk komunizma,
jedini stvarni problem konzumerizma njezine navodno svenarodne pastve jest
socijalna iracionalnost: „narod“ se na planetarnoj svetkovini ponaša kao na
svojoj vlastitoj rođendanskoj party, neadekvatno svome stanju i porijeklu:
kupuje si više nego što može platiti, i do sedamdeset posto. U „Europi“ je
božićni shopping podbacio za istih sedamdeset posto jer je pastva profanog
boga konzuma uglavnom čekala masovna silvestarska sniženja. No, domaći
kulturni kritičari ponašaju se jednako neekonomično kao i domaći katolici: u
Božiću traže više obiteljskog, osobnog i crkvenog „otajstva“ nego što to
današnji politički kontekst može proizvesti. On nije represivan i zato je
sloboda masovnog slavljenja Božića postala autentično represivna;
„materijalističko otuđenje“ slavlja zakonita je posljedica političke slobode
Božića i slobodne politike crkve. Katolička crkva,
koja deklarativno kudi ekscesivni konzumerizam i „materijalizam“ svoje
pastve, i sama je do grla angažirana na ekscesivnom uvećanju svoga materijalnog
prisustva u javnosti, kroz formalizam i ceremonijalizam institucionalnog
kršćanstva i svakojaku duhovnu bižuteriju koja ima jednako malo veze s
„istinskim“ sadržajem vjere kao i autić na daljinski, ali troši i proždire
sav javni prostor. Dok kultur-kritičari priželjkuju više čiste duhovnosti,
osobne i obiteljske samorefleksije, crkva umjesto evanđeoske propovijedi
bolje budućnosti zasićuje društvo dogmatizmom državne vjere u sadašnjosti.
Pri tome, postotak crkvenog trošenja domaće pastve je onih „osamdeset do
devedeset posto katolika“ koje stalno koristi kao plebiscitarnu bazu, plus
10-20 % državnog bonusa na „ostale“. To je njezin temelj i
stijena na kojoj se crkva osjeća kao „svoj na svome“, u svim civilnim i
političkim pitanjima, pa i pitanju potrošaštva. Upravo to je autentični
dublji smisao mijašanja crkve u zakonodavstvo o radu velikih potrošačkih
lanaca. Sistemska moć crkvene institucije može se dovršiti samo tako da
ograniči ono što nju samu ograničava — to je autonomija ritualne potrošnje
pastve, Božićno ponašanje ljudi kao produžetak logike sakramenta (Isusova)
Rođenja i ritualnog trošenja na darove. Ta gramzivost crkve za kontrolom i
posljednjeg svjetovnog izdatka nalazi svoj zakonit materijalni izraz u
pedofiliji, u konzumiranju potomstva pastve, jednako kao što medijska
industrija kroz najnovije spektakle za otkrivanje talenata, poput Super
Talents Show, već troši i koristi podmladak estrade prije nego što ga je
proizvela. I Natalie je umirala od straha u spektaklu „Feliz natalidad“! Odgovor
karnevala Otud između crkvene
materijalne gramzivosti prema društvu i navodno vulgarnog božićnog
potrošaštva pastve ne postoji samo odnos konvergencije nego kompeticije. Taj odnos čini bit
kapitalizma: hegemonizacija svijeta života logikom potrošnje radi nove
proizvodnje dovršava se samo kroz ono što je potkopava, a to je karnevalski
odgovor samog svijeta života. Konzumerizam nije ni po čemu neautentičan, on
je samo druga polovica cjeline koja sadrži istu ritualnu dinamiku kao post i
mrs. Konzum je nužna ali ograničena subverzija sustava hegemonije, polovica
bez koje bi se sustav pretvorio u neograničeno golo totalitarno ludila, kao
što ni sam karneval bez totalitarnog adresata ne bi imao granicu pa ni
„višnji“ smisao. Zato, u kritici općeg
potrošaštva i profaniranja duhovnosti sekta civilnih duhovnika-kolumnista
napada karnevalsku subverziju umjesto hegemonijalne politike crkve,
pozivajući se na kulturnu konstrukciju izvornog smisla Božića, kao i sami
crkveni ideolozi. Naši kulturpesimisti u kritici potrošaštva samo nesvjesno
ponavljaju istu kritiku neautentičnosti Evrope koju su 90-tih širili profeti
njezine autentičnosti poput Finkielkrauta i Handkea. To su oni evropski
intelektualci koji istinsku Evropu traže tamo gdje nikad nije postojala, u
malograđanskoj idiosinkraziji nasljednika provincijalne elite zemalja
„Kakanije“, na geo-kulturnim rubovima „Srednje Europe“. Na rubu Balkana
domaći nosioci autentične evropske duhovnosti osjećaju se kao Kolarova breza
među bukvama, pa je čak i njihov žal za socijalizmom kao najboljim
konzervatorom „autentične duhovnosti“ posve razumljiv. No to je samo njihova
nesreća njihove osobne duhovnosti, a njezin autentični izraz je doista samo
njihova novinska molitva. |