25. O sajamskoj moći banalizacije ženskog pisma i inkvizitorima književne
trivijale VJEŠTICE OPET
JAŠU ili
književno-cenzorski mamurluk U hrpi trivijalnosti koje su se mogle čuti povodom tematike „moći
žene“ na sajmu knjiga u Puli 2003., pompozno najavljena „moć“ svela se na
light akademizam uspoređivanja prisutnosti žene u književnosti sada i u doba
Virginije Woolf. Stoga ne može čuditi ako je o toj tematici pulskog festivala
postao informativniji „parafenomen“ s nepozivanjem Vedrane Rudan i Arijane
Čuline, dviju lavica hrvatskog nacionalnog parka lijepe knjige. Jedino što na
toj aferi može čuditi jest to da se fenomen „ženske moći“ pojavio točno na
isti način i na istom mjestu gdje je prije stojala njezina suprotnost —
nemoć kroz isključenje. |
|
Poslije općedruštvene afere
s intelektualkama-izdajnicama zvanim „vještice iz Rija“ s početka
90-tih sukobi unutar književničke zajednice nastavili su se na tipično
političkom odnosu državotvorno-demokratsko, tvoreći sretnu zamjenu za
nepopularnu ideološku podjelu desno-lijevo. Društvena vrijednost toga
desetogodišnjeg i dominantno muškog kulturnog rata srozala se u finalnom meču
između Aralice i Jergovića za prvaka hrvatske „ambre“. Reklo bi se da
hrvatski književni zvjezdarnik ponovno izgleda kao scena za „Laku noć,
hrvatski pisci, ma gdje bili“, čime se Dubravka Ugrešić tada dragovoljno
zahvalila domovini za pravo na egzil, ali nije tako! Recentna kretanja
sugeriraju zaokret u paradigmi sukoba na ženska ishodišta, tako da se
prikladnijim čini pozdrav „Dobro jutro, hrvatske spisateljice, gdje ste da
ste!“ Trivijalizacija ženskog pisma U hrpi banalnosti koje su
se mogle čuti povodom tematike „moći žene“ na sajmu knjiga u Puli 2003.,
pompozno najavljena „moć“ svela se na light akademizam uspoređivanja prisutnosti
žene u književnosti sada i u doba Virginije Woolf. Stoga ne može čuditi ako
je o toj tematici pulskog festivala postao informativniji „parafenomen“ s
nepozivanjem Vedrane Rudan i Arijane Čuline, dviju lavica hrvatskog
nacionalnog parka lijepe knjige. Jedino što na toj aferi može čuditi jest to
da se fenomen „ženske moći“ pojavio točno na isti način i na istom mjestu
gdje je prije stojala njezina suprotnost — nemoć kroz isključenje. No,
tu nema nikakve mistike. Onaj koji danas isključuje i isključeni istog su
spola i roda — žene (ravnateljica festivala, izbornica, književnice).
Razlika je u podvrsti: isključene više ne prihvaćaju izbacivanje iz kruga
moći, tako da o samoisključenju neke spisateljice kao aktu društvene kritike
više nema ni riječi. Danas su kriteriji jasni: pulski festival autorstva
selegira stil, žanr, izričaj. Ako pri tome selegira i nepriličan diskurs
— tim bolje. Ideologija kao da doista više ne stanuje ovdje. Ipak, nešto od vještičjeg
srodstva ometa sliku idile napretka od ideološkog sukoba ka autonomiji „čisto
književnih kriterija“. Književnice među „vješticama iz Rija“, Slavenka
Drakulić i napose Dubravka Ugrešić, nisu bile denuncirane u Globusu samo kao
nepatriotkinje “jugo-oficirskog podrijetla”. Slaven Letica, današnji ban-čuvar
hrvatskih granica od isto takvih zapadnih barbara iz Slovenije, nije bio
usamljeni denuncijant: vještice su osuđene upravo kao književna trivijala. Za
Slavenku Drakulić je vrijedilo da je pronašla recept uspjeha pišući o
propalom socijalizmu „za (naivnu) američku publiku“ (B. Donat). Dubravka
Ugrešić je škartirana iz hrvatskog književnog korpusa kao književno teorijska
naivka politike koja se u raljama „hrvatske stvari“ snašla onoliko koliko i
njezin književni lik, naivna Štefica Cvek (A. Šoljan), ili je njezina gesta
dubinski dezavuirana kao „kič moralne osupnutosti“ (V. Žmegač). Tako ista
stvar — kič, trivijala i nepripadnost — markiraju danas i
karakter spisateljstva novinarke i kolumnistkinje Vedrane Rudan i glumice
Arijane Čuline, ali o vezi tih vještica književnog posttuđmanizma s
„vješticama“ herojskog doba hrvatskog šovinizma ne govori još ništa. Nju tek
treba dokazati ili raskrinkati. Ako potonu, mrtve su, ako prežive, krive su!
Izvedimo prvu! Tri mušketira
inkvizitora Najnovije forsiranje knjige-trivijale
koje su u samo dva dana izvela tri velika imena suvremene književne scene,
pisci Edo Popović i Borivoj Radaković (Jutarnji list, 5. i 6. 12.) te
književni kritičar Velimir Visković (Feral, 5. 12.), ni po čemu ne sliči na
stari progon vještica, nego na uzastopni atak triju nejedinstvenih mušketira
na neku piratsku „štrigu“. Premda ona stalno šalje poruku nezainteresirane
dame, zabavljene pisanjem na glanc-papiru i „nečitanjem toga novinskog smeća“
(Nacional, 9. 12.), mušketirima je pored toliko loših hrvatskih pisaca
privlačan predmet baš ona, a jedinstvena im je i ocjena o njoj: ona je
nevješta, stilski presirova, misaono plošna i trivijalna. Za razliku od već
poslovično površnih kritika Velimira Viskovića u Feralu, od koga saznajemo da
je druga knjiga Vedrane Rudan doduše pravi roman, ali da je bolje da uopće
nije napisan, Borivoj Radaković je uložio znatan trud da u opširnom i
autorski vjerodostojnom prikazu potkrijepi isti kritički sud i da mu još
s neprikrivenim osobnim bijesom doda problematičan transknjiževni
dovršetak: Vedrana Rudan je za njega, pored Mile Budaka, jedina književnica
koja hvali i zagovara ubojstvo, i kao takva sramoti književnost. Suprotno
tome, Edo Popović u posve kratkom tekstu daje na znanje zajednici književno
obrazovanih da je on, pisac Edo Popović, konačno iziritiran „bezobraznom
bukom trivijalnih autorica“: tržišni uspjeh „ne daje im za pravo da govore iz
pozicije literarnih autoriteta, neprikosnovenih majstora književnog zanata“.
Njegov argument za to glasi: „Jer one to doista nisu i jer je ono što pišu
trivijala.“ Snaga piščeva argumenta leži u ponavljanju figure istog, ali
Popović je samo bunovan: javni argument nije literarno štivo. No, pravi razlog piščeve
moralne indignacije jasniji je od njegova očiglednog respekta prema njihovu
tržišnom uspjehu vlastitim snagama. On za bezobraznu buku smatra krivima
„pojedine urednike“ (cit.), a to su oni „koji su zaboravili sve što su
naučili na kolegiju teorije književnosti, a naročito poglavlje o trivijalnoj
književnosti“ (cit.). U nedostatku bilo kakvog pojma vrijednosti književnog
djela i odnosa trivijale i višeslojnosti pisanja osim implicitnog
apriorističkog akademizma, izvučenog iznebuha, buđenje suburbanog pisca
Popovića od festivalske buke nema veću vrijednost od fetve poslane vjernicima
autorizirane književne kulture da ušutkaju te provincijalne dotepenke u
pravoj i teorijski obrazovanoj književnosti. Budući pak da njegov argument
pod imenom „one to doista nisu“ svjedoči o tome da je on propustio satove
logike još u srednjoj školi, svakom čitaocu je puno informativniji i svakako
plemenitiji sat teorije umjetnosti stvaranja gledati neurotičarke u filmovima
Pedra Almodóvara nego čitati osude novozagrebačkog pisca, tek probuđenog i
još krmeljivog od skoro “desetogodišnje šutnje” koja nipošto nije bila tako
šutljiva. Četvrti
mušketir i sukob interesa Razlika u
beletrističko-moralističkom pristupu Popovića i književnokritičkom Radakovića
upravo je onoliko relevantna koliko je bitna razlika između kategorija
trivijalnog književnog sadržaja i naivnog narativnog postupka. Samo književna
kritika je diskurzivan, provjerljiv i opovrgljiv oblik gentlemanskog
mačevanja, a ne beletrističarsko suđenje drugom beletristu. No, ta
nepremostiva razlika u istupima dvojice pisaca u Jutarnjem listu sretno je
nadoknađena dan poslije, kad je takoreći iz glave mrzovoljnog književnika na
scenu stupila instanca trećeg igrača, upravo ona koju Popović naziva
„pojedini urednici“. To je, dakako, četvrti mušketir u liku romanopisca,
kritičara i književnog urednika Nenada Rizvanovića. U intervjuu za prošli SD
Forum (od 7. 12.) Rizvanović povodom svoga novog romana objašnjava da se kao
književni kritičar suspendirao gotovo već tri godine, „između ostalog i zbog
sukoba interesa“. Moglo bi se pomisliti da to znači kako književni kritičar,
ako je i sam beletrist, ne može suditi o drugim piscima kao kritičar upravo
zato što je i sam beletrist. Budući da je Radaković praktički demantirao tu
dubiozu književne ekonomije, izlišno je svako daljnje dokazivanje da je Rizvanovićeva
skromnost puka nebuloza. Rizvanović je samo nepogrešivo promašio u lociranju
famoznog sukoba interesa unutar odnosa književnosti i književne kritike da bi
ga što bolje prikrio tamo gdje će eklatantno zjapiti: o sukobu interesa u
funkciji književnika-urednika on ni ne sanja, nego poziva još više nakladnika
da uzmu još više beletrista za urednike. Osim što je to cehovski solidarno i
pohvalno, to je otvoreni poziv na suspenziju teorijske i kritičke kulture u
izdavaštvu. Neka vještice
gore — na festivalima! Suspenzija vlastite
književno-kritičke djelatnosti zbog tobožnjeg sukoba interesa daje točno onaj
nedostajući član između apriorističkog diskursa somnanbulnog moralista Ede
Popovića i književne kritike Borivoja Radakovića. Ono jedino što smije stupiti
u polje razlika i interesa među književnicima, ako njihov svijet treba biti
autonoman, nije i ne može biti ništa drugo nego upravo najbliži srodan
diskurs kritike, bilo implicitne kroz vlastitu beletrističku praksu ili
eksplicitne kroz (meta-) književnu kritiku. S mjesta suspendirane vlastite
književno-kritičke prakse, ovaj treći romanopisac stavlja književnika na
mjesto izravnije moći odlučivanja o sudbini književne produkcije. S tog
se mjesta svaki urednik može ponašati kao dama pred ogledalom, nezainteresirana
za bilo koji diskurs s javnom odgovornošću osim čupkanja cvjetića: „Ovo me
voli, ono me ne voli“. To je praktičko dovršenje ideologije književnosti kroz
aparat teorije i institucije. Od četiri suca, tri
su se pokazala inkompetentnima ili iz nezainteresiranosti ili iz
prezainteresiranosti; onaj najkritičniji je sklon aposteriornim, ali krivim
zaključcima o „sramotnom propagiranju ubojstva kroz književnost“. Budući da
taj zaključak ne slijedi iz njegove književne kritike, on strši kao sramotni,
opsceni višak koji dezavuira njegov vlastiti imanentno-kritički diskurs kao
ideološki. Vještice se mogu smatrati slobodnima. Neka gore, ali na
festivalima! |
|