|
24. O diskursu administrativnog prevođenja kao temeljnom procesu tranzicije
i njegovoj filadelfijskoj alternativi
PREVO-ENJE EUROPE Paradoks demokracije da sama rađa svoga grobara izraz je radikalnijeg
fenomena nego što je sam „demokratski izum“; to je kolektivno vjerovanje ili društvena
volja na rubovima simbolički reprezentirane volje. Ona, kao masovna politička
investicija u državotvorni projekt na izborima 1990., do danas nije ni u
tvrdo-nacionalističkom ni u koalicijsko-demokratskom obliku države našla
svoje zadovoljenje. Ona je potencijalno ostala pred-politična. Diskurzivna
ili jezična cjelina uvijek je ruševina. |
|
Ako je
naziv "demokratske promjene" služio kao eufemizam za “konačno”
skidanje HDZ-a s vlasti 3. siječnja 2000., onda je taj izraz nakon netom
provedenih izbora u studenom 2003. postao neprevodiv, jer je sva mistika
simbola „3. siječnja“ izgubila čaroliju kulturnog napretka. Hrvatskom javnom
sviješću opet kola bauk HDZ-nekulture, ona poznata teza o sirovosti ili
neizgrađenosti političke kulture — jednom riječju: o vladavini
ne-kulture — kao temeljnom i trajnom nedostatku hrvatskog društva. Ta
je teza, lansirana već i kao sukob ruralog i urbanog, opet poprimila i
geopolitičke konotacije sjever-jug u zaoštrenom obliku (Zagreb vs. Split).
No, valja podsjetiti: hrvatska politika, kojoj od 90-ih naovamo pripada
status nižeg oblika kulture, do sada nije bila ništa drugo do izraz hrvatske
kulture ili, točnije, intelektualni projekt. Za
ulazak hrvatskog društva u svijet suvremene demokracije odgovorni su
neizravni politički subjekti oblikovani kroz alternativne,
poluinstitucionalne i subkulturne oblike društvene prakse kasnog
jugoslavenskog socijalističkog društva, u rasponu od disidentske kritike
etabliranog socijalizma iz redova neortodoksne ljevice, poput praxis-filozofije,
feminističke teorije i avangardnih umjetničkih praksi, do tradicionalistički
nastrojene akademske inteligencije i visokih kulturnih institucija, koje su
činile više ili manje koherentan ideološki aparat tzv.
"proljećarskog" gibanja 71. Ni tada ni kasnih 80-ih godina
politički procesi nisu se odvijali kao demokratsko-političko prosvjećivanje
„baze“, kao kultiviranje senzibilnosti za političko, nego kao kulturna
teorija u glavama intelektualaca i potom — kao mitingašenje. Kraj kulture kao političke ideologije? Danas
se vjeruje da je samo treći moment, klasična hrvatska ideologija kulturnog
identiteta nacije, odigrala ulogu političkog faktora 90-ih, no umjesto što
pruža odgovor na aktualne političke procese to je više bijeda političke
filozofije istih kulturnih subjekata koji danas, nakon državotvornog posla
što ga je obavio “onaj” i “onakav” HDZ, odbacuju i samu primisao o
"politici u kulturi". Stoga nije čudo što se i nakon netom održanih
izbora “politika” i “politička kultura” u hrvatskoj javnoj svijesti ponovno
javljaju kao neprijatelji. Osobito je zabavno to što se upravo onaj politički
subjekt koji je kulturu učinio državotvornom, a to je pokretaška organizacija
koja se i dalje zove HDZ premda je samo politička stranka, javlja u hrvatskoj
apokaliptičkoj svijesti kao dijabolički subjekt koji otuđuje politiku od
inteligencije i kvari “naš postignuti imidž“ i „naše izglede pred Europom”
(cit.). Politika je ponovno vlasništvo onih koji imaju prirodno pravo na
reprezentaciju Hrvatske — inteligencija. Je li pri tome riječ o
uzurpaciji politike od inteligencije ili uzurpaciji inteligencije od
politike, manje je važno od toga da je politika prirodno mjesto hrvatske
inteligencije. U toj
staroj hrvatskoj kulturološkoj zavrzlami riječ je ipak samo o tome da se nakon
četverogodišnjeg procesa entropije politike HDZ javlja kao izraz društvene
potrebe za radikalnijim oblikom političkog. Stoga je dilema oko političkog
povratka HDZ-a prije svega u pitanju je li potreba za ideološki radikalnijim
oblicima politike izraz iste potrebe za kulturom ili je povratak HDZ-a na
vlast možda najava kraja kulture kao političke ideologije? Jasan i konačni
odgovor na to ne može se dati olako, no čini se da kultura više neće imati
emfatičnu ulogu. Iluzije više nisu korisne nego su i same postale iluzorne. Demokratska subverzija demokracije Truizam
je da dani demokratski kontekst ne pruža jamstvo racionalnosti ili opće
prihvatljivosti političkih subjekata koji se u njemu pojavljuju. Političke
procedure poput redovitih izbora leže izvan vrijednosne ideološke skale,
premda deklarirano načelo demokracije kao poretka uživa vrijednost najvišeg
dobra. No, ono stvara samo privid dobrote poretka kao takvog, ali ne i
njegovu dobru supstancu. Štoviše, upravo je demokratska procedura ono što i
samo omogućuje subverziju demokracije kao poretka i najvišeg društvenog
dobra: ona daje svakom sudioniku demokratsku legitimaciju, ali ga ničim ne
obavezuje na vjerovanje u demokraciju. Najdramatičniji
historijski primjer za to je demokratski uspon Hitlera na vlast, a manje
dramatičan slučaj predstavljaju hrvatski izbori kao stroj za unutrašnji
društveni revanšizam. Taj paradoks demokracije da sama rađa svoga grobara
izraz je radikalnijeg fenomena nego što je sam „demokratski izum“; to je
kolektivno vjerovanje ili društvena volja na rubovima reprezentirane volje.
Ona, kao masovna politička investicija u državotvorni projekt na izborima
1990., do danas nije ni u tvrdo-nacionalističkom ni u
koalicijsko-demokratskom obliku države našla svoje zadovoljenje. Ona je
potencijalno ostala pred-politična. Diskurzivna ili jezična cjelina uvijek je
ruševina. Pod
"politikom" se u javnom diskursu uglavnom, a kod nas osobito,
podrazumijevaju institucionalizirana politika, stranke i državni aparat. No,
taj se vid politike u politički prosvijetljenoj društvenoj teoriji naziva
točnije policy, ili — u terminima suvremenog francuskog
filozofa politike Jacquesa Rancièrea — policija (v. La
mésentante, 1995). Policija je organizirani, "uredbeni" ili "redarstveni"
oblik javnih, općih društveno-upravnih poslova i interesa, u kojem su
političke stranke gospodari i sluškinje, saveznici i neprijatelji državne
birokracije. Ta politika apsorbira i potiskuje onaj drugi, izvorniji aspekt
političkog koji čini virtualna sila političke volje za reprezentacijom na
rubovima zajednice; to je sila koja nije reprezentirana ni subjektivirana u
oficijelnom političkom diskursu zajednice i koja se ne može do kraja
pozitivirati ni simbolički reprezentirati; ona se sastoji u različitosti
pojedinačnih i partikularnih, antagonističkih interesa u borbi za
reprezentaciju na nivou općosti. Danas
su to u Hrvatskoj poglavito nezadovoljena ekonomska volja „braniteljske
populacije“ ili volja za moralnom nedodirljivošću „domovinskog rata“.
Političko je stoga uvijek virtualno zajedničko dobro koje nitko ne može
posjedovati do kraja, jer se sastoji od interesa subjekata za
antagonističkim, ali još uvijek diskurzivnim oblikom zajednice. Za razliku od
toga interesa, mehanizmi objave koji povezuju subjekte u “crkvu” nisu
diskurzivni ni refleksivni, već repetitivni i spektakularni. Crkveni diskurs stranaka Posljednji
hrvatski politički izbori su pokazali da je politički diskurs hrvatskih
stranaka još uvijek velikim dijelom “crkven”, a njegovi mehanizmi
“policijski” ili “uredbeni”. Takav je i hrvatski „diskurs Europe“. On sadrži
sve pokazatelje oktroiranog birokratskog projekta, koji je dosadašnja
hrvatska politička administracija forsirala i provodila odozgo, pukim
preuzimanjem gotovih modela birokratske organizacije bez značajne kritičke
suradnje društva. "Strategija, planiranje i taktika" prikazuju se
kao provjerena metodologija nacionalnog spasenja, bez alternative. Taj
model društvene policije, za koji je utanovljeno i zaduženo posebno Ministarstvo
za europske integracije, ima doduše svakako ograničeni domet organizacijske
učinkovitosti, ali on je i sam jedan ograničeni kulturološki obrazac
politike, i nije slučajno da su u njegovo provođenje uključeni
huntingtonovski nadahnuti demokrati među predstavnicima društvenih znanosti.
On počiva na propisujućem, pontifikalnom modelu širenja države i njezinog
prava, kakav poznajemo iz karolinške, rano-zapadnoevropske povijesti. Za taj
model ideološki jedinstvene, ali institucionalno podvojene vlasti na crkvu i
državu, konstitutivan je imaginarni odnos s figurom drugog kao bliskog
neprijatelja. Taj se imaginarni odnos (u smislu E. Saida, M. Todorove itd.)
javlja bilo u liku političkog protivnika-konkurenta, izraslog unutar istog
političkog okvira i istog ideološkog polja (što je za "svu" Evropu
prvo bilo bizantsko i, kasnije, rusko carstvo) ili pak u statusu
civilizacijskog i ideološkog antipoda (što je prvo bio otomanski i, potom,
sovjetski imperij). To je model akulturacije manjih subjekata na veći,
nad-nacionalni i organizacijski izomorfan sustav elemenata i funkcija, kakav
je upravo "prevoditeljski", zapravo prepisivački model širenja
Evropske unije, koji depolitizira i desubjektivira sve svoje sudionike,
pretvarajući se istovremeno u impersonalni birokratski aparat. Na toj
pozadini se aktualni proces širenja "demokratske kulture" kroz
Evropu još više pokazuje u svojoj goloj istini, kao mehanizam nadzora
demokratskog prostora u pukom smislu dominija ili administrativne oblasti
koja, paradoksalno, premda se širi, stalno izgrađuje nove prstenove bedema,
kao Carigrad, i neprimjetno sužava svoje „stanje“. Prauzorak povijesti te
paradoksalne dinamike pruža današnja „država“ Vatikan. Ta praktička redukcija
politike na policiju je regresivan kulturološki proces: on sadrži s jedne
strane implicitnu sakralizaciju demokracije kao političkog izuma, svođenje
javnog prostora na zabran, i s druge strane sužavanje prostora za bilo koju
političko-filozofsku rekonceptualizaciju osim apologetske utilitarističke.
Kritika Europe je danas ponovno parija evropske kritičke kulture. Traži se
pozitivno mišljenje. Filadelfijske veze No,
prevođenje kao kulturni model političkog procesa seže mnogo dublje od
državno-kršćanske kulture srednjeg vijeka, svejedno da li na nju gledamo sa
zapadno-katoličkog ili istočno-pravoslavnog kraja. Nalazimo ga pod nazivom
"septuaginta". To su (navodno) sedamdesetorica prevodilaca koje je
Ptolomej II Filadelf naručio u Aleksandriju da prevedu Stari zavjet sa
hebrejskog na univerzalno razumljiv jezik helenističkog imperija, koiné, i
uveo to izolirano i ekskluzivno dobro kao svoj protuprincip u blisko-istočnu
i euro-azijsku civilizaciju. Čak i
da je samo retroaktivna izmišljotina, ovaj kulturološki model političkih
procesa vrijedi razmotriti pod vidom "filadelfijskih",
bratsko-sestrinskih sveza: to je model adoptiranja partikularnog i bastardnog
subjekta-nahoda (upravo Mojsijevog naroda), koji ne pripada općoj,
mnogobožačkoj matrici, nego je ušao u nju kao nov diskurzivni element koji će
je tek subvertirati, dok sam imperij predstavlja dio globalne i nedovršene
cjeline, mnogobožačke, ideološki difuzne i kulturno sinkretičke. Njezino
preobrtanje u jednobožačku, ideološki homogenu, više-manje zatvorenu
civilizaciju, nastupilo je stvar unutrašnjeg historijskog razvoja, tek kroz
preobrazbu partikularnog židovskog modela u univerzalni kršćanski, a nipošto
kao stvar „policijske“ nužnosti. Da bi bilo kakav usporediv model „nahoda“
danas uopće bio zamisliv, trebalo bi postaviti pitanje što kandidati za
Europsku uniju popur Hrvatske uopće unose u policijski poredak Europe: nakon
što su napustili civilizacijske vrijednosti socijalizma i prošli kroz divlji
kapitalizam, umjesto fantazme o svojoj „oduvijek već europskj pripadnosti“
mogu ponuditi još samo svoje građevinsko tlo. Reforma zemljišnih knjiga je
najbrži proces prevođenja za Europu. |
