|
23. Rađanje drugog
“novog doba” iz moralne ucjene birača
DEMOKRATSKI UDAR
GONGA ili hrvatski “3.
siječnja”, drugi put Birao ne birao, dobit ćeš svoju stranku, to je već cinizam u
postojećem izbornom zakonu. No, odreći temeljno društveno pravo, pravo na
kritiku, onima koji nisu prethodno konzumirali pravo na biranje, kao da su se
odrekli prava na domovnicu, samo je gesta onoga tko, poput pisca Jergovića,
profitira od cinizma moći društvenog položaja medija. Taj se pretenciozni
govor bez pokrića može pokriti samo viškom marketinga književnosti kao lijepe
duše demokracije. |
|
Prvo pitanje koje je
postavljeno Ivi Sanaderu u izbornoj noći 23. 11., već nakon prvih minuta
preuranjenog samoproglašenja „neupitne pobjede HDZ-a“, ticalo se sigurnosne
budućnosti nacije: „Hoće li biti hadezeovskog revanšizma?“ Kako je šef HDZ-a
Ivo Sanader neuvijeno odgovorio da neće, „osim ispravki revanšizma nad našim
ljudima“, to će se moći provjeriti na sudbini ambicioznog novinara HTV-a
Mislava Bage koji je u saborskom tv studiju pred očima cijele javnosti
zadatak analitičkog praćenja rezultata pretvorio u sintetički akt uma kojim
je od pojedinačnih podataka stvarao skup nepostojeće koalicije. Taj
statistički iluzionizam prekinuo je „neupitni pobjednik“ Sanader
protestirajući izravno, ali tek onda kad pobjeda HDZ-a više nije izgledala
tako neupitno. No „nesvjesni“ rad onog
nedopustivog u javnoj hrvatskoj političkoj svijesti nastavljen je u
postizbornoj emisiji Forum (HTV, 25. 11.). Na pitanje hoće li ući u vladu
koja koalira sa srpskim strankama, šef HSP-a Anto -apić je spremno izvadio
svoju crnu košulju iz ormara i pokazao je u uredno ispeglanom izdanju: „Ne! U
vladi u kojoj sjedi Stanimirović i to četničko društvo mi nemamo što
traaž’ti. Uostalom, nacionalne manjine treba iskljuuč’ti iz toga posla.“
Problem dakle nije u „nekom Srbinu, ako ga HDZ hoće“ (cit.), nego u
nacionalnim manjinama. Nakon ne tako davne afere s napadom šefa
„liberala“ Budiše na dvojezičnost u Istri, manjine ponovno nemaju što tražiti
u odlučujućim hrvatskim poslovima državne reprezentacije. Fundamentalizam
demokratske svijesti Nitko u studiju HTV-a, ni
Ante Markov iz HSS-a, ni doktor za liberalizam prema crkvi Ivan Čehok iz
HSLS-a, ni teško mamurni Vladimir Šeks iz HDZ-a, ni srditi Slavko Linić iz
SDP-a, pa čak ni prva dama građanskog liberalizma Vesna Pusić iz HNS-a,
neprikriveno frustrirana gubitkom vlasti usprkos dobitku postotaka, ni
saborski tribun istine Damir Kajin iz IDS-a, nitko nije čestitao
gledateljstvu na tom -apićevom javnom klanju temeljnog načela parlamentarne
demokracije o ravnopravnosti i respektabilnosti onoga što je reprezentirano.
S tim najnovijim -apićevim izlajavanjem i uz šutnju grlatih saborskih
čuvara političke istine Hrvatske, nepovrediva ravnopravnost manjinskih
stranaka je očigledno postala neželjeni politički konkurent „velikih“. Tako,
politika je i dalje samo moć na temelju trgovine i nagodbe, a civilne
vrijednosti u koje se zaklinju, poput manjinskih identiteta, ostaju „privatna
stvar“ čak i kad su organizirani u javnoj, stranačkoj formi. Demokracija kao
da je doista „zaludni neimar“ civilne političke kulture, ma što o tome
šutjela Vesna Pusić i „društvo“ velikih stranaka. Na to upućuje jednako i
činjenica da bombastični povratak političke snage HDZ-a, koji je sad točno
onoliko reformiran koliko je to bio SDP 1990., nije postignut zbog masovne
apstinencije koalicijskih birača. Postignut je kao i na izborima 2000. s
gotovo jednako visokom i masovnom mobilizacijom fundamentalne demokratske
svijesti građanstva. Panični strah građanskih liberala, socijaldemokrata i
ostalih skrbnika civilnog domoljublja od moguće masovne apstinencije birača
zbog razočaranja rezultatima koalicijske vlasti i procjena da će „osam posto
birača značiti sigurnu pobjedu HDZ-a, ali 68 posto neće“ (V. Pusić), donijeli
su skoro posve suprotan rezultat. Tu ulogu je, kao i na prethodnim izborima,
odigrao Gong. Ali, to nije sve! Progovorilo je opet ono drugo. Proizborna
propaganda Gonga danas je ispala dvosjekla isto kao i izborni zakon iz 1990.:
režiran za SDP, ubrao ga je HDZ. Ipak, ovoga puta je propagandna izborna
masovka, namijenjena „lijevom centru“, ispunila barem svoju demokratsku
motivaciju: pobjeda HDZ-a je danas demokratski legitimnija, bez pravničkih
namještaljki. Tko kritizira HDZ, taj si ga je sam birao. Naime, u subotu navečer
uoči nedjeljnih izbora Gong je uz podršku pisaca, sportaša i sličnih
tv-Severina, dakle po istom marketinškom obrascu stranačkog advertisinga politike, poslao
jednodušnu moralnu ucjenu hrvatskom građanstvu koju je s pjesničko-mudračkom
sporošću i svečano formulirao Miljenko Jergović: „Ako izađete na izbore, i
vaša stranka pobijedi, bit ćete u društvu pobjednika. Ako pak ne izađete na
izbore, nećete imati moralno pravo da kritizirate one koje niste ni birali.“ Fundamentalna
želja vlasti Na ovakvoj, svakog
čestitanja vrijednoj formuli poročnog kruga prazne demokracije ono najmudrije
se pokazalo najprije u tome što su je tri metropolska tv-medija — HTV,
OTV i Nova TV — tako reciklirala da se mogla složiti samo kao
heraklitovski fragment tek nakon što je isti čupavi lik govorio triput na sva
tri medija u rasponu od petnaestak minuta. No, pitijska poruka je ipak
uspješno složena: „Ići na izbore nećeš imati političara da ga kritiziraš.“
Njihovo uživanje je tvoja nemoć da ne popustiš želji za potčinjavanjem pod
imenom slobode izbora. Fundamentalna politička
želja za vladanjem koja se stalno preobražava kroz samoreformiranje stranaka
i samoobmanjivanje javnosti nije sofizam, ona je samo cinično glasanje
drugog. Jergovićeva mudrolija po narudžbi Gonga, zaduženog da šibanjem
građana na demokratsku budnost održava masovni društveni pogon potreban
političarima, puki je prizor cinizma u moralizmu dobre građanske savjesti u
službi stranačko-političke mašinerije. On naime propagira da se pravo na
društvenu kritiku politike crpi iz čina političkog glasanja. Stranačka
politika je tako resurs legitimacije društvene svijesti. Stvari stoje posve
obrnuto. Pravo na biranje jest građansko pravo, ali korištenje prava nije
dužnost, ni zakonom propisana ni moralna, nego je stvar osobne savjesti. Zbog
toga ona nužno i legitimno uključuje pravo neizbora. To načelo vrijedi
spontano i emfatično zato što se tek s pravom neizbora dovršava potpuno
građansko pravo biranja, a to je pravo izbora između biranja i nebiranja.
Upravo tek s realizacijom tog posljednjeg (ili „najprvijeg“) prava građanin ostvaruje
i ravnopravnost prava na kritiku političara. Nebiranje nije samo „poruka
političarima“, nego je i akt kritike i, prividno paradoksalno, akt lojalnosti
prema kritiziranom. Politički
marketing lijepe duše Dapače, samo apstinencija
sadrži ono što u dubokoj moralnoj krizi oko politike oslobađa od cinizma igre
biranja stranaka koje su iz temelja prezrele političku volju građana i
njezine sadržaje izražene masovnim izlaskom na izbore 2000. godine. Stoga
nitko, pa ni mudri nobelovac Andrić, navodno nastanjen u hrvatskom
književniku Miljenku Jergoviću, nema pravo odricati punopravnim građanima
Hrvatske to najviše i ultimativno pravo implicitne kritike stranačke politike
koja se sastoji u apstinenciji od izbora. Što se tiče pisca Jergovića
osobno, on je samo svoju intelektualnu borniranost pobrkao s umišljenom
nadpolitičkom mudrošću. No, poručiti građanima da neizlaskom na izbore gube
moralno pravo na kritiku, puno je više od nesmotrene osobne preuzetnosti. Ona
ne znači ništa drugo nego da građani nikad neće uživati ekskluzivno pravo na
cinizam naddruštvenog položaja. Taj „brand“ oduvijek prisvajaju književnici i
umnici poput Miljenka Jergovića. Kad bi jednom gestom rekli Ne politici i
prestali davati legitimnost društvenoj bagri zvanoj politička elita koja ih
permanentno izigrava, građani bi posegnuli u svijet ekskluzivnog kritičara
uvijek osiguranog pravom na javnu upotrebu bezidejnog uma za jeftin
moralistički metadiskurs i najbolje plaćene honorare. Birao ne birao, dobit ćeš svoju stranku, to je
već cinizam u postojećem izbornom zakonu. No, ipak, cinizam ovakvog
moralističkog ucjenjivanja građanstva gubljenjem prava kritike uperen je
jedino protiv njega samoga. Odreći to temeljno društveno pravo onima koji
nisu prethodno konzumirali pravo na biralištima, kao da su se odrekli prava
na domovnicu, samo je gesta onoga tko, poput pisca Jergovića, profitira od
cinizma moći društvenog položaja medija. Taj se pretenciozni govor bez
pokrića može pokriti samo viškom marketinga književnosti kao lijepe duše
demokracije. Izbori su falabogu prošli, „oni“ su ponovno došli, a još uvijek
se lako diše. Čestit nam Sanader reformator u ovo drugo došašće! |
