|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

21.

Hrvatski nacistički sindrom: O naturalizaciji političkog izbornog spektakla kroz žanr tustog hrvatskog tijela

POGLED NARCISA

ili kita za Cro Copa

Mišićavo i tusto tijelo Mirka Filipovića, koje kipi preko tijesnog šorca od laštika sa šahovnicom sprijeda i crnom zastavom otraga, samo je javno obličje potopljene hrvatske homoerotičke javne svijesti na čijim se sajmovima i politika i plećke slavonskih svinja reklamiraju na isti način: zdravo, domaće, hrvatsko. U moru hrvatske želje za hranom koju ne može zadovoljiti ni još toliko shopping vikenda u još toliko stranih mega-supermarketa niti još toliko kuhanja na još toliko TV-programa, nedostajao je još samo taj posljednji vršak, stopa na kojoj se taloži kolektivno nesvjesno — eros rase ili hrvatski nacistički sindrom.

 

Opće uvjerenje kako je izborna kampanja 2003. poprimila karakteristike neinventivnosti i idejne retrogradnosti teško je održivo čak i neovisno o tome što takvi sudovi ovise o očekivanjima i pretpostavkama analitičara. Tvrdi se da je Hrvatska od 3. siječnja do danas kliznula natrag od SDP-ovskog, naprednjačkog rocka u konzervativizam lakih nota, od proklamiranog društva znanja u sirove strasti gladijatorskih igara. Problem nije u tome je li rock znak boljeg civilizacijskog napretka od folk-popa već u rockerskoj tezi o „nemogućnosti satisfakcije“. Ona i rockere čini bolesnicima patriotizma. Estetika žanrova visoke ili niske kulture nema nikakve veze s kolanjem one stvari koju nazivamo „hrvatskom biti“. Uzvišeno hrvatsko zlo i dalje kola na isti način kao i 90-tih, samo što je ono danas pronašlo svoje radikalno estetizirano dovršenje u naturalističkom kultu tijela jedne nove zvijezde svjetskog zabavnog spektakla. To je ultimate-fighter Mirko Filipović, zvani Cro Cop, deklarirani hrvatski nacionalist i homofob, kandidat za saborskog zastupnika na izbornoj listi SDP-a.

Mišićavo i tusto tijelo Mirka Filipovića, koje kipi preko tijesnog šorca od laštika sa šahovnicom sprijeda i crnom zastavom otraga, samo je javno obličje potopljene hrvatske homoerotičke javne svijesti na čijim se sajmovima i politika i plećke slavonskih svinja reklamiraju na isti način: zdravo, domaće, hrvatsko. U moru hrvatske želje za hranom koju ne može zadovoljiti ni još toliko shopping vikenda u još toliko stranih mega-supermarketa niti još toliko kuhanja na još toliko TV-programa, nedostajao je još samo taj posljednji vršak, stopa na kojoj se taloži kolektivno nesvjesno — eros rase ili hrvatski nacistički sindrom. On je nakon niza nacističkih verbalnih eskapada muških članova skijaške obilelji Kostelić ponovo dosegnut, ali opet u poraženom obliku — ne “kao vojnik njemačkog Wehrmachta na ruskom pohodu”, s kojim se nedavno javno poistovjetio Kostelić-sin, nego kao njegova suprotnost o kojoj Kostelić-sin šuti: kao vojnik Wehrmachta u ruskom snijegu. To je historijska istina nacizma. Hrvatska sportska sila koja se masovno politički identificira s figurom odbjeglog generala bez muda, Ante Gotovine, definitivno je debela, a guzice Snježne Kraljice i veličanstveni torzo Blanke Dalmatinke s viškom kila, samo su vidljiva ali nepreskočiva letvica prema političkoj odraslosti Hrvatske. Što politički nezrelija, to „sportskija“.

Deseksualizirani homoporno

Sve je bilo odlučeno onog trenutka kad se Mirko Filipović pojavio na sceni Ultimate Fightea u haljinici od crnog t-shirta do prepona. Ni opako zvučeći natpis „Zvonimir Security“ niti debele herkulovske noge nisu ga učinile muškijim. Taj nespretni performans negiranja dekadentnog glamura scene uz pomoć puke sirovosti tijela, mrkog pogleda i mrzovoljne face, asketizam seljačko-policajotske forme naprama senzualne teatralnosti blister-ogrtača i kapuljače alla Minotauro, bio je odmah kažnjen: i Filipović je jednako kao i Nogueira dobio veliki buket cvjetova, eregirano stršećih u pink tonu. Kastrativna snaga ovoga simbola izazvala je vidljivu nervozu napetog Cro-Copa a posljedice po bojovnika Mirka su bjelodane: bijeli debeli Mirko je podlegao crnom gipkom Minotauru točno od onoga od čijeg mu se prizora navodno „tri dana prevrće želudac“ (cit.). To je pogled na intimni odnos muških tijela koji mu se vratio kao nevidljivi pogled cvjetova zla na njegovo mjesto u ringu. To je sva tajna eskalacije nervoze kod primopredaje one kite orijentalnih pink narcisa. Nabijeni i robustni Cro Cop, koji je svoj na svome samo stojećke ako munjevito udari protivnika nogom u glavu, postao je u tom trenutku objekt pogleda onog istog objekta koji je prethodno sam gledao. Dakako, nije riječ o ljubavnom odnosu muškaraca nego o puno radikalnijem „zlu“: o zagrljaju muških tijela u ultimativnom homo-erotskom apetitu da stupe na mjesto drugog kroz njega samoga, do kanibalističkog uništenja. Ultimate Fight je samo deseksualizirani snuff homo-porno, i zato se od njega delirično uživa s nuspojavama poput prevrtanja želuca, ili se mijenja tv-kanal.

Ako je u trenutku Filipovićevog davljenja i lomljenja među nogama Nogueire pala čitava mitska konstrukcija o nezaustavljivom pohodu „hrvatskog čovjeka“ na sve svjetske scene, Mirkove bijesne suze nakon borbe, zbog osobnog poraza i nezadovoljenja „visokih očekivanja Hrvata“, ispisuju debelim tragom krug ideologije tijela-bez-ideologije koje hoće još samo sebe.

Poslije moralnog kraha skin-head estetike hrvatskog militarizma kroz financijske afere, lažna herojstva i sudske procese za ratne zločine nad najnemoćnijim civilima, kult posljednjeg autentičnog ostatka nacionalne kulture, hrvatskog tijela, kulja na sve strane simboličkim prostorom politike. To je teogonijski mit nacije koji je našao najprimjereniji izraz kroz tehničku reprodukciju u stranačkim izbornim spotovima. No, riječ je ipak o amaterskom replayu estetike nacizma, daleko od „savršenstva genija“ i „smjelosti za sudbinu“, pa tu nema ničeg dramatičnog ali ima puno smiješnog diletantizma.

Rađanje dežmekastog vođe

Najprije je HSS otpočeo kampanju s naivno zagonetnim scenama odnosa urbanog „čovjeka“ i „prirode“ pod naslovom „Volim svoju zemlju!“ Nikakva škola filma ili dizajna, pa ni češka s puno humora, ne može prikriti provalu onoga što je još 80-tih na Zapadu prepoznato kao politički avokado-sindrom (zelenilo prirode i smeđa ideologija tla). Tim dozlaboga smiješnim reklamama HSS-a kroz aluzije na mitski odnos čovjeka s uzoranom seljačkom zemljom, s grljenjem stabla u ekstazi svršavanja, HDZ je dao zavidan riefenstahlovski doprinos koji vrijedi opisati, on spaja arhajski teogonijski mit i suvremene crtiće s napetošću špageti-vesterna: iz uzgibane ljudske mase sastavljene od vlastitih partijskih članova rađa se vođa; praćen odozdo dubokim zaljubljenim pogledom muškarca sa šiltericom, veliki „On“ u jednom potezu košarkaške lopte oblikuje vanstranačku masu u narod sportskih subjekata svih životnih dobi; u finalu, ta ljudska bulka dežmekastih obraza u šarenom džemperu izlijeće iz svijeta filma kao grandiozni crni leptir i staje kao figura crne politike u crnom „ancugu“  — Sanader rođen tehnikom loopinga, prikovan narcisoidnim homo-pogledom same prirode koja rađa isto.

Da nije reklama, bilo bi još smješnije nego što jest — vođe se ne rađaju iz medija, nego samo obrnuto, a supstanca je ionako vani, u nama. No, da je to doista teogonijska tv-geneza hrvatskog tijela vlasti dokazuje na kraju još samo spot SDP-a u kojemu se dovršava mitska priča HSS-a i HDZ-a: u njemu se prava ljudska dječica, neznano čija kao u mitu, seksaju uz slogan „DA za Hrvatsku!“ Hrvatski napredak je kao i političke diferencije u proliferaciji i razmnožavanju istog.

Stoga, sportsko-komentarska moralka premijera Račana na SDP-ovskoj TV-kolektivki, nakon poraza Mirka Filipovića u Japanu, nije tek smiješni pokušaj „malog Ivice“ da stane u čizme velikog brata-snagatora i dobije koji izborni postotak, kako se naširoko tumači angažiranja CroCopa za političke potrebe SDP-a.

Politička djeca iz tla

To je neuspjeli pokušaj eksploatacije fašistoidnih resursa politike koji, kao i 30-ih godina velikog 20. stoljeća, fascinira i „radničku socijaldemokraciju“. Račan posve sigurno neće više dobiti izbore zato što na njegovoj listi stoji svjetski prvak performerske estetike borilačkog homo-kanibalizma. Stvari stoje obrnuto: poraženi i ucviljeni Cro Cop će, ako ne napusti politiku, vjerojatno dobiti svoje mjesto u Saboru zato što uz njega moralno stoji njegova anoreksična protuteža, Majka Tereza u liku Ivice Račana. Stabilnost hrvatskog ideološkog poretka je osigurana, u njemu vladaju račanovski „mir i dobro“. Pred tim naturalno-moralnim zagrljajem desnog i lijevog krila nacije i Black Sanader Veličanstveni kao i i ona sportašica-policajka iz Kanade, na izbornoj listi HSP-a i tjelohraniteljica predsjednika Mesića, samo su sastojci iste sirovine. Važna je još samo forma.

Zato je poučak samo taj da novi giganti politike ovdje rastu „prirodno“, kao smilje i bosilje, a homo-erotsko kruženje prirode s uvijek jačim istim izbojcima stvarni je oblik napredovanja dovršene ideološke supstance. Tisućljetna hrvatska kultura je tek pronašla svoj hegelijanski put do prirode; od prirode do duha predstoji još dug i naporan rad pojma. Tko to doživi, ovo će za njega biti mitska vremena pre-porađanja najautohtonije “europske” nacije.

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|