|
18. Sublimno
dovršenje tajne o „mudracu i madracu“ kroz raspuštanje Hrvatskog državnog
Sabora 17. listopada 2003 BOŽJI BORDEL
SUVERENOSTI Hrvatski Sabor nije užasan zato što su zastupnici, kako misli velik
dio javnosti, nekompetentni ili nekulturni, jer parlament nije vlada
stručnjaka. Sabor je samo perverzan zato što iznad njega nema ničeg
političkog osim Sabora. Riječ je o „nebeskoj“ pojavi, nadpolitičkoj fantazmi
politike u kojoj doduše nije Bog zamijenio parlament nego je parlament postao
verzija Boga. To je moguće samo tako što je načelo parlamentarne
demokracije po kojemu se odvija politički život u svim civiliziranim
zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, ostvareno na najopsceniji mogući način: kao
najviši stupanj prozirnosti izvora i karaktera vrhovne vlasti. |
|
Sabor Republike Hrvatske u
sazivu na kojemu se temeljila trećesiječanjska koalicijska vlast raspušten je
u petak 17. listopada, i nijedan građanin ili građanka i nijedan političar
nije pustio suzu. Štoviše, jedna građanka je u radio-anketi rekla istinu općeg
olakšanja: „Ne, to je naprosto preužasno!“ (Radio 101, Tema dana).
S obzirom na proklamiranu blizinu Sabora i Boga, s kojom je počela
konstitucija suverene vlasti u osamostaljenoj Republici Hrvatskoj, reklo bi
se da je Bog u Hrvatskoj mrtav i da je zato moguć svaki užas, pa tako i opća
sloga građana, seljaka i političara u preziru prema „taakvom“ Saboru i
„taakvim“ političarima. No, oni su u zabludi. Najpoznatija anegdota o ovom
saborskom sazivu, ona priča o političarki koju za hrvatskog čovjeka Bog nije
stvorio „za mudraca nego za madraca“, doživjela je sad na kraju mandata svoje
uzvišeno političko dovršenje. Skriveni Bog Hrvatski Sabor nije užasan
zato što su zastupnici nekompetentni ili nekulturni, jer parlament nije vlada
stručnjaka. Sabor je samo perverzan zato što iznad njega nema ničeg
političkog osim Sabora. Riječ je o „nebeskoj“ pojavi, nadpolitičkoj fantazmi
politike u kojoj doduše nije Bog zamijenio parlament nego je parlament postao
verzija Boga. To je moguće samo tako što je načelo parlamentarne
demokracije po kojemu se odvija politički život u svim civiliziranim
zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, ostvareno na najopsceniji mogući način: kao
najviši stupanj prozirnosti izvora i karaktera vrhovne vlasti. Nije riječ o
grčkoj demokraciji nego o kršenju starozavjetne Božje zabrane pristupa
sedamdesetorici starješina mjestu objave zakona, e „da ne zure neprilično“ u
„odnos“ Boga-zakonodavca i Mojsija, njegovoga prvog zastupnika pred narodom
(Sveto Pismo, Izl. 20). Izvor vlasti je nedokučiv zato što je zakriven velom
našeg povjerenja. Po tome su moderne zapadne demokracije „kršćanske“, a ne po
novozavjetnom obećanju spasenja. Od nebeske papinske države ostao je danas
ionako samo sustav banaka i jedan leteći papa. S raspuštanjem vrhovnog
tijela hrvatske državne vlasti, od kojeg užasnuti građani okreću glavu,
prazno mjesto suverena pokazalo je svoje estradno raspjevano lice. Prvi
prilog tome dala je ponoćna informativna emisija Nove TV, „Meta“. Najprije je
gledateljstvo kritički upozoreno na neozbiljno ponašanje hrvatske
„sedamdesetorice“ koji tek uoči novih izbora naglo postaju susretljivi prema
medijima i „običnom čovjeku“. Druge večeri nastupio je radikalan obrat:
dvoje-troje predstavnika „sedme sile“ u Saboru gugutali su o „neizbježnom
ljudskom zbližavanju s političarima, već zbog prirode posla i
cjelodnevnog boravka u istom prostoru“. I već u sljedećoj sceni vidjeli smo
prekoračenje kritične granice zbližavanja, samo u suprotnom smjeru: Vesna
Škare-Ožbolt i Anto -apić nastupaju u poznatoj ulozi novinarka-političar,
s još dubljom podjelom „spolnih“ uloga — ona priča, a njega se
pita. Uz pristojnu dozu smijuljenja saznali smo da je želja, cilj i vrhunac
karijere saborskog zastupnika s najdužim saborskim stažom obnašanje
„neke zahtjevnije političke dužnosti, poput ministra u Vladi“ (cit. Ďapić). Domobrani i
baritoni Bilo bi zabavno da nije
hrvatski! Nakon afere s nečasnim gubitkom naslova magistra znanosti
„intervjuirani“ polit‘čar postao je najistinitijim svjedokom hrvatskog
političkog i ideološkog napredovanja u antifašizam. Kao u vicu o staroj
pobožnoj matjori koja se na samrti učlanila u partiju da bi s njome umro
još jedan od „njih“, jedna politička bluna iz parlamenta svukla je košuljicu
ustašluka da bi konačno svi Hrvati pod Ivicom Račanom postali barem domobrani,
ako ne i socijaldemokrati. Nakon svih medijskih samoreprezentacija
koalicijske politike, koja se u glavnini odvijala kao niz afera same
koalicije sa samom sobom, narod je konačno mogao vidjeti što „suveren“ radi
po ćoškovima saborskog bircuza: on snatri o zahtjevnijoj službi. Drugi prilog tome spektaklu
transparencije suverena dao je sada već bivši predsjednik Sabora, Zlatko
Tomčić, jedva 24 sata nakon raspuštanja Sabora (Radio 101, Intervju tjedna).
U odnosu na „uvaženog zastupnika -ap‘ća“ s najdužim saborskim stažom,
legitimna želja bivšeg prvog baritona Sabora za nekom zahtjevnijom službom
srazmjerno je dalekosežnija: po njegovu osobnom uvjerenju, predsjednik
nacionalnog parlamenta mora dobiti ovlasti u rangu premijera ili predsjednika
države. Time je dugotrajno pakleno mučenje koalicijskih stranačkih vodstava u
fundamentalnoj želji za politikom triumvirata našlo svoj konačni izraz, bez
ikakvog uvijanja, nakon što je upravo ta politika u svijesti građana o
stvarnom funkcioniranju vlasti zamijenila klasični moderni princip trodiobe
vlasti. Tomčić je definitivno proglasio Hrvatsku „stazijastičkom“ ili
„fakcijskom“ demokracijom koja se od svake normalne parlamentarne demokracije
razlikuje najprije po besramnom priznavanju vladavine odnosa moći među vodstvima
stranaka. U tako „transparentnom“ stroju vrhovne vlasti novinari i javnost
„ne zure samo neprilično“, nego upravo obrnuto: nosioci najviše vlasti
preuzimaju ulogu javnosti, i medijske i obične. Opisani intervju-skeč
protagonista DC-a i HSP-a nije jedini nego upravo modelski slučaj toga
odnosa, ad hoc sklepani fikcionalni žanr političkog metadiskursa koji prema
medijima i javnosti jednako upražnjavaju tri hrvatska „Iveka“ — Račan,
Sanader i Banac. Oni znaju kako valja pravilno razumjeti njihove scensko-političke
poteze, što je korektno izvještavanje i koliko redaka i minutaže čini minimum
za javne i privatne medije. Istočni
grijeh stranaka No, ključna figura
hrvatskog bordela bogoljublja ostaje, dakako, HSS-ovac Zlatko Tomčić, jer je
samo on nakon raspuštanja posljednjeg saziva zemaljskog Sabora izrazio
istinsku bit onog nebeskog Sabora. Ono što drži taj čardak najviše vlasti
nije hadezeovsko „Zna se“, koje barem zbog Hercegovaca u Tuđmanovom aparatu
nije moglo prevladati svoj karakter ekskluzivizma, nego je to sad njegova
afektivna inačica, jedina koja je u stanju postati sveopćim nacionalnim
pokretačem. „Pa svi mi točno znamo što je ljuubav! To je kad voliš osobu i ne
daš je nikome, tvoja je!“ (Tomčić, Radio 101). Ovdje nije riječ o metafori.
Riječ je o doslovnoj ljubavi prema osobi države u njezinu
najreprezentativnijem tijelu, Hrvatskom Državnom Saboru. Najmanje je u toj
Tomčićevoj erotskoj eskapadi važno je li predsjenik HSS-a, te „najčasnije“
hrvatske stranke s najdužom političkom tradicijom, bez koje „ne bi bilo
ni vjeronauka u školama niti gospodarsko-ekološkog zaštitnog pojasa u
Jadranu“, procijenio da će dugoročno, ako ne i vječno, ostati treća rupa na
čarobnoj fruli hrvatske državne vlasti. Važnije je to što se upravo
s njegovom strankom na mjestu ravnateljice Sabora definitivno briše ona
distanca između naroda i „Boga“ koja je uvjet racionalnog poretka i
svjetovnog diskursa vlasti. No, iznad hrvatskog Sabora nije katolički Bog već
hrvatske parlamentarne stranke kojima samo HSS navlači svetačku auru. Za tu
profanu istinu o položaju svetog Sabora prema strankama nije potreban
političko-teorijski argument, ona proizlazi iz definicije parlamentarne
demokracije. Jedino što na njoj nije trivijalno jest hrvatski bordel
suverenosti ili ekshibicionizam „Boga“ pred zaprepaštenim građanima:
parlament čine iste one stranke koje mu preko izvršne vlasti kradu
suverenost. U tome nije dana perverzna prozirnost hrvatskog političkog života
nego i neprekoračivost poročnog kruga demokracije. Ako već nema „republike“,
barem se vidi „istočni“ grijeh stranaka. One su s crkvom. |