|
17. O
okcidentalističkom sindromu prvog Zagreb Film Festivala
FATA FATALE ili Zagreb Sevdah
Reunion Sva tajna statusa novog miljenika demokratski prosvijetljene visoke
hrvatske kulture iz Sarajeva, Pjera Žalice, leži u uzvratnoj „pozitivnoj
fascinaciji“ hrvatske publike njegovom tremom pred „kompliciranošću“ te iste
hrvatske kulturne publike. Kulturni Zagreb je taman toliko „kompliciran“ da
može uspostaviti odnos sa samim sobom upravo preko fascinacije Pjera Žalice
pred tom (navodnom) kompliciranom zahtjevnošću Zagreba. |
|
Nepunih mjesec dana nakon
prvog „Festivala svjetskog kazališta Zagreb 2003.“, Zagreb je radikalno
promijenio imidž metropolitanske pretencioznosti i šeprtljavog evropejstva u
zanimljiv hibridni oblik napretka u dva suprotna smjera: netom održani
„Zagreb Film Festival“ nosio je još samo zapadnjačko, englesko ime, ali je u
stvarnosti razvio visok stupanj orijentalnog nemara za formu. Tako se
spomenuti višak engleštine u imenu, preko koje se lokalna kulturalan svijest
obraća samoj sebi, neočekivano mogao pokazati kao simptom stanja koje se
najbliže dade nazvati nekim domaćim okcidentalizmom: to bi bila hrvatska
konstrukcija vlastitog zapadnjaštva uz pomoć konstruiranog istočnjaka. Zvuči
kompliciranije nego što jest. Taj simptom ZFF-a vezan je
za dva izrazito orijentalistička i ujedno možda najbolja filma cijelog
Festivala, američki Lost in Translation i tajlandski Blissfully
Yours. Naslov „Lost in Translation“ preveden je na titlu kao „Podsjeti me
na ljubav“. Salve smijeha publike neočekivano su prenijele unutrašnji problem
filma u stvarnost festivala: autor filma Blissfully yours citiran je kao
„čovjek neizgovorivog imena“ koji je festivalskoj publici uputio pozdravni
telegram, i to „čudnovatog sadržaja na nekom njihovom engleskom“ (B. Matić).
Dripačka coolness moderatora naišla je na „Simpa-ti-i-ja“-razumijevanje
publike, bez salvi smijeha, pa je attack simptoma mogao prijeći na više
razine svijesti. Orient
reloaded Lost in Translation Sophie Coppola
prikazuje tipični zaplet u odnosu Zapad-Istok iz perspektive orijentalizirane
zapadnjakinje: Amerikanac izgubljen među westerniziranim Japancima, razumije
ih nekih deset posto, iako oni od njega traže samo ono što se za snimanje
reklame traži i na Zapadu, naime da glumi samoga sebe. Premda on misli da je
žrtva različitih oblika krivog prevođenja, riječ je jednoznačno o bauljanju
kroz polje interpretacija u psihotičnom svijetu show businessa, na čijem rubu
(šank noćnog bara) upoznaje tek diplomiranu američku filozofkinju bez
orijentacije i već udanu za adolescentnog celebrity fotografa na poslu u Japanu.
Posve je jasno da je to unutrašnje mjesto same Sophie. Film neizgovorivoga
Tajlanđanina niz je prizora s najčešće dvije žene koje naokolo vode tihog i
nježnog muškarca koji se žali na kožni osip; kasnije postaje jasno da je
riječ o ilegalnom imigrantu iz Burme, umjetniku, koji ne može naći posao. Za
razliku od manjka Orijenta u japanskom filmu Coppole kćeri, Tajlanđaninov
film u drugoj polovici tone do grla u oceanu napetog mira tajanstvenog
popodneva u dubini planinske šume s rječicom, i to sve u pauzi za ručak,
daleko od pragmatičnog orijentalnog biznisa. Neprovarljiva dužina imena
Apichatpong Weerasethakul zahvatila je i njegov film. Oba filma sadrže na posve
različit način i iz različitih pozicija posve istu tezu o odnosu Istoka i
Zapada: on počiva na koincidenciji, a ne na nesvodivosti svjetova. To nije
samo suprotno od uvriježenih teorija, nego objašnjava, da anticipiramo, i
novu orijentalnu sreću hrvatske kino-scene. Dezorijentirana filozofkinja i
hollywoodski glumac, samljeven japanskom reklamnom mašinerijom, pronalaze
izlaz iz neprevodivog
jezika-i-svijeta tek kad u se društvu s njezinim japanskim prijateljima
počnu zabavljati na (navodno) tipični japanski način: Karaoke —
mikrofon je vaš! Ili točnije, pjevam kao da sam sam svoja zvijezda.
Performans plagijatorskog replaya je jedini autentični i oslobađajući oblik
kulturne razmjene Zapad-Istok preko kojega Zapad dobiva natrag svoju
vlastitu, ishodišnu fantazmu orijentalizma — identifikaciju s
beskonačnim duhom Istoka onkraj zapadnjačkog materijalizma. Ta scena zabave nije samo
obrat u radnji filma, nego teorem koji pokazuje da zapadnjačka fantazma
„orijentalca“ pretpostavlja neosviještenu povratnu fantazmu o sebi
(„Orijentalci žele biti Zapadnjaci“) i da tek u njoj doživljava svoje
zbiljsko dovršenje („oni stvarno pokušavaju biti mi“). Ona
funkcionira kao samoispunjavajuće proročanstvo, dakako, u rafiniranom
tehničkom obliku: zapadnjačka težnja ka jednokratnom i vječnom duhovnom
poistovjećenju sa Istokom vraća se kao performans identifikacije Istočnjaka
sa Zapadom u tehnički ponovljivom obliku. Carstvo znakova je
(odavno već) carstvo chipova. Replay It
Again Radikalnija od ove
post-postmodernističke američke melankolije je tajlandska poruka: Istok u
Tajlandu, to je kao definicija virtualne stvarnosti u Altmanovim Kratkim
rezovima: „Virtual reality? It’s real … but not!“, prenesena na orijentalno
beskrajne rezove u vremenu bez šavova. Orijent je protok prozirnih i posve
nejasnih odnosa među ljudima, u kojem se posve malo priča i još manje zna tko
kome, kada i što točno laže. U drugom dijelu samo još produžene fizičke
radnje ljudi i prirode tvore znakovni sistem sporazumijevanja. Carstvo
prirodne materijalnosti na kraju filma postaje dio eksplicitne poruke: kulisa
za naturščike koji „statiraju u tajlandskim filmovima“. Kao što moderator glavnog
programa Zagreb Film Festivala nije shvatio telegram neizgovorivog
Tajlanđanina, tako ni publika nije prihvatila Altmanove rezove vraćene u
orijentalnom stanju. Dijelovi publike večernje filmske projekcije, uglavnom
mlađe dobi, nisu samo vršili spontanu filmsku kritiku napuštanjem dvorane
nego su glasnim negodovanjem, ismijavanjem i provalama nestrpljenja ometali
projekciju, kao da je žele zaustaviti. No, kompenzacija za to mučenje
zapadnjaka sekvencijalno produženim „blaženstvom apsoluta“ stiglo je
neposredno prije kraja: u najkraćem od svih kadrova (od dobre tri minute),
pojavljuje se smežurani, crni, netom popušeni mali orijentalac, onaj o kome
se tako dugočasno i decentno radilo. Bučna uvrijeđenost mlade
zagrebačke publike zbog dosade nestala je u iznenadnom muku. Ako je bilo
ikakve nedoumice oko prijevoda naslova filma Blissfully yours, njegov smisao je
u danom kontekstu projekcije postao više nego jasan: „Popušite si ga!“ No,
festivalska publika je već imala zamjensko zadovoljstvo. To je lokalni
orijentalac Zagreba. Zagreb Film
Reunion „To što se događa u
Hrvatskoj je strašno i za to morate tražiti dublje razloge“, rekao je
trenutno najveći miljenik zagrebačke kino-publike, sarajevski režiser Pjer
Žalica, u jednom od mnogobrojnih intervjua za hrvatske medije (Jutarnji list,
Magazin, 11. listopada). Žalica je naime „negativno fasciniran“ činjenicom da
hrvatska publika masovno ignorira produkciju vlastitih filmaša. Time su
njegove ranije izjave kako ima tremu pred „kompliciranom zagrebačkom
publikom“ dobile realan ljudski smisao. Riješio se treme. Nije više riječ o
mitu zahtjevne kulturne javnosti, jer veliki alien Balkana, zagrebačka
publika, za koga je pretpostavljao da je „kompliciran“, pojavio se u svojoj
prostoti, bez „duhovne, socijalne potrebe da se vidi nešto što je u
nastajanju među nama“. Pjer Žalica je dobro uočio da tu nešto užasno nije u
redu, ali kao svaka „Fata fatale“ ne primjećuje da je on sam odgovor na
stanje hrvatske duhovne i socijalne praznine. Koliko je Žalica sad
„negativno fasciniran“ hrvatskim „samootuđenjem“ kad se treba iznova izboriti
za civilizacijsku čitljivost, za prisustvo u svijetu, toliko je sva tajna
njegovoga statusa novog miljenika demokratski prosvijetljene visoke hrvatske
kulture iz Sarajeva, u specijalnom polju kinematografije, samo u uzvratnoj
„pozitivnoj fascinaciji“ hrvatske publike njegovom tremom pred
„kompliciranošću“ te iste hrvatske kulturne publike. Kulturni Zagreb je taman
toliko „kompliciran“ da može uspostaviti odnos sa samim sobom upravo preko
fascinacije Pjera Žalice pred tom (navodnom) kompliciranom zahtjevnošću
Zagreba. Prije nego što se okuražio malim evropskim nagradama i kandidaturom
za Oscara, novi bosanski režiser je govorio jezikom koji Zagreb jedino
razumije, i za to je nagrađen specijalnom nagradom Zagreb Film Festivala. To
što se on na kraju riješio treme i „pozitivne fascinacije“ pred najbližim
zapadnim komšilukom, shvativši da je tu nešto duboko užasno i prazno, to ne
igra više nikakvu ulogu. Zagreb je, preko festivalskog žirija, razumio njegov
okcidentalistički govor Istoka u jedinoj relevantnoj točki. Ona je ta koja
drži njegovo zapadno samorazumijevanje, i zato će Zagreb (još neko vrijeme)
voljeti svog novog „urbanog Bosanca“. Hrvatski dio
filmske Bosne Tajna uspjeha bosanskog
filma u Zagrebu je fantazma hrvatskog „udjela“. Zanemarimo li političke
aspekte imperijalističkog ponašanja Hrvatske prema Bosni, od HDZ-ovog rata za
teritorij do novih oblika privrednog prodora na najbliži istok, poput
HNS-SDP-ovskog „plana za ceste“, to pokazuju dva aspekta odnosa upravo na
polju filma. S jedne strane, to je ona notorna groteska sa hrvatskim
svojatanjem udjela u oskarovskoj slavi filma „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića.
Drugi je smotra „Dani hrvatskog filma“ u Orašju na Savi, tipičnom
muslimansko-bosanskom gradiću u pretežno kršćanskoj seljačkoj okolini
Posavine koji se u modernom socijalizmu nadetnički uravnotežio; onda je
najprije kao ratni plijen proglašen hrvatskim gradom da bi konačno, premda
možda samo mali privatni Idaho Ive Gregurevića, postalo eksteritorijalno
festivalište hrvatskog državnog filma, prema kojemu je i kazališni Zagvozd
Vedrana Mlikote svjetsko mjesto. Umjesto takvog, makar i
samo nesvjesnog prisvajanja bosanskog kulturnog vlasništva na svjetskoj i na
lokalnoj sceni, Pjer Žalica je doista ponudio samo replay hrvatskog diskursa
superiornosti na mikrofon najbližeg „istočnjaka“. No, zabava je trajala
prekratko: Žalica je u citiranom intervjuu prestao biti plavuša Fata zato što
je shvatio da svoju ulogu subjekta suvremene emancipacije mora igrati u
drugačijim uvjetima kulturne produkcije. On je samo iz zabune i privremeno, u
tranzitu preko Zagreba, sjeo na mjesto miljenika lokalnog okcidentalnog
diskursa. Ovdje je vlak još uvijek u snijegu, a Bosanci prolaze. |
