|
[15] O profašističkom
liberalizmu HNS-a u uredu za kulturu grada Splita [neobjavljeno] KOLIKO NACIZMA ? ili “Mein Kampf”
i crno zlato u knjižarnici Marjana Šare Marjan Šare, splitski knjižar i gradski šef za kulturu, nije samo
najnoviji u nizu junaka iz torbe šefice HNS-a Vesne Pusić, bivše sociološke teoretičarke
i današnje političke reprezentativke poštenog, liberalno-demokratskog
pregalačkog tajkunstva, nego je to onaj lik na kojemu se konačno pokazuje i
sadržajna istina njezine političke prakse: financijski kapital ovog društva
pripada onima koji po svome kulturnom habitusu zavređuju pristup upravljanju
ovom kulturnom zemljom. |
|
Novoimenovani splitski
„ministar kulture“ Marjan Šare ima čudnovatu sposobnost da se u
dokumentaristički najpouzdanijem žanru kao što je novinska fotografija
pojavljuje u vrlo različitim, gotovo nesvodivim oblicima svoje glave. Crtež
za ilustraciju „Skice za portret“ (SD Forum, 17. rujna 2003., Siniša Kekez)
sugerira da on ima okruglu glavu sa špicastom bradom, proćelavo visoko čelo.
Fotografije uz intervju s njime odmah u sljedećem broju novina (SD
Forum, 24. rujna, autor Siniša Kekez) pokazuju suprotan uzorak glave: iz
profila i en face, to je klasično rezana glava, muževnog izgleda i
mudrog izraza, čemu znatno pridonose i lake fine naočare bez okvira. Kako su
nekad izgledali tipično njemački intelektualci, sad izgleda svaki hrvatski
menadžer. No na grupnoj slici uz članak o slučaju izbora Marjana Šare za
gradskog ministra kulture u Splitu, u Jutarnjem listu (26. rujna,
Magazin), taj čovjek tjedna je opet obloglavi Marjan Šare na špic, doduše,
duboko urezanih crta lica. No, suprotno
neuhvatljivosti toga političkog homo spalatensisa u žanru fotografije, u
mediju riječi koji je podložniji promjenama smisla, kod Marjana Šare je i
poslije spomenutog intervjua sve isto kako je i bilo u „Skici za portret“ iz
prvog SD Foruma, a članak sa slikom u Jutarnjem listu samo je vratio
priču na početak. Stoga je u toj najnovijoj epizodi hrvatske političke
čarolije, u kojoj neprestano ulaze uvijek isti tipovi zlih, dobrih i
zbunjenih, relevantna samo njezina privatno-subjektivna strana, modernije
rečeno, Šarin autobiografski diskurs. Za analizu stvari, govor konkretnog
subjekta o sebi ionako je najpouzdaniji materijal. Marjan Šare je, iako posve
očigledno politološki neuk, pravilno shvatio vrijednost „mjesta“ govora, i u
tome nimalo ne zaostaje od sveučilištaraca u hrvatskoj politici, bilo
svjetovnih bilo duhovnih. Bez funkcije u državnom aparatu ne možeš se
društveno i politički artikulirati, bio pirat ili zakonit trgovac kulturom,
moraš biti „naš čovjek“, rekao bi ne samo neki Hercegovac ili Dalmatinac u
Zagrebu, nego i svaki HNS-ovski nostalgičar dobrih jugo-vremena, kad se kalio
menadžerski stališ u sociološkoj teoriji „socijalističkog managementa“ Vesne
Pusić. Junaci iz njezine sociološke bajke došli su — zajedno
s njome i predvođeni njome — politički na svoje nakon što su
giganti hadezevoske tajkunizacije pali treskom o prašnjavo tlo
postsocijalističkog i post-domovinskog hrvatskog šverceraja. Slika Marjana
Graya Marjan Šare nije najnoviji
u nizu junaka iz torbe svoje stranačke šefice Vesne Pusić, bivše sociološke
teoretičarke i današnje političke reprezentativke poštenog,
liberalno-demokratskog pregalačkog tajkunstva, nego je to onaj lik na kojemu
se konačno pokazuje i sadržajna istina njezine političke prakse: financijski
kapital ovog društva pripada onima koji jedini zavređuju pristup upravljanju
ovom kulturnom zemljom. To su kulturni menadžeri ili menadžeri kulture. Aksiom
teoretičarke nove hrvatske tranzicije kroz akulturalizaciju ruralne HDZ-ovske
politike — „Čija je politička kultura, njegova je i državna ekonomika!“
— utržen je sa Šarom do savršenstva. Taj aksiom Marjan Šare
izriče na najšarmantniji način naivnog naivca koji ubrzano uči žargon
političarskog marketinga. Čitav njegov autoportret u intervjuu izgrađen je u
formi samoispunjavajućeg proročanstva. Tako on kaže: „Na mjesto člana
Poglavarstva za kulturu ne dolazi se lako, već minulim radom. Grupa uglednih
ljudi nekog predloži i inaugurira, a oni ne bi prihvatili da dolazi netko
nesavjestan, improvizator“ (cit.). Marjan Šare ima, dakako, pravo na svoje
samorazumijevanje, a također i na svoju društvenu šansu. („Ni u mojoj tvrtki
ni kod mene osobno nema improvizacije ni skromnosti, već puno ambicije.“) No,
svatko, pa i Marjan Šare, prelazi sve granice kompetencije kad daje ocjene o
kompetenciji onih koji su njega ocijenili kompetentnim. To se zove neukus i
nekultura. Bezdan kiča o kojemu je
riječ u novom političkom biću tog splitskog pregaoca profitne i ujedno visoko
kulturno značajne privredne branše poput izdavaštva i knjižarstva, leži u
njegovu shvaćanju kulturne reprezentativnosti poslovnih načela. To treba
ilustrirati. Riječ je, dakako, najprije o jačem imidžu ozbiljnosti kad imaš
Mercedes klase C nego kad se pojaviš samo sa „ženinim Fiatom“. To je doista
novo u Hrvatskoj: društveni gubitnik nije nipošto kulturnjak kao takav i po
sebi, nego onaj koji vozi Fiat umjesto Mercedesa. Ako slučajno nismo znali da
je kultura dovoljno ugledna za salone velikih tvrtki, sad znamo da je
Mercedes C klase dovoljno ugledan za kulturni resor gradskih poglavarstava. Riječ je, nadalje, i o
načinu izbjegavanja famoznog sukoba interesa. Šare stupa u „časnu kulturnu
službu“, na korist kulturno senzibilnoj splitskoj javnosti, „ali ne bi želio
ni da njegova funkcija u Poglavarstvu stvara štetu njegovoj izdavačkoj kući.“
To je u Hrvatskoj doduše odavno već običajno prihvaćeno ponašanje, ali
njegova novost je u onome „ni“. Običnije rečeno, Marjan Šare želi (riječ
„želi“ je pored „časti“ najčešća riječ u negovom intervjuu) nešto posve
narodnjačko, i pare i jare: „Pri mojoj odluci da prihvatim mjesto (…) nema
nikakvih materijalnih interesa. To je časna funkcija. Želim samo nadgledati
utrošak gradskih sredstava u kulturi.“ I klasični Marjan i Šare na špic. Nadziranje i
ubiranje Marjan Šare očigledno
govori istinu, koliko god ona uništavala njegov radoholičarski autoportret.
Prvo, njegove želje su kristalno jasno kulturnjačke prirode: „Mi se natječemo
ne da otvaramo kafiće nego knjižare“ (sic!). Dokaz o tome opet ne pruža ništa
izvana nego Šarin „minuli rad“ — nadgledanje vlastitog utroška
sredstava. Stoga upravo takav rad nadgledanja, takoreći „teorijski“ rad nad
novčanim tokovima, bez sadržaja i pitanja o prirodi terena, kvalificira
jednog knjižarskog komercijalista bivšeg socijalizma i sadašnjeg tajkunizma
za funkciju nadgledanja utroška sredstava za kulturu u gradu poput Splita.
Možda je tajna kulture doista sam u novcu a Šare kompetentan. Ta neutralnost u kulturi
ima duboke korjene i to valja razjasniti. Šare, koji sebe naziva „mi“, kaže
nije izdavač „tog“ Anić-Klaićevog Rječnika koji se, iako bespravno izdanje,
našao u njegovoj distribuciji; on je samo knjižar, trgovac knjigama, i ne
može provjeravati kako stoji s izdavačkim pravima, za to su odgovorne
registrirane tvrtke koja prodaju „to“ izdanje s uredno navedenim ISBN
brojem i CIP katalogizacijom. To znači, premda je obaviješen o tome da na
policama ima bespravnu ili piratsku robu, Šari je kao neutralnom nadgledniku
novčanih tokova u knjižarstvu najvažnije samo jedno — naime da „to“ što
prije proda prije nego što se kriminalna roba nedajbože povuče. No, privid vara, tu postoji
upravo ona materijalna logika koju Šare poriče: „Za mene postoje dva rječnika
stranih riječi, jedan je ovaj jeftiniji, drugi skuplji Anićev pa neka kupci
biraju.“ Jeftinije, više i bespravno — tako govori o sebi nakladnik u
knjižaru ili knjižar u nakladniku, i to je kulturno-politička kvalifikacija
kandidata jedne demokratsko-liberalne stranke poput HNS-a za mjesto u
Poglavarstvu grada Splita za kulturu. Ali Split je, kao i svako misto,
originalan samo u svojoj vlastitoj pjesmi o sebi. Splićanin Šare koji se zove
po Marjanu plagirao je sve svoje priče, pa i onu s Hitlerom u svojim
knjižarama. Hitler,
Saddam i novi hrvatski pisci „Postojao je trend
potražnje za tom knjigom. Ako je ljudi traže, mi ne možemo reći da je nemamo,
jer će otići u konkurencije“ (cit.) Šarino misaono načelo je jasno, a ono
poslovno plijeni svojom otvorenošću koja samu sebe brka s poštenjem: „Bilo je
nekih pritužbi, ali mi bismo objasnili da samo vršimo distribuciju.“ Ni ta
skromnost nije sva istina, Šare i tu ima kriterij, on voli kvalitetnu
literaturu. To je — osim („normalno“) Coelha — pojava „jake hrvatske
književne generacije koju nismo imali niz godina, od Ante Tomića, Miljenka
Jergovića, Arijane Čuline, Julijane Matanović“. Kakve to ima veze
s Hitlerom? Pa, samo po „jačini“ i kvaliteti nafte. Naime, za Šaru je Hitlerova
literatura po snazi privlačnosti kao „najbolja iračka nafta“; ovu nećeš
uskratiti poznavaocu dobre robe „samo zato što je Saddamova“. Nije uopće
problem o tome da bi hrvatski intelektualci, kao pretežni kupci umjetnički i
misaono rasne Hitlerove literature, u potrazi za tom vrijednom knjigom otišli
od Šare „u konkurencije“ pa bi Šare gubio na prometu. Riječ je o osviještenom
i brižnom knjižaru koji smatra da je „Mein Kampf“ poput jakog i dobrog
loživa, dobra roba koju ne treba prepustiti konkurenciji. To je puno jače od
principa zadovoljavanja puke potražnje. Upravo zato Marjan Šare nipošto ne bi
rekao: „Ne, u Marjan tisku se ne prodaje Hitler, ovo je kulturno
kvalitetna knjižara i ovdje se prodaje samo prava iračka nafta —
Tomići, Jergovići, Čuline! Idite u konkurencije gdje prodaju lošu robu!“ Takvo što bi bio odveć jak
i tržno štetan kriterij a da bi jedan Šare, liberalni menadžer sa
profašističkim kulturnim vrijednostima, riskirao svoj utržak i oduzeo
kulturnoj publici tako vrijednu stvar kao što je Hitlerov autorski rad — intelektualno i umjetnički
jak kao nova hrvatska književna generacija. Doista, pored ovakve logistike
koju toj generaciji može dati gradski ministar Šare preko svoga Marjan tiska,
mogla bi ona postati jače loživo i od Saddamove nafte. Za sada znamo da je
„jaka hrvatska književna generacija“ obećavajuća bušotina za jake investitore
poput Šare. Što se tiče liberalnog
profašizma, ako zaposlenici Marjan tiska, kojima Marjan Šare navodno
propisuje SD Forum kao obavezno informativno štivo za obrazovanje iz književne
kritike, nisu saznali iz tog istog SD Foruma da je netom umrla najslavnija
hitlerovka-sa-stavom-i-stilom, Leni Riefenstahl, mogli su to možda saznati na
HTV-u u „Pola ure kulture“. Ako nisu ni tamo, o smrti te „priznate genijalke“
filmskog hitlerizma pisali su neoliberalni filmski kritičari u Jutarnjem
listu i Nacionalu. Ako su i to propustili, mogao bi im poslodavac
Šare za po ure obrazovanja umjesto marende propisati „Arhiv medija“, Agentur
Bilwet (Zagreb: Arkzin, 1998, Biblioteka Bastad, ISBN953-6542-04-8). Ako im
bude preteško za štumak u prijepodnevnu uru, lakšu spoznaju o tome koliko je
fašizma jednog Marjana Šare podnošljivo za političku kulturu građanskog
liberalnog HNS-a, mogu naći u knjizi „Koliko fašizma“ slovenskog sociologa
kulture i semiotičara Rastka Močnika (kod istog izdavača). Ili neka odu do
„konkurencije“, u HSP-a. |