|
14. O “slučaju male
Ele” ili civilno-društvenom debaklu zaštite identiteta “drugog”
POLJUBAC MRTVOG
PAUKA Tragedija premijerovog
javnog grljenja i ljubljenja “male Ele” nema nikakve veze ni s pomanjkanjem
ni viškom multikulturalne tolerancije za “drugo”. Nije riječ ni o matematici
virtualnog rizika, već o “kaplji Eline krvi”. Za razliku od druge djece,
HIV-pozitivna Ela je ne smije prosuti. Isto tako, za razliku do druge djece,
Ela ne smije uzvratiti premijeru poljubac, ona ne ulazi u protokol uzvratne
geste ljubavi. Premijerova ljubav je jednosmjerna, ona jednostrano
iskorištava i objektivira. Upravo zato je to samo pedofilski ubod političkog
pauka koji truje iznutra, tragičan zato što anticipira ono iz čega će se
“mala Ela”, kad jednom “shvati”, sama morati isključiti. |
|
Od svih prvih dana prvi dan škole je
najtraumatičniji, a “novi u razredu” imaju nekoliko takvih. No, nije riječ o
hrvatskim đacima nego o nepopravljivim ponavljačima među medijima. Počelo je
još prije prvog dana nove školske godine 2003. s histerijom oko totalnog
medijskog pokrivanja slučaja “male Ele”, HIV-pozitivne djevojčice koja je sa
sestrom i udomiteljskom obitelji iz Kaštela preseljena u Kutinu, a već trećeg
dana pali smo u entropiju masmedijske “samokritike”: “Jesmo li mi, mediji,
pridonijeli tome stanju?”, pita se statua žmirkavog, zbunjenog i upicanjenog
hrvatskog tv-novinara (B. Nadjvinski, HTV, Meridijan 16, od 10. rujna o.g.)
Stručni sugovornik u emisiji (dr. Lisić), koji je prethodno i sam postavio
pitanje odgovornosti “svih koji, poput njega, najviše znaju o tome ali su
zakazali u edukaciji i pripremi javnosti za takvo što” (cit.), gotovo da je
ponudio sebe za žrtvenog jarca. No, “stvar” posve sigurno nije u ne-znanju,
napose ne u onome na koje misli spomenuti medicinski stručnjak. Naprotiv,
posvuda vlada znanje o samoskrivljenom neznanju i samosažalna kritika. Glavni korisnici prava na samosažaljenje u ovoj
novoj društvenoj aferi, pored stručnjaka i političara, postali su roditelji
školske djece u Kutini, koji su — zabrinuti za “zdravlje svoje djece” i
“povrijedjenih gradjanskih osjećanja” — odlučili spriječiti dolazak HIV-zaraženog
djeteta. Od rijetkih koji su uopće nešto htjeli reći “u kameru” HTV-a i
objasniti svoje “razumljivo ponašanje”, jedan je pribrani građanin, potpisan
kao “otac učenika” rekao: “Ma, nismo mi neka provincija, vidio bih ja kako bi
to izgledalo u Zagrebu!” Čovjek je pogodio u pravu stvar, premijer uznemirene
zemlje poručio je naciji sljedećeg dana: “Ako neće Kutina, naći će se škola
za Elu u Zagrebu!” To uglavnom sav učinak medija. Osim
poluinformacija i nagađanja o tome ponovnom slučaju, javnost nije saznala
ništa relevantno zašto je “kaštelanski slučaj” postao “kutinski slučaj”,
zašto su “poluprofesionalni” skrbnici, ako su uopće, za kakav i za čiji račun
otišli iz Kaštela u novu “neprijateljsku sredinu”, iz koje navodno potječu, a
ne u Bjelovar, gdje im je na poziv aktivističke udruge uz podršku od preko
tri tisuće potpisa osiguran javni prihvat “male Ele”. S kojim pravom novinari
i NGO-aktivisti u svojim javnim komentarima nabacuju aluzije o materijalnim
interesima tih skrbnika i s kojim pravom premijer ove države od danas na
sutra izmišlja nove gradove u koje će opet i ponovo preseliti dijete-slučaj
nakon što je režiranjem scene javnog ljubljenja napravio od djeteta maskotu
opako stupidne i neodgovorne političke igre. Judin poljubac Po izjavama mediciskih stručnjaka, socijalnih
radnika, psihologa i civilno-društvenih aktivista, maksimalno moguća
anonimnost je recept po kojem se, barem za sada, socijalno tretiraju
HIV-pozitivna djeca. Dijete pod imenom “mala Ela” unaprijed je izgubila taj
privilegij jer je, kako je višekratno izjavio za medije predstavnik udruge
HIV-oboljelih, “siroče, bez vlastitih roditelja” — i nitko to nije
demantirao. Ako je to istina o “udomiteljskom” guranju osmogodišnje
djevojčice pod reflektore socijalne usamljenosti, onda je ta istina jednako
strašna kao i samoća smrti 12-godišnje Aleksandre Zec, ubijene u anonimnosti
podsljemenskog mraka. Premda je recept anonimnosti djelotovoran način
socijalnog tretmana HIV-pozitivnih, on nije lišen ozbiljnih ambivalencija
psihološke, etičke i političke naravi. Ipak, višak javnosti u slučaju “male
Ele” pokazao se bez sumnje ubojitim. Skrivile su ga, kao što je već javno
ustanovljeno, “jedne novine” (dr. Lisić), “koje su još za života bolesnog oca
male Ele i prije udomljenja objavile fotografiju s punim imenom i prezimenom
djevojčice”. Udomitelji-skrbnici nisu tužili novine u ime djeteta. Naprotiv,
dopustili su da simbolički smrtni udarac društvenog mobbinga oko tog “opštinskog siročeta” zada Ivica Račan
svojim pokroviteljskim poljupcem u čelo, pred tv-kamerama, u vrijeme otpora
roditelja u Kaštelima. Na pogubni izdajnički karakter toga Račanova
herojskog akta solidarnosti i prosvjećivanja građana, kojim je dijete poslano
na kalvariju po hrvatskim školama upozorila je, dan prije ovogodišnjeg
mračnog početka škole, bivša resorna ministrica iz HDZ-a, Ljilja Vokić (Nov@
TV, “24 sata” od 7. rujna). Ta kršna Hercegovka, zapamćena više po
“ruralno-konzervativnom” shvaćanju muške časti nego po aktu vlastite ljudske
emancipacije i civilno-političkog dostojanstva žene kad je dala ostavku u
vladi HDZ-a, posve je u pravu u pogledu slučaja “male Ele” i to barem iz
jednog razloga: u ovoj zemlji od stotinjak tajkuna, isto toliko političkih
jataka i četiri milijuna prezaduženih društvenih luzera “tranzicije” državna
televizija je i dalje glavni medij koji stvara učinak neopozive javne
poznatosti. Ako udomitelji “male Ele” nisu u ime usvojene djece tužili te
“jedne novine” za povredu anonimnosti i gubitak uvjeta neometanog psihičkog
života djeteta, “mala Ela” i njezina sestra će jednog dana morati tužiti njih
zajedno s dobrim premijerom Ivicom. Za početak bi bila nužna inspekcija
motiva i prakse udomljenja kao propagandne ustanove. Jer, umjesto
bjelovarskog NGO-recepta za pojačavanje doze zaštite kroz javnost u
konkretnoj socijalnoj okolini, “mala Ela” je dobila apstraktni medijski
poljubac premijera od kojeg je ostala na pustoj vjetrometini javnih
prepucavanja. Dijalektika neznanja Da to doista nije zaštićena dobrobit jednog neodgovorno
izloženog djeteta, nego igra inkompetencija s jedne strane i kalkuliranje
javnim simpatijama jednog mrtvog političara neoliberalnog socijalizma, koji
istim činom milosrđa krijepi moralno posrnule tajkune i društveni mobbing najnemoćnijih, o tome rječito svjedoči
najnoviji prilog pseudoteorijske racionalizacije toj Račanovoj mističnoj
medicini rukopolaganja: “Svi se moramo naučiti nositi s drugim i drugačijim,
jer ono je dio nas samih”, izjavio je po tko zna koji put ove ljetne sezone
sveučilišni profesor dr. Ante Simonić (HSS), povjerenik Vlade za pitanja
rasne, etničke i kulturne “drugosti”. Za razliku od toga političarskog priučenika
trendovskih teorija multikulturalnosti, koji misli da je “HIV-pozitivnost”
utvara “drugog” ili “drugosti”, uzbunjeni roditelji školaraca pokazali su se
informiranima točno onliko koliko treba da njihov strah bude posve
racionalan: “vjerojatnost od zaraze HIV-om iznosi statistički tri promila, i
to samo pod uvjetom da krv male Ele dospije na otvorenu ranu nekog djeteta”
(dr. Lisić). Kolikog god malo zvučalo, “tri na tisuću” je predovoljno da
svaka racionalna životinja poput homo sapiensa iz Kutine prepozna objektivno
visok stupanj ugroženosti svoga potomstva. Roditelji perfektno poznaju
“psihologiju” svoje djece i bez pomoći “Hitne 911”: djeca uvijek pronadju i
najmanju rupu da u nju nešto gurnu. To što u kutinskom kraju i djeca i
odrasli obolijevaju od viška cementa i ostalih industrijskih izlučevina u
plućima, to je samo potisnuti dio njihove posve racionalne obaviještenosti o
stanju stvari u svome kraju. Zato tragedija premijerovog grljenja i
ljubljenja “male Ele” nema nikakve veze ni s pomanjkanjem ni s viškom
multikulturalne tolerancije za “drugo”. Nije riječ ni o matematici virtualnog
rizika, već o “kaplji Eline krvi”. Za razliku od druge djece, HIV-pozitivna
Ela je ne smije prosuti. Isto tako, za razliku do druge djece, Ela ne smije
uzvratiti premijeru poljubac, ona ne ulazi u protokol uzvratne geste ljubavi.
Premijerova ljubav je jednosmjerna, ona jednostrano iskorištava i
objektivira. Upravo zato je to samo pedofilski ubod političkog pauka koji
truje iznutra, tragičan zato što anticipira ono iz čega će se “mala Ela”, kad
jednom “shvati”, sama morati isključiti. Ona će odrastati sa sviješću da se
ni s kime ne može zbližiti, a da ga ne ugrozi. Ela može biti samo objekt
socijalnog odnosa koji je, paradoksalno, ujedno isključuje svakim aktom
zbližavanja sa svojom okolinom. “Okolina” je ta koja ima apriorni status
heroja dobrote, s neograničenim pravom na samodivljenje i samosažaljenje. To
je totalitarni poljubac velikog drugog, raspadnutog izmedju Ivice i njegovih
konkurenata oko “male Ele”. No, drugog izbora za Elu nema. Konflikt oko
njezine malešne “drugosti” etički je radikalan zbog nemogućnosti da ona
postane ravnopravan subjekt odnosa s “drugim”, a da ga ne ugrozi. Anonimnost
je parcijalno i privremeno rješenje, a famozna “drugost” je samo učinak
anonimnog prisustva posve konkretnih uzroka straha. U crnom kutu obično je
samo crna mačka ili nešto banalnije, i zato je naš strah od pogreške već sama
pogreška. Banalna istina kutinskih roditelja je ta da
njihova djeca odrastaju u ozračju koje proizvodi veću smrtnost od tri
promila. Stoga, prije nego što stupimo u turobnu civilizaciju “Blade Runnera”
u kojoj će, bez romantike, agenti novog genetičkog režima tragati za
anonimnim HIV-pozitivcima medju nama ili našim potomcima, suočenje i
prihvaćanje stvarnih opasnosti još uvijek je bolje socijalno i političko
zdravilo za pojedinca i zajednicu nego politika anonimnosti nositelja klice.
Ali radikalnu javnost ne stvara pozerski poljubac političarske maskote
neoliberalizma s humanim licem. U postpolitičkim uvjetima stvarni akter
općosti može postati, čini se, samo isprekidana mreža civilnih udruga, tih
novih “sovjeta” razmrvljenog društva bez kriterija. |
