|
13. Mentalna
pustolovina jednog filmoljupca na prvom Festivalu svjetskog kazališta Zagreb
2003
S BULJANOM U 9 ili povijest
jedne kazališne afiše Čime bi trebalo
dopuniti tu sliku o slici festivala svjetskog kazališta u svjetskom gradu
koji od sada, definitivno i tko za po koji put, ne želi više biti balkanska
provincija? Jesu li to drvca kulturnjaka na veliku vatru politike spektakla
ili hrpa besvjesnih i bezveznih omaški organizacijskih diletanata, ili
besprizorni palanački mentalitet pseudokreme jednog grada koji nema boljih
ideja nego da nakon raspada Jugoslavije dosegne beogradski BITEF u herojskim
godinama, i sve to u neukusno cukrenom izlogu Zagreba na potezu od ugla
Frankopanske do Jelačić-placa, Trga izgubljene republike? Piše: BM (podaci poznati
redakciji) |
|
Prolog Tko kaže da se na kazališnim
festivalima nešto događa iza kulisa, taj griješi. S prvim “Festivalom
svjetskog kazališta Zagreb 2003” sve se od početka odvijalo ispred kulisa.
Ali, nije riječ o novoj akciji filijale Transparency International prema hrvatskim državnim
institucijama, ovo je samo introspekcijski izvještaj jednog amatera
novinarstva na terenu male hrvatske kulturne scene, u specijalnom području
kazališta. Svi mentalni sadržaji ove autospekcije istiniti su, svaka
podudarnost sa stvarnim dogadjajima namjerna je ali, na žalost, samo
slučajna. Ona realna stvarnost se ne voli hvatati. Večer prije Radio 101, četvrtak, 18. rujna, dvadesetak
minuta prije deset, još traje “Kulturni intervju”. Govori raspjevan muški
glas, tema je dakako “Festival svjetskog kazališta”, prvi po redu: Potpun
uspjeh već od prvog dana, šest stotina gledalaca na dvije predstave, i to u
gradu od milijun stanovnika u kojemu su glumci presretni kad vide i šest
gledalaca. “Vaki” je napravio sjajnu stvar, i kako netko još može dovoditi u
pitanje smisao i potrebu ovakvog festivala! Zagrepčani su konačno otkrili da
ni Dubrava nije daleko, dobili smo sjajan kazališni prostor u Jadran filmu.
Četvrtinu karata smo podijelili na reprezentaciju, ljudima iz kulture, “ono,
baš profesionalcima”, ali ima još slobodnih karata! U totalno razdraganom
speedu glas poziva slušatelje radija da dođu “sutra u 9”, na film Laure Betti
o Pasoliniju; to doduše, veli on, nije kazalište, ali Pasolini je značajan za
kazalište “svih ovih godina”, a njegova poezija i filozofija su našoj publici
nepoznate. Pomislim, naravno, “reginu” Lauru i njezin film o Pasoliniju neću
propustiti. Voditeljica intervjua zaključuje: “Dakle, sutra
u 9! Gdje? U Kinoteci! Eto, isteklo nam je vrijeme, 22 sata! S nama je bio
Ivica Buljan …” Aha! Dvadeset minuta je trebalo da saznam tko mi to tamo
govori. Na Stojedinici nema brejka kad je kultura, nije to Hrvatski radio pa
da svako malo čuješ “tko je s nama u studiju”. Ovdje je intima gusta i
simbolička. Svi se znaju i razumiju. No, da ne bude nepravde: u jednom
trenutku je i spomenuti “Vaki” postao osoba — Vladimir Stojsavljević,
gradski pročelnik za kulturu. The Day After Kao da je Buljan stvarno bio u radiju i kao da
se njegov glas stvarno meni obratio, bukvalist u meni se osjetio pozvanim
gledateljem. I krenem kao lojalni kulturni gradjanin sutra ujutro, u petak, u
8.15h, jedanaesticom u smjeru “Kinoteke”. Nešto beskrajno blesavo u meni
stvarno je pomislilo da je intimistički govor institucionalne kulture na
lokalnom radiju profesionalan i informativan i da je prikazivanje
dokumentarnog filma o Pasoliniju u “9 sati” prateći dogadjaj uz Festival
svjetskog kazališta, gdje se sve kazališne predstave održavaju navečer. Kao
nekakav meta-diskurs, film o kazalištu, kazalište o filmu, kako se to već
radi na svim manifestacijama uzduž i poprijeko Europe, od Sarajeva, preko
Venecije do Moskve. Ipak, na tamvajskoj stanici sine mi, neznano zašto, ono
proliveno ulje iz “Majstora i Margarite”, i djavo sumnje konačno proradi: “9”
ne znači “devet”, nego “dvadeset jedan”. Ali zašto bi onda na Stojedinici
intervju s Buljanom odjavili u “22h”? Otkud ta promjena registra u
kolokvijalnom žargonu? No, kad sam već sišao s 15. kata, ni do Kinoteke nije
puno dalje. Sad ti je kasno. Kinoteka, 8.35h. Sfumato sunčanog jutra,
tjeskobni dah juta u zagrebačkoj jeseni, stolovi kafića, unutra šank u
polumraku. Plakat u vitrini na zidu veli: “Danas prikazujemo: Pijanist, 18h i
20.30. Dakle, ipak Pasolini ne može biti u 21h! Ali nigdje Laure Betti,
nigdje Pasolinija. Nigdje publike, obični kafić na kraju grada. Na praznoj
blagajni zvoni telefon, izvučen na vanjsku stranu, prilazi netko iz smjera
šanka, stariji gospodin. Pitam glumeći zalutalu nevinost za film o
Pasoliniju. Ljubazan i opušten, veli on: “Ah, mi vam, kakvi smo, imamo samo
ovaj jedan plakaat!”, i pokazuje na stakleni zid lijevo od ulaznih vrata.
Stvarno, s poledjine, plakat zaklonjen fikusom. Izvede me van: plakat je sad
desno od ulaza, odlično zaklonjen prozirnošću staklenih vrata i s fikusom u
pozadini. “Evo tu! Jooj, pa tu ni ne piše da je to kod nas! Al’ to vam je tek
u devet naveeče. Karte su vam na blagaajni u Gavelli, od deevet! … Molim? Pa,
sad, od devet! Ak’ nešto ostaane, onda kod nas, oni donesu svoje blokiće.” Hodam Ilicom natrag prema “gradu”. Nigdje, ama
baš nigdje nijednog plakata ili transparanta. Festival svjetskog kazališta???
Još netko je ovdje lud osim mene. Zapad-Centar-Istok Kazalište Gavella, Frankopanska 10. Slijepi
prozori kao kapelice epifanija kulture: “Postanite i vi pretplatnik Gavelle”,
“Popcorn”, “Umišljeni bolesnik”, aha, evo, plakat iz Kinoteke: “FSK Zagreb
2003”. Stvarno, Laura Betti. Naravno, film o Pasoliniju nije prateća
alter-medijska ponuda, to je četvrta predstava po redovitom rasporedu, ali
jednokratno, i nigdje reda vožnje, perona, vremena polaska. Na donjem rubu
plakata niz logotipa, aha, sponzori, petnaest. Nema uobičajenog HŽ-a. Samo
petnaest sponzora? Zar Buljan nije rekao dvadeset pet? Gdje su još tih deset?
U “Jutarnjem” od toga jutra vrišti naslov: “Još nepoznati sponzori,
najizdašnija Allianz sa 100.000 kuna”. Čudno, toliko sponzora, a na potezu od
Kinoteke do “Gavelle” dva plakata! Tko dođe na cilj, taj će znati gdje je to. Ne, Gordane Vnuk je ljetos u kritikama na račun
koncepcije i organizacije novog kazališnog festivala teško precijenila svoje
konkurente u igrama visoke kulture: oni možda ne znaju koliko sponzora imaju
ni koliki im je stvarni budžet, jedan i pol, tri ili možda ipak šest
milijuna, ali sigurno je da ni na dan tiskanja plakata s imenima autora, režisera
i nazivima predstava, nisu znali gdje ni kada će izvoditi predstave. To očito
ne spada u informacije prvog reda. 9.10h. Ulazim u Gavellu. Zatvorena blagajna.
Lijevo na staklenom pregradnom zidu s vratima selotejpom nalijepljene neke
“afiše”, kopije A4 s tonerom na izdisaju. Kakav sunovrat “estetike”, ali
informacija je konačno tu: “Festival svjetskog kazališta. Prodaja karata. GDK
Gavella. Atrij scene Mamut. 9.30-19h, Frankopanska 8 (dvorišni ulaz)”. Dakle, to je haustor sa srednjom ugostiteljskom
školom, sve vrvi kao da je veliki odmor, u dnu dvorišta vrata DKG-a, ista
“afiša”. Kraj puta, konačno! Ali ne, niti je još 9.30h niti se karte prodaju
u 9.30h. Na istom takvom plakatiću spasenja stoji nažvrljano tankom plavom
kemijskom olovkom, pored tiskanih slova: “od 12 do 17”. Ne, to nije Pariz,
Texas, to je definitivno Zagreb, Europa, u svome najboljem domaćem izdanju! Čime bi trebalo dopuniti tu sliku o slici
festivala svjetskog kazališta u svjetskom gradu koji od sada, definitivno i
tko za po koji put, ne želi više biti balkanska provincija? Jesu li to drvca
kulturnjaka na veliku vatru politike spektakla ili hrpa besvjesnih i
bezveznih omaški organizacijskih diletanata, ili besprizorni palanački
mentalitet pseudokreme jednog grada koji nema boljih ideja nego da nakon
raspada Jugoslavije dosegne beogradski BITEF u herojskim godinama, i sve to u
neukusno cukrenom izlogu Zagreba na potezu od ugla Frankopanske do
Jelačić-placa, bivšeg Trga Republike? Naime, samo na toj “turističkoj ruti”,
oko uspinjače, visi nešto poput festivalskog transparenta preko tramvajskih
žica, s još dvije reklame, VIP, šta li, i ovogodišnji “Jesenski Velesajam”.
Istočno od tih dvije tisuće-i-koliko dužnih metara, od Trga pa Jurišićevom
prema Draškovićevoj, nema više ničega, ni plakata ni visećih afiša. Vlaška,
Kvatrić, Maksimirska? Ne! Pa zar je bilo plakata i sa zapadne strane, od
Kinoteke do Frankopanske! Zar je i na viđenim plakatima uopće nešto pisalo
što bi “Festival Zagreb 2003” učinilo događajem u Zagrebu 2003? Kakva je to praznina? Kakva je to nevidljivost
na mjestu na kojem želimo da nas vidi veliki SVIJET? Otkud ta šutnja o skupom
festivalu na financijskoj polovici centra metropole, od početka Jurišićeve do
Narodne banke u Draškovićevoj, koja je ostala posve bez plakata i posve neobaviještena
o postojanju festivala? Je li ta nulta autoreprezentacije pogona visoke
nacionalne kulture na terenu financijskog kapitala protuteža brbljivosti na
drugoj, kulturno-turističkoj polovici toga prconjka od grada-scene? Otkud
“nespretnost u formulaciji” oko statusa šefice jedne političke stranke
— HNS-a i Vesne Pusić — u Vijeću festivala? Zašto je pitanje
cijene konzuma kulture bilo načetko na tako bizaran i osoran način,
“Vakijevim” porukama zagrebačkim studentima da “manje vise po birtijama pa će
onda imati 100 kuna za predstave” (Jutarnji list, 3.9). Čije je to nesvjesno?
Tko i zašto sponzorira “četvrtinu karata” za “profesionalce”. Zar
profesionalni pogon kulturne kritike ovisi o organizatoru festivala ili o
svojim matičnim institucijama? Zar se profesionalni kritičar potkupljuje
besplatnom kartom kao da je privatna osoba ili možda i “profi-karte” vrijede
zapravo kao cuga u birtiji? Ali, lokalna istina velike svjetske kulture
jednostavnija je od svih stvarnosti budžeta. Svi smo si svoji. Epilog GDK Gavella, Frankopanska 8 (dvorišni ulaz),
vrijeme: 13.45h: “Ne, nemam više ni jednu, zakasnili ste!”, kaže mi
predbacujućim tonom i nervozno ali osobno vrlo angažirano preplanuli biljetar
u crnom. “Hodite večaras pred Kinoteku, uvijek netko odustane! Ne, na
plakatima vam nikad ne piše vrijeme. To se nigde u svetu ne radi! … Niste si
uzeli ovo!”, pruža za mnom šareni letkić sa svog stola. Tu su dodatne
informacije. Kinoteka, vrijeme: 20.30, veliki moving. Ja već
sat vremena i još uvijek sjedim na crvenom kanapeu “birtije”; zatječe me
prijateljica s “profi-kartom” i svađa se sa mnom jer se držim blazirano.
Preplanuli gay iz Gavelle i jedna djevojka stoje na vratima dvorane sa
svežnjem koverti u rukama. Zaključujem da će sve završiti dobro, barem na
stajanju. Ali ipak, “karta viška” dolazi izvana. Donator neće 30 kuna, “Ne,
nemojte da se stidim, molim vas, pa to sam dobio”. Čekajući “Pasolinija” u pretijesnim redovima
Kinoteke inventuriramo zajedno prisutnost studenate, kao fahidioti. Veli da
mu, na kraju karijere, studenti zaspu na predavanjima pa ih onda kažnjava
temom o onirizmu u talijanskoj književnosti. Na pozornicu stupa glas s Radija 101 —
Ivica Buljan: Trebali smo biti u kinu Europa, ali Laura Betti, koja ne može
biti s nama, rekla je da se njezin film o Pasoliniju može prikazati samo tamo
gdje mu je mjesto, u Kinoteci. Počelo je u devet i pol. Karta mi je v’žepu, a
ni ovdašnji vlak ne kasni tak’ puno za festivalske uvjete. Sretan sam i
zadovoljan, sve je dobro što se dobro svrši. I Pasolini je mrzio kazalište a
napisao šest dramskih dijaloga. |
