12. Uvod u
komikosofiju disidencije postnacionalističke književnosti GOLI, ČUPAVI I
PISCI Od FAK-a kao implicitnog i eksplicitnog performansa književnosti koja
je ujedno kritika književnosti kao institucije visoke kulture, sam hvarski
Festival A-književnosti postao je mali spektakl ugode za ljetne potrebe
jednog malog starog mista gdje pisci-u-prirodi ili gradskoj noći igraju za
turiste ono što su u medijima za književnu publiku: mali lokalni bogovi,
demoni domaće ugode, prenosnici lokalnog zvuka, okusa, ozračja. |
Otkako je poljski disident Adam
Michnik početkom 90-ih proglasio Sokrata svecem evropskih intelektualaca i
tako se emancipirao od katoličkog političkog svetaštva radničke
„Solidarnosti“, Lecha Walese i „svete majke Poljske“, kod nas se taj Platonov
junak uzvišene kritičke filozofije nijednom nije pojavio u toj svojoj
racionalnoj i osloboditeljskoj funkciji. Zauzvrat, u posljednje vrijeme
učestala su pojavljivanja Sokratova trbuhozborca Platona u umjetničarskoj
branši sklonoj mistici sublimnog. Tako je nedavno Rade Šerbedžija, u nizu javnih
intervencija povodom svoga povratka na hrvatsku kazališnu scenu, otkrio da iz
svakog velikog glumca govori „samo veliki demon, kako stoji još kod Platona,
a ne politika i ideologija“. Tome samozaluđenom geniju glume promaklo je da
je taj isti Platon prvo ovjenčao pisce i glumce zbog umijeća zaluđivanja
državljana a onda ih protjerao iz dobro uređene države zbog sklonosti
političkoj iracionalnosti. Veliki hrvatski „hipokrit“ i dalje ne shvaća svoju
političku komičnost. Filozofska šega
s glumcima, piscima i ostalim uzvišenim društvenim figurama prastara je
filozofska i književno-teorijska tema, ali ironiju nitko nije izrazio s
primjerenom intelektualnom dubinom a da sam nije bio komički pisac. Kod
filozofa to važi za Platona, Erazma i Voltairea, a od pisaca ne samo za
Aristofana nego i za suvremenike poput talijanskog pjesnika i komičara
Stefana Bennia ili za našeg Antu Tomića. Za to da je Platon komički pisac,
dovoljno je uvažavati metanarativne partije nekih od teorijski
najzahtjevnijih dijaloga, poput „Zakona“ ili „Parmenida“. Za pisca
humorističnih romana i kolumni Antu Tomića takvo dokazivanje je nešto teže
usprkos očiglednostima: to nisu njegovi literarni proizvodi, jer, kako veli
on sam (SD Forum, 3. rujna), pisanje u komičkom žanru nipošto ne znači da ti
je i samome veselo, naprotiv. Dakle, ironički pomak ni tu nije u sadržaju
djela, nego negdje između sadržaja i pisca. Stoga pravi dokaz komičnosti kod
pisca pruža javna „scena pisanja“ — pisac Ante za malim stolićem pred
neožbukanim zidom kafića. Prati je njegovo shvaćanje književnog akta
otprilike ovako: „Nema ti tu zanosa, brale. To ti je argatovanje u znoju,
duvanu i kofeinu!“ Dok Talijan Benni, iako
filozof, još uvijek ponešto naivno vjeruje da ironija filozofa posjeduje
određeni višak dubine i ustrajnosti rada u odnosu na književničku igru sa
stvarnošću, ovaj naš „vlaški Smoje“ iz Velog Mista čini se radikalnijim
slučajem: ironija je objektivna stvar, pitanje prakse, operativna je samo kao
ironija u poziciji subjekta književnog diskursa, dakle na samom piscu, a ne u
sadržajima, temama, likovima. To je radikalno filozofsko, i zato će naš Ante,
a ne teoretičar Benni, ovdje nadalje biti naš junak. Kroz pisca se javlja
onaj društveni nedostatak Sokrata s početka. Pri tome, pod „filozofskom
ironijom“ nije riječ o stavu intelektualne nadmoći nad ostatkom nemisaonog
svijeta ili polusvijeta. To je tradicija od postromantike do postmoderne.
Riječ je sad o drugoj vrsti ironije, onoj koja izbija iz pozicije
mišljenja-pisanja prema izvorima hegemonizacije diskursa u društvenoj
stvarnosti. Ona živi od onoga od čega se distancira i što ironizira, a obično
se prikazuje gola. To je gesta nevinosti, bilo da je naivna, kao bukolička,
bilo da je obaviještena, kao cinička. Svlačenje
mudrosti Sokrat je za
sve komičke pisce, od Aristofana do Bennia, povlaštena figura ironičkog žanra
svlačenja nadprirodne mudrosti do gola, koja čini zapadnu kulturnu povijest.
Kritička ironija zajedničke, filozofske i književne komike, o kojoj piše
spomenuti Benni, ime je za napetost izmedju ograničenosti kritičkog mišljenja
u uvjetima svoje kontekstualne ostvarivosti i inherentnog „htijenja onog
boljeg“. Ta nepetost je utoliko veća što ta volja za boljim ne može ni
zanemariti ni zaobići navodno nemisaonu zbilju nego se mora smjestiti u njoj.
Taj paradoks u poziciji tzv. „uzvišenog“ načina mišljenja čini filozofiju
smiješnom za pogled izvana, a komičnost joj je prirođena i latentna što je
ona sama uvišenija. Platonovo
zanovijetalo i zbijač šala s piscima govora, retoričarima i sofistima,
nije onaj navodno tragični Sokrat iz „Apologije“ kojega je, tobože ni kriva
ni dužna, neumna demokratska rulja Atene osudila na smrt zbog vrijeđanja
bogova i kvarenja mladeži. Sokrat na sudu, u dvostrukoj ulozi okrivljenika i
sakrastičnog odvjetnika, komični je filozof Sokrat preuzet s jednog
drugog mjesta, iz Aristofanovih „Oblakinja“. Platonova
filozofsko-spisateljska šala je autoironija onoga tko javno subvertira
(preuzima i izokreće) pogled javnosti na sebe. On postaje gol i dronjav.
Filozofija nije ime uzvišene zagledanosti u nebo, nego je akt „javnog
mišljenja“ (ili javne upotrebe uma) i time odgovor na zakrivljeni pogled
ostatka javnosti. Ona vidi čudaštvo u modusu mišljenja koje ne može niti
odustati od svoje idealističke preambicioznosti, oličene u „apstrahiranju od
svijeta“, niti zanemariti smijeh svijeta kojemu je namijenila kritiku. Ako ne
želi glumatati uzvišenost, filozofija mora preuzeti smijeh i vratiti ga u
jedinom mogućem obliku — kao autoironičnu apologiju. To je locus
kritike. Zato temeljno pitanje
o književnoj proizvodnji, koje najviše interesira beletriste i esejiste, nije
ono iz Platonove „Gozbe“, naime, može li jedan te isti pisac jednako dobro
pisati tragedije i komedije. To može svaki pisac, a svjedoci su i Platon i
opet naš Ante. On veli da „treba samo zaboraviti prethodni roman“, ali manje
psihološki rečeno, treba izokrenuti figure u sceni pisanja: ako se ozbiljan
pisac muči oko komičnog sadržaja, kod tragičnog bi se mogao ludo zabavljati
srčući usput svoje piće u kafiću. Zato pitanje glasi drugačije: Je li
ozbiljan rad mišljenja sam po sebi smiješan? Prirodna
nevinost To što
praktičar ironije Ante Tomić piše novinske kolumne o neuzvišenim stvarima
— primjerice o vožnji taksijem, o hrvatskom „skinhedu“ transvestiranom
u „svoju babu“ ili muškom mačizmu zadarskog policajaca koji isljeđuje među
homoseksualcima zbog slučaja nasilne smrti (navodno) homoseksualnog svećenika
— ili pak što piše komički roman o muškarcu bez brkova (a ne, recimo, o
filozofu bez brade), to ne znači da se i oko njegove stvarnosne književne
prakse nije negdje nastanio porečeni demon „zanosa“. Tomićeva scena pisanja
je njegov locus. Ona je detalj nove književničke bukolike ili neobaviještene
nevinosti. Sudeći po golotinji, svojta
društveno nevinih mudraca u rečenom smislu pojavila se na Hvaru kao skupina
književnih pisaca, s obrkovjelim Antom Tomićem u prednjem planu, na
tamošnjoj fešti FAK-a. Otkrilo je u istom SD Forumu (od 3. rujna), u papirnom
i u internet izdanju. Premda je među piscima, uhvaćenim na slobodnom izletu,
barem isto onoliko bradatih i čupavih koliko i diplomiranih filozofa, ono što
ih čini mudracima nije ni čupavost ni diploma iz filozofije već naoko
spontana gesta prihvaćanja medijske slike o sebi. Što rade, gdje ljetuju i
što čitaju uspješni hrvatski pisci — pitali su se ljetos za svoje
čitaoce uspješni hrvatski magazini. Sad znamo: čitaju sami sebi, zajedno
šetaju, toćaju noge, pričaju i piju! Skoro kao nekad filozofi na Korčuli ili
u Platonovu „Fedru“, samo što kod naših pisaca nema autorefleksije, ali zato
ima nesvjesne ironije autoironije. Na Hvaru se FAK, koji je od
„festivala alternativne književnosti“ nakon muka i razdora preimenovan u
Festival A-Književnosti, postao nešto poput „faroske akademije kupanja i
čitanja“ (FAKič) ili „baš smo dobri, nevini i pisci kao u Arkadiji“. Nije,
dakako, riječ uopće o zamjeni stare ljetne filozofske škole iz herojskog doba
filozofskog disidentstva od socijalizma prizorom neke nove disidencije od
velike institucionalizirane nacionalne književnosti, o nekakvoj smjeni
generacija i diskursa na mjestu društvenog kritičara. To je mjesto ironije
autoironije društva. Radi se o novoj društvenoj praznini unutar polja
književnosti koju stvara sam pogon književnosti. Od FAK-a kao implicitnog i eksplicitnog performansa
književnosti koja je ujedno kritika književnosti kao institucije visoke
kulture, sam hvarski Festival A-književnosti postao je mali spektakl ugode za
ljetne potrebe jednog malog starog mista gdje pisci-u-prirodi ili gradskoj
noći igraju za turiste ono što su u medijima za književnu publiku: mali
lokalni bogovi, demoni domaće ugode, prenosnici lokalnog zvuka, okusa,
ozračja. Povratak u
raj FAK je s pretvaranjem
malog „a“ („alternativna književnost“) u veliko „A“ („A-književnost“)
postao slobodno plutajući označitelj čijim značenjem manipuliraju sami pisci.
U toj operaciji je društvena istina FAK-a. Medijski dobro popraćeno
„povlačenje pis(a)ca u osamu“ usred bučnog turističkog Hvara izgleda kao
autoreferencijalna kolektivna retro-gesta, bez autoironije, kao akt svjesne
regresije na stare pozicije, nakon što je društveni stereotip osamljenog
književnika već jednom „autoreferencijalno“ dekonstruiran upravo kroz FAK,
tj. kroz uplitanje pisca-čitača u procese javne recepcije svojih književnih
proizvoda. Ako je pisac od izdvojenog i svetog društvenog subjekta postao
kroz FAK manje akademičan i više demokratičan, tj. obični akter javnosti, je
li ta hvarska demonstracija nove „osame“ pisaca ukidanje FAK-a ili je sam FAK
već bio uspostavljen kao (svjesna ili nesvjesna) reprodukcija samog
stereotipa uzvišenosti u „popularnom“ obliku? Drugim riječima, prizor golih
pisaca među sobom nudi se kao nova, pop-kulturna maska modernog stereotipa
naddruštvenog pisca i posljednji mogući način njegove eksploatacije. Umjesto
nestajućih posrednika demokratskog doba dobili smo stajaće figure
kulturalizirane postpolitike druge hrvatske tranzicije. U epohi prve tranzicije
imali smo još uvijek socijalističku kliniku starih pisaca prikopčanih na
državni aparat, odakle su svi vječno „potencijalni“ nobelovci crpili moć
govora u ime nacije. S FAK-om smo dobili družbu muških pisaca koji su u
svojoj gesti disidenata institucije spojili lik nesretnog Melkiora, novinara
koji misli da je pisac i pisca koji misli kao novinar, s novcem medija
kao potencijalnog nakladničkog kapitala koji se pokazao onoliko slobodan
koliko je država dotirala književnost ili je mediji sponzorirali —
zajedno s kritikom koja je kontrolira. Kako god da je bilo na
početku, istina sadašnjeg FAK-ovskog odnosa sa stvarnošću je nesvjesna
ironija autoironije, autoreferencija bez referencije na ironiju svoje
pozicije. Oni ne poziraju kao FAK, oni se samo slikaju. Istina te skromne
poze dolazi iz njihova samotumačenja („FAK nije nikakvo uvjerenje, samo
grupa“) i ona je jasna: pisci ne žele ništa posebno zato što žele sve.
FAK-ovska festivalska književnost hoće od početka dva demona ujedno: da bude
boemski „bezinteresni“ pisac, autentični lokalni proizvod, ali ujedno i
plaćeni zabavljač društva koji je prethodno ismijavao elitnu književnost zbog
otuđenosti da bi sam zauzeo njezino mjesto. Zato, treći ili flaubertovski
oblik egzistencije književnosti, koja je autoreferentna i koja u diskursu
visoke kulture uopće proizvodi simbolički kapital zvan „literatura“ od kojega
svi žive, oni poriču kao „književnost za knjižnice“ (A. Tomić, i dr.). Ta kritika pokazuje da je
sva bukolika goli ideološki trik nevinosti — nova saživljenost pisca
s društvenom okolinom kao prirodnom. Naime, njihovu laku književnost
država otkupljuje za knjižničke police jednako kao što im medijski sponzori
osiguravaju logistički aparat apologetske kritike. |