|
11. Etika yoge za
hrvatske školarce i odbjegle generale domovinskog rata Posvećeno Milanu Kangrgi, mome učitelju filozofije, za njegov 80.
rođendan na 1. maja 2004.
MOLITVA POSLOVNOG
OČENAŠEKA Etički konflikt ratnika
Arđune iz staroindijske Bhagavadgîte najpoučnije je školsko štivo za svakog
hrvatskog đaka-prvaka. On utjelovljuje ono čega u svim herojima dužnosti, od
Himmlera do domaćih junačkih pobjegulja, nema: to je reflektirana osobnost,
savjest ili etičko “ćutilo”. Dva
najslavljenija idola velikog hrvatskog ratništva i slaboga junaštva, Norac i
Gotovina, pali su na testu razumijevanja osobne odgovornosti za djela
počinjena iz načela “svete dužnosti”; u društvenoj mimikriji najviše im je
pomogla javna medijska i politička logistika. |
|
U društvu u kojem počinitelji teških
financijskih lupeštava u državnim službama sami sebe sankcioniraju tako da iz
prisile ili dadu ostavku na funkcije i to proglase izrazom “moralne
odgovornosti” i “savjesti” prema instituciji koju su okrali, a javnost to i
nakon milenijskog kriminalnog spektakla hrvatske privatizacije svih
nacionalnih dobara i dalje cinično odobrava s “ovi kradu nasitno, ali barem
pošteno priznaju”, etika može biti samo akademska disciplina a moral predmet
“transcendentalne meditacije”. Ako je to još zemlja u kojoj se skupne crkvene
molitve prisilno moraju slušati ne samo preko državne televizije već i na
zvučnike obješene po banderama ili trgovima oko crkava, onda je svaka
tematizacija osobne molitve kao “diskretnog” oblika religioznosti jednako
virtualna ali je ipak društveno vrijedna tema. Pod naslovom “U obnovu društva skupnom jogom ili
osobnom molitvom” Vjesnik
je objavio takav prilog autora Zdravka Mršića, potpisanog kao “poslovni i
politički konzultant” (Stajališta, 24. kolovoz 2003.). Premda bi se od tako
predstavljenog autora prije očekivao doprinos unapređenju duševnog zdravlja
hrvatskih menadžera, tajkuna i političara, autor samo pokušava riješiti
zavrzlamu s “yogom za nastavnike” koja je ljetos postala nacionalni problem:
osobna molitva je univerzalnije sredstvo duševnog pročišćenja za svakog
hrvatskog katolika, i samo tako će hrvatsko društvo u cjelini stupiti na
pravi put duhovne i moralne obnove, a ne egzotičnim istočnjačkim
“sjedinjavanjem s božanskim”. Tako je Mršićeva eksplicitna kritika yoge
pravedno popraćena implicitnom kritikom molitvenog katoličkog kolektivizma. Menadžerski dodatak na yogu Premda je riječ o amaterskom prilogu punom gravidnih
materijalnih pogrešaka i nerazumijevanje u vezi s yogom i hinduizmom, Mršićev
pledoaje za kršćanski akt molitve a protiv yoge politički je korektan, za
razliku od reakcije Katoličke crkve. K tome, javnu je raspravo o “yogi u
školama” doveo, iako na posve krivim pretpostavkama, do prave dimenzije. Dok
ističe zanemarenu moralnu vrijednost osobne molitve za društvo, Mršić
neizravno dotiče ono što o yogi sam ne zna i što nitko od službene katoličke
gospode ne želi ni pomisliti: yoga je disciplina osobe za etičko djelovanje,
a propagirana “yoga zdravlja” je jedno moralno sredstvo svakodnevnog života. Dakako, duhovni interes liberalnog katoličkog
intelektualca Mršića duboko je hrvatski, i to je posve u redu. On ima u vidu
dobrobit cijelog “društva”, a ne samo nastavnika. I konačno, za razliku od
zapadnjačkih savjetnika politike i biznisa, njegova pouka ne vodi u
hedonističko carstvo neoliberalnog poslovnog svijeta, gdje, kao u Japanu,
firme plaćaju muškim managerima poseban dodatak na seks s “gejšama” ili na
yogu, kao u Americi. Mršićeva moralka je katolički čedna i krepostna, taman
za domaće “očenašeke” među novom hedonističkom upravljačkom elitom ove zemlje
katolicizma i turizma. Ipak, problemi nastaju kad takav ponuđač intelektualne
usluge u pitanjima morala umjesto o molitvi piše o hinduizmu. Gospodin
konzultant posve očigledno nije čitao Bhagavadgitu o kojoj piše, iako je taj komad svjetske
književne i filozofske baštine dostupan u integralnom prijevodu sa sanskrta
na srpski (P. Jevtić), a postoji u “dajdžestu” i na hrvatskom (Mahabharata,
ur. M. Ježić). Kod Mršića možemo nadalje pročitati kako se “kraljević Ašoka”
u toj Giti bori protiv “okupatora” te da je, “skršen ‘stiskom’ kastinskog
sistema”, pao u moralnu krizu na samom bojnom polju; tu taj “kraljević”
dobiva božansku poduku o yogi za koju autor veli da “na sanskrtu znači
sjedinjenje s božanskim”. Yoga bi tako bila specifično indijski oblik osobne
molitve ratnika prije bitke, pa preostaje da s Mršićevom pomoći zaključimo
kako je osobna molitva katolika pravi i poželjni hrvatski oblik yoge za
svakog domaćeg podvižnika, i zato za istočnom yogom nema društvene potrebe ni
opravdanja. Smiješno je, ali ipak smo s Mršićem dospjeli do etike. No ima još problema, jer gospodin savjetnik za
razliku od hrvatskih školaraca ne koristi ni surfanje po internetu za svoj
referat. Junak Gite nije “kraljević Ašoka”; Ašoka je car, povijesna osoba,
jedan od historijski najznačajnijih vladara u Indiji, najveći teritorijalni
osvajač i potom “pokajnik”-sljedbenik Buddhinoga nauka; svoj novi ideal
nenasilja proširio na sve svoje zemalje, sve do Afganistana gdje danas
redarstvuju i hrvatski vojnici. Junak na koga misli gospodin konzultant je
fiktivni epski lik Arđuna, plemić-ratnik u čijeg se kočijaša uselio bog Kršna
da ga pouči nekim stvarima o životu. Glavni predmet te filozofske pouke
ratnika nije yoga disanja za hrvatske nastavnike već karmayoga, etički nauk i disciplina djelovanja. Tu sad
stvari doista postaju filozofične, ali naš autor ne vidi da je drama vrloga
arijskog princa iz ratno-filozofske bajke veoma hrvatska, posve suvremena i
jako poučna. Dužnost i djelovanje Arđuna ne sudjeluje u borbi protiv okupatora
nego u ratnom sukobu dvaju srodničkih plemena koja zajednički čine narod
Bharata; pri tome, na drugoj strani su njegovi bliski rođaci, najdraži
učitelji i voljeni prijatelji. Da bi razriješio dilemu oko svoje uloge u
bratoubilačkom ratu, Arđuna mora preraditi nerješiv filozofski paradoks
etičke dužnosti: on ne može ratovati po dužnosti protiv “drugih”, a da ne radi
protiv sebe ubijajući “svoje”. To znači uništenje temelja moralne zajednice. Apstraktnije rečeno, konflikt je takav da etičko
djelovanja po univerzalnom načelu dužnosti nužno vodi u uništenje ljudskosti,
tj. u “zločin protiv čovječanstva”. To je drama rata “svih protiv sviju”, ali
na civiliziran i zakonit ljudski način, naprama kojem je Hobbesova teorija
predcivilnog, prirodnog ratnog stanja teorijski inferioran (i samo virtualan)
model. Rješenje koje Arđuni nudi bogoviti kočijaš (Kršna), a to je tzv. nauk Gite, vrlo je jednostavno kao i sva rješenja tipa
deus ex machina: Prihvati bez krzmanja predzadanu dužnost ratnika koja ti
pripada po kastinskom rođenju, jer znaj da kroz to ne propada tvoje “istinsko
sopstvo” već samo ono što čini tvoju empirijsku ličnost. To je
vjersko-filozofska verzija rješenja konflikta po kojem je Gita na Zapadu najslavniji primjerak indijskog
“fatalizma”. No, vrijedi pogledati malo bolje. Dužnost prema kolektivu ili zajednici junak mora
preuzeti samo u “čistom” obliku, bez ikakve “patologije” — bez strasti,
osobnog interesa, onako kako rade svi “idealisti”. Da bi to postigao, on mora
moći apstrahirati od svoga empirijskoga ja, dosegnuti svoje pravo i istinsko
“sopstvo” (atman) i tako zadobiti čistu osobnost, upravo onu koja djeluje po
dužnosti, tj. etički. Onaj tko misli da je yoga tehnika apstrakcije od
psihofizičke realnosti radi zdravijeg života, poput zelenog čaja ili
makrobiotike, veoma je u krivu: Arđunin yoga je karmayoga, djelovanje u svijetu iz načela apstrakcije od
svijeta. Ali to praktički
znači sljedeće: upravo ako postigne svoje “pravo sopstvo”, tu će
“metafizičku” sreću platiti radikalnim gubitkom onoga čemu teži —
ideološku svjetovnu nevinost. Naime, pripadnost kolektivu više nije i ne može
biti samorazumljiva i prirodna, jer je uvijek reflektirana (posredovana)
sopstvom; “ja” pretpostavlja “sebe”, zato djela obavezuju, a neznanje ne
iskupljuje. Bez obzira na “metafiziku sopstva” u Giti je
posve lako prepoznatljiv temeljni motiv Kantove etike “djelovanja iz čiste
dužnosti”, koji čini temelj moderne zapadno-filozofske teorije morala, sa
svim njezinim antinomijama, pa zato i postmodernistička kritika vrijedi i za
navodno neevropsku orijentalnu moralnu mistiku: i nacisti su, kao i svi
“idealisti”, djelovali iz ludila apstraktne dužnosti. I suvremeni
nacionalistički i vjerski fundamentalisti ubijaju iz svete dužnosti. No,
arijevac Arđuna nije ni nacist ni hinduistički fanatik ni sveti hrvatski
ratnik. On je ono čega u svim herojima dužnosti, od Himmlera do naših
junačkih pobjegulja, nema: to je reflektirana osobnost, savjest ili etičko
“ćutilo”. Yoga domovinskog ratnika Ako se sjetimo da su dva najslavljenija idola
velikog hrvatskog ratništva i slaboga junaštva, Norac i Gotovina, pali na
testu razumijevanja osobne odgovornosti za djela počinjena iz načela “svete
dužnosti”, i da im je u društvenoj mimikriji čak najviše pomogla javna
medijska i politička logistika, onda je Arđunin konflikt iz Bhagavadgite
najpoučnije školsko štivo za svakog hrvatskog đaka-prvaka. Dok je oficijelna
hrvatska država-nacija pod terminom “individualizacija krivnje” pronašla
lavor za pranje ruku od odgovornosti za svoje kolektivno ideološko ludilo,
naši kolektivizirani individualci su se očajnički pokušali pretopiti u narodno
načelo nepogrešivosti branitelja u “domovinskom ratu”. To načelo djeluje obrnuto od Arđuninog: ono
lišava osobnosti i vraća ideološku nevinost. Etička situacija koja je u
hrvatskoj javnoj svijesti nastala u povodu isljedovanja Međunarodnog
tribunala za ratne zločine pokazuje da je etička svijest pojedinaca i
kolektiva ostala ispod razine razumijevanja ratničke etičnosti u
Bhagavadgiti. Za etiku je potrebna yoga osobnog djelovanja, a yoga disanja na
javni račun je poslije 3. siječnja ionako suvišan luksuz. Kao što ni osobne molitve ratnika prije odlaska
u bitku nisu naučile hrvatskog vojnika načelu osobne odgovornosti, ni yoga
disanja za nastavnike neće naučiti učenike hrvatskih škola načelu etičkog
djelovanja. Ono je osobno. Molitva je svojatanje Boga za “svoju stvar” kao
što je yoga disanja bez etike zatvaranje u svoje tijelo. Kakve god osobne
konflikte da rješavaju hrvatski političari molitvom, kome god se utječu i
kako god da skrušeno mole, etičku nedjelotvornost tih “zadubljenja” vidimo u
cinizmu nerasprave o kolektivnoj odgovornosti društva za šovinističke zablude
o najboljem putu u nacionalnu nezavisnost. Ako je vjerodostojno da pod određenim
pretpostvkama i okolnostima više nije moguće izbjeći oružane sukobe, ništa
manje nije istinita naknadna potreba za istinom o tim pretpostavkama. Već iz
tog razloga bi poduka iz hinduističke “yoge osobnog djelovanja” bila etički
primjereniji, psihofizički blagotvorniji i politički profitabilniji prilog
mentalnom zdravlju hrvatskih školaraca nego podržavljena skupna molitva.
Etika yoge nije multikulturalni folklor za priključenje Hrvatske za ove ili
one “globalne” trendove. Ona nosi puno više. Istina je da je poslije Gandhija i Nehrua
današnja, dominantno hinduistička Indija opet “arđunovska”, tj. ratnički
nastojena kao i islamski bratski Pakistan. No valja znati da nacionalnu
nezavisnost Indiji nije donio militarizam već načelo očuvanja života muhe.
No, to je druga tema. Osobna drama mladog ratnika iz Gite duboka je i
univerzalna po značenju, čak i za hrvatsku katoličku đačad i junačad. Ako je
Indija danas nastrojena militaristički, nacionalistički i tehnološki kao i
ostatak svijeta, to samo znači da kotač ljudske povijesti hrđa na zubcu
refleksije, a sudski procesi ratnih junaštava obilježavaju i stvarnu bijedu
svijeta i jedini način njezinoga liječenja. |
