|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

09.

O masovnim morskim požarima, rasističkim ispadima po gradovima i budušijanskim tumačenjima ljeta 2003.

PIROMANTIJA

ili lijepe zemlje lijepo gore

Priromani nisu ni agenti domaćeg mračnjačkog fundamentalizma, pa čak ni „istočnog“ civilizacijskog neprijatelja Hrvata, već još samo luđaci među nama, neuračunljivi i nekažnjivi krivci za to što se najljepša zemlja smeća, nečišćenih kanala i neodržavanih šuma pali sama od sebe i bez pomoći groma. Rasistički delikti su samo prividno drugačiji i suprotan fenomen. Ni skinhead ne postoji. Sporno kriminalističko pravilo o „tijelu“ kao kriteriju za postojanje ili nepostojanje zločina našlo je u svijesti hrvatskih mupovskih i srodnih organa fantastičnu pervertiranu primjenu: da, imamo tijela, imamo i spaljene šume, imamo prijestupe, ali počinitelji su samo insinuacija medija iz uvriježene pretpostavke o subverzivcima i rasistima.

 

Gorila brda, istrčao miš. To bi mogao biti primjeren izraz aktualne masovnopsihološke situacije u završnici ljetnih hrvatskih igara 2003. sa samima sobom u kojima lud i zbunjen vode naizmjence. Nije riječ o igrama straha i smijeha, već o krahu uzvišenosti proevropske hrvatske politike kroz debakl društvene dezorganizacije u glavnim turističkim disciplinama — vatrogastvu, gostoprimstvu i turističkoj inspekciji. Ako je smijeh količina oslobođene psihičke energije sadržane u razlici između psihološkog očekivanja i doživljenog ishoda, a energija ipak uvijek ovisi o investiranim sadržajima, onda to dobro objašnjava lokalni karakter vica: očekivali smo organizirane piromane, dobili „pet umno poremećenih“, jednog „neopreznog“, tri dokone turistkinje i na koncu suhe gromove bez kiše. Nakon serije premlaćivanja stranaca po Zagrebu, očekivali smo falange darkerskih ćelavaca, a dobili jednog našljokanog maloljetnika i još tri takva u bijegu. Poslije ekscesa na koncertu Bajage u Splitu očekivali smo desetine duševno povrijeđenih i spontano organiziranih branitelja i udruga, a dobili tek jednog „bivšeg zaštitara“ koji se „htio osvetiti bivšem poslodavcu“. Hrvatski MUP je pronašao djelotvorne sedative protiv bilo kakve politizacije turističke sezone, napose protiv one unutrašnje.

Ima tijela, nema zločina

To nije jedina iracionalna asimetrija u savršenom modelu za gromki smijeh nad samima sobom. Sljedeća glasi: Osim što bi građani Hrvatske, prema rezultatima raznih neformalnih ad hoc anketa, oprostili rasističkim napadačima stranaca rasistički motiv prijestupa, dakle upravo ono što ih čini rasističkim delinkventima, kao što strast čini ubojicu iz strasti a nehat ubojicu iz nehata, ti isti građani bi pržili, sjekli, nabijali na ražanj potpaljivače hrvatskih šuma ili bi ih, u najboljem slučaju, zatvarali u ludnice po kratkom postupku. Premda to izgleda kao najnormalniji odnos normalnih ljudi prema piromanima odavde do Rejkjavika, stav prema rasististima pokazuje da stvari nisu normalne, čak ni u Hrvatskoj. Javna svijest i zakonske odredbe koje ignoriraju rasističku narav delikata ne odgovaraju ni ustavnoj proklamaciji o nepovredivosti osoba s obzirom na rasnu, nacionalnu, spolnu i drugu pripadnost. Zašto hrvatska javnost tako indolentno doživljava protuljudske pojave poput rasizma, a piromaniju tako vehementno, čak i pod pretpostavkom da je obična patološka pojava?

O tome govori bilanca konkurirajućih mišljenja medija i službenih državnih tumača, i odgovor je posve lak: hrvatski piroman postoji, a hrvatski rasist ne. Piroman je izveden kao činjenica, analitički dosljedno i nužno, iz samog pojma požara: gdje ima vatre ima i uzročnika, treba ga samo individuirati. No, u tri godine Hrvatske pod koalicijskom vlašću, od svih pretpostavljenih podmetača nijedan nije identificiran. Kod fenomena rasista postupak je očigledno obrnut od analitičkog ali je ishod jednak: ispadi protiv „obojenih“ stranaca po Zagrebu proglašeni su rasističkim samo po pretpostavci, tj. na temelju općih predrasuda ili javnog mnijenja o skinsima. Tako se pokazalo čudo: gdje ima tijela, nema nužno ni zločina a kamoli zločinca. Postoji napad kao događaj, to doduše nitko ne poriče, no empirijska evidencija pokazuje da nema pretpostavljenog počinitelja rasista.

Hrvatski MUP nema forenzičarku Ryan, ali zato ima glasnogovornice za „transparentno“ prikazivanje besprizornih saopćenja za javnost po načelu polemičke interaktivnosti s tom istom javnošću: „Zar mislite da bi pet piromana rušilo državu?“ (Zinka Bardić) ili „Nisu svi obrijanih glava skinhedi“ (Stanka Saraja). Otkud ta izvjesnost državnog PR-a da nešto „nije slučaj“ osim po pretpostavci da to „nešto“ upravo jest slučaj.

Budušijanska tumačenja

Pitanje, zašto je danas zlodjelo protiv hrvatskih šuma (bez spominjanja ostale flore i faune) tako nesrazmjerno teži prijestup u očima građana od zločina prema ljudima iz rasističke i etničke mržnje i sličnih pobuda, bilo bi samo za dokona zanovijetala na plaži da sve do prošle godine i obični šumski požari u Hrvatskoj nisu bili tumačeni „budišijanski“ kao „njihova“ djela. Naime, kao opako nedjelo neprijatelja Hrvatske, smišljeno samo za destrukciju te najljepše zemlje i iz zavisti prema najdomoljubnijem i najpametnijem narodu koga Evropa samo još nije dovoljno prepoznala. Nije tako daleko ni vrijeme kad je i svaka tučnjava po gradskim i seoskim bircuzima prvo tumačena kao „međunacionalni incident“ ili kad su silovanja vrijedila primarno ili isključivo kao „etnička“, a ne kao zlodjela protiv integriteta osobe i tijela žene?

Na takvoj historijskoj pozadini odgovor na pitanje o sadašnjem društvenom ugledu piromana u odnosu na rasiste nije ni izdaleka tako zdravorazumski rješivo kakav bi bio u Rejkjaviku. Hrvatski piroman i rasist dvije su obrnuto simetrične pojavnosti izrasle na jednoj te istoj logici jedne te iste ideološke supstancije. No, među njima postoji kontinuitet i stupnjevanje.

Piromanija iritira građane fizički, osobito kad vatra dogori do kuća. Ona iritira još više kad građani ustanove da „država ne čini ništa za njihovu regiju“. Najviše pak masovni požari iritiraju simbolički kad se ne mogu prevesti u onaj racionalni diskurs općosti koji je oživio najveći liberal hrvatskog nacionalizma i ujedno njegov najveći politički gubitnik, Dražen Budiša. Ono malo domoljubnih parola koje su htv-ovski terenski novinari uspjeli iscijediti iz vatrogasaca iz Zagorja i Slavonije na sezonskom radu po „opožarenim“ vrletima Dalmacije isparilo je u susretu s realnošću vatre-bez-ideologije. Podmetači i izazivači požara više nisu oni „oni“, već neki drugi „oni“ — ni „Srbi“ ni HDZ-ovski „rušitelji (Račanove) države“ već neslućeni iracionalni preostatak nas samih, „umno poremećene osobe“, „neubrojivi“, individue koje se čak ne može ni individualizirati niti im se može suditi. To su samo neki koji također vole Hrvatsku, ali na svoj poremećeni način: lijepe zemlje lijepo gore. Od ljeta 2003. „Lijepa Naša“ gori bez veze i smisla, samo u larpurlartisičkim prizorima neronovske poezije.

Kritika turističkog bezuma

Ta proevropska denacionalizacija ljetnih hrvatskih požara znači simbolički samo jedno: „Hrvat“ više ne postoji. On je konačno postao građanin, samo profan i dezorganiziran, jednako kao što je još do jučer bio Hrvat posvećen samo i jedino svojoj domovini. Zato vatra izdaje političke stvari obrnuto nego snijeg vučje tragove. Vatra briše identitete počinitelja i njegove patriotske pobude: Kao što Hrvat nije mogao činiti nikakva kvalificirana zlodjela u domovinskom ratu, danas u „civilnoj i demokratskoj Hrvatskoj“, za koju skrbi naša civilna i demokratska država u rukama civilnih i demokratskih stranaka, ne postoji ni subverzivna piromanija s političkim predumišljajem niti zločin protiv ljudi s rasističkim predumišljajem.

To potvrđuju ustavne odredbe najljepše zemlje poluuređenih plaža u kojoj zakoni vrijede doslovno bez obzira na rasnu, etničku, spolnu ili inu pripadnost. Težište je na doslovnosti onoga „bez obzira na …“ U Hrvatskoj su pretučena tijela „obojenih“ ljudi samo tijela, pa zato njihova boja, rasa, etnos pa čak i spol, ne čine nikakav ustavno-zakonski vidljiv predmet. To dobro znaju sve žrtve pozitivnog hrvatskog zakonodavstva: ono je utemeljeno univerzalno i neutralno, sukladno europskim standardima. Ovo je zemlja za sunčanje bijelaca bolje platežne moći. Takav idiličan sklad između indolencije pozitivnih zakona i apstraktnog idealizma ustava moguć je samo zato što hrvatski egzekutivni organi nikad nisu čuli da su zakoni univerzalni i neutralni samo zato da pojedinca brane s obzirom na njegovu posebnost. Hrvatska je zemlja nekompetentnih državnih službenika, neiskupljene šovenske mržnje i stupidnog turističkog uma koji ne zna upravljati nego rasprodavati.

Upravo to je prevrat koji se odvio kroz drame ljetne piromanije po Hrvatskoj: priromani nisu ni mogući agenti domaćeg mračnjačkog fundamentalizma, pa čak ni „istočnog“ civilizacijskog neprijatelja Hrvata, već još samo luđaci među nama, neuračunljivi i nekažnjivi krivci za to što se najljepša zemlja smeća, nečišćenih kanala i neodržavanih šuma pali sama od sebe i bez pomoći groma. Rasistički delikti su samo prividno drugačiji i suprotan fenomen. Sporno kriminalističko pravilo o „tijelu“ kao kriteriju za postojanje ili nepostojanje zločina našlo je u svijesti hrvatskih mupovskih i srodnih organa fantastičnu pervertiranu primjenu: da, imamo tijela, imamo i spaljene šume, imamo prijestupe, ali počinitelji su samo insinuacija medija iz uvriježene pretpostavke o subverzivcima i rasistima. Vrhunac te logike apstrakcije dostignut je s policijskim opisom ekscesa oko Bajaginog koncerta u Splitu: „Dogodilo se bacanje suzavca na publiku i izvođača koncerta.“ Glazbenik iz inozemstva i publika samo su kolateralne žrtve jednog ideološki neutralnog ontologema — događaja.

Neutralnost birokratskog stroja

Individualizacija stvarnih počinitelja stvarnih i konkretnih zlodjela pada u Hrvatskoj na pravnoj i simboličkoj identifikaciji zločina, na kvalifikaciji „događaja“. Oba procesa se raspadaju u poricanju općeg značenja stvari, a njegov akter nije više spontano organizirani narodski Sve-Norac već službeni državni organi civilne demokracije. Za njih se ta stvar ne sastoji od svetih patriotskih vrijednosti nego od golih ontoloških činjenica: „dogodio se događaj“. Fantastičan učinak te neutralnosti birokratske mašine, koja „uvijek samo radi svoj posao“, jest taj da nitko nikad nije tako brzo prejudicirao „neumiješanost skinsa“ u rasističke ispade po Zagrebu kao zagrebački MUP niti je itko ikad poslije hrvatskog sudačkog skandala pod imenom Lozina u slučaju „Lora“ tako formalistički prejudicirao motive za napad suzavcem na publiku Bajaginog koncerta na Bačvicama kao splitski MUP.

Poricanje realnosti u svrhu proevropske politike ili policijsko proizvođenje smijeha po Hrvatskoj nije tek taktika proizvođenja mira u kući dok traje ispunjavanje velikih upitnika Evropske Zajednice. To je nesvjesna strategija u kojoj ni potpredsjednik Vlade na ljetnom dežurstvu, Ante Simonić (HSS), strogih riječi za nepostojeće rasiste, ne može učiniti više do prezentirati spremnost države za ljetna primanja pretučenih stranaca. U pitanju je klizanje slojeva hrvatskog političkog terena koji „politika“, odnosno stranačka policijska uprava nad društvom, ne kontrolira nego se vozi zajedno s njima.

To klizanje je efekt nesvodivog tektonskog rasjeda unutar same političke stvarnosti, u kojoj je najvažniji djelić „opće stvari“ ostao neiskupljen u simboličkom aparatu „evropeizacije“ hrvatskog šovenskog diskursa. Neformalne ankete su dovoljno informativne o tome.

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|