|
|
|
07. O političkom
cinizmu intelektualne iskrenosti i civilnoj korektnosti macho-hercegovštine
KRIJESNICE U
MOČVARI ili intelektualac
Banac i šofer Rojs Intelektualac koji se javno opravdava za postajanje ministrom, dok
ignorira svoju stranku, nije toliko zaslijepljen foteljom koliko svojom
intelektualnošću. On je samo nesretni lik u vlastitoj priči o političkoj bari
u kojoj se prirodni kemijski procesi odvijaju mimo njegovog nadzora i
rastapaju subjektivne istinitosti u političke laži, a ove opet u izbijanje
nesvjesnih društvenih istina. |
|
|
Na vrhuncu sloma svih
unutrašnjih lomova koalicijske vlasti u hrvatskoj javnoj svijesti ponovo je
na površinu izašao davno potopljeni leš s Tudjmanovog Titanika:
„vrhunski hrvatski intelektualac u politici“. Riječ je Ivi Bancu, jednom od
prvih takvih s početka 90-ih. Ovih dana, vrućeg ljeta 2003., on je
posljednji od takvih junaka, zaostalih po kolumnističkim vrhuncima
intelektualnog suhozemlja uzduž i poprijeko najživopisnijeg ideološkog i
političkog krajolika Evrope, zapadnobalkanske ili istočnojadranske močvare,
uronio u blato „koruptne politike vladajuće koalicije“, kako ju je sam
nazivao i kako njega samoga sada nazivaju. Ivo Banac — profesor
s Yalea, direktor IUC-a u Dubrovniku, predsjednik LS-a, i uz sve to (još
uvijek!) Feralov kolumnist i šibator Račanovih konja — „prešao
u ministre“. Ta vijest već tjednima opsijeda hrvatske tiskovne i elektroničke
medije, iste one koji u anketama o popularnosti političara jednako tako
razvlače otkriće da ni „dva posto ispitanika uopće ne zna tko je Ivo Banac“
(cit. Jutarnji list) Medije ne može zaustaviti ni najočitiji vlastiti
paradoks. Kadrovski tranzitorij Evrope Politički
potez toga sveučilištarca, kolumnista i stranačkog funkcionera najlogičniji
je valjda otkako postoje moderna politika i njezin kritičar pod imenom „intelektualac“.
Ako u Zolinom zemlji ti kritičari postaju predsjednički savjetnici ili
ministri kulture, za dosljedno dovršenje kritike u politici potrebno je biti
istočnoevropski intelektualac, osobito iz Amerike. Ivo Banac je upravo to.
Taj profesor istočnoevropske povijesti na pripadnom departmentu američkog
sveučilišta, nalazi se na praktičko-političkom radu u jugoistočnoj Evropi, i
zato je njegov „prelazak u administrativnu politiku“ u svojstvu ministra za
okoliš samo u puno skromnijem obliku i s velikim zakašnjenjem
ponavljanje tipične geste srednjeevropskih soft-revolucionara ili „nestajućih
posrednika“ (S. Žižek). To je soj političara „tranzicije“ koji su onaj
inherentni razmak izmedju moderne politike i modernog intelektualca riješili
tako da su od (lijevih ili desnih) disidenata humanističkog socijalizma
postali ordinarni građanski političari „centra“. Ako je u tome tranzitoriju
kadrova pokojni Vlado Gotovac ostao neostvareni „hrvatski Havel“, Ivo Banac
je sad, nakon herojskog doba ali istim stopama dogurao do ministra. Premda
više nije herojski, nego samo administrativno, to je postpolitički nastavak
logike klasične, velike priče o nacionalnoj politici i intelektualcu, i zato
je alternativa postmodernističkom kraju zapadno-evropskog intelektualca na
močvarnim poljima istočnoevropskog politikog provizorija. Tko nije čitao
Lyotardov „Grob intelektualca“, mogao je vidjeti te žive mrtvace, razvijene u
strelce po Balkanu: Alaina Finkielkauta, Pascala Brucknera, Bernarda
Henry-Levia, i na kraju Petera Handkea. O lokalnoj ideološkoj funkciji tih
sablasti evropskog antimodernizma i o novoj orijentalističkoj avanturi u
tranzicijsko doba postsocijalističkih malogradjanština svatko zainteresiran
može čitati kod Borisa Budena. Ivo Banac ne spada u takve
mandarine, on nije (više) samo intelektualac, a posebno nije filozof. Njegov
posljednji potez je logičan nastavak prethodnog slijeda prelazaka iz
apstraktne u konkretnu političku egzistenciju. Stoga, zluradovati se kraju
Bančevoga političko-kritičkog čistunstva, kako to čine njemu neskloni mediji,
ili si rezati žile zbog razočaranja u posljednjeg intelektualca-disidenta,
kako to čine drugi, dva su izraza jednako nesretne svijesti. Hrvatska
„javnost“, medijska, kulturna i ona obična, time je samo iznova pokazala da je
podjednako zaražene antipolitičnošću i antiintelektualizmom. Ako žestok
kritičar poretka zasuče rukave i postane njegov kritički akter, to nije
banalno već legitimno i poželjno, kao što je logično da uvjereni katolik
jednom pođe i u crkvu. Bančev proces je putanja „izdaje klerika“ (J. Benda)
s happy endom. Ne može se biti predsjednik stranke a ne htjeti
„obnašati vlast“. Postati ministar u kritičnim prilikama nije ništa manje
dosljedno nego istupiti iz koalicije. To alternativne krajnosti, a izbor je
stvar političke procjene o koristi i šteti. Pragmatička korist je evidentna
ako se uzme samo dnevno prisustvo vladinih dužnosnika u medijima. Bez toga,
Banac je ostaje bizaran spoj „svjetski uglednog hrvatskog intelektualca“ na
mjestu šefa jedne višekratno samorascijepljene „strančice“ kojega ne poznaje
ni „dva posto hrvatskih birača“. Stoga, prelazak intelektualca u politiku
nije problem; problem je njegovo ostajanje intelektualcem ili, drugim
riječima, intelektualčeva izdaja politike. Politikantstvo
istine Poslije predsjenika države
Mesića, koji je odmah poslije izbora potpisao svoju političku herbarizaciju,
da bi potom pokazao kako i politički fikus može stvarati pozitivne političke
učinke, Ivo Banac je takodjer svojim prvim činom prelaska u političku praksu
postao drugi najdosljedniji hrvatski političar: on jedini od tih besmrtnika
nije uzdignutog nosa prezreo negativne konotacije svoga „prelaska“ nego se
javno (i višekratno) suočio s njime (v. npr. „Zašto sam postao
ministar“, Feral, 26. srpnja o.g.). Nitko nikad, barem ne u novijoj hrvatskoj
političarskoj kulturi, nije našao za shodno da pred „javnošću“ opravda bilo
koji svoj čin, a najmanje promjenu političkog identiteta. U tom smislu Banac
je pošten političar-gradjanin. On je politički sumnjiv samo kao intelektualac. U njemu je sumnjiva samo
ona druga zaostala polovica njegovg javnog identiteta, intelektualac ili
privatni politički subjekt. U malim zemljama s malim strankama i
s malim politikama stranačke vodje moraju biti sve — i kritičari i
moralisti i funkcioneri. Hrvatskom javnom sviješću, osobito stranačkom
„političkom kulturom“ (od Ivice Račana nadolje) vlada dvolično političko biće
kritik-klerik, disident-apologet, prorok-mizopolitik, i-nećko-i-hoćko. Ivo
Banac se od takvog političkog krajolika razlikuje samo po stupnju. To je unutrašnja granica
njegove političarske nevinosti. On je upravo kao pošten političar postao
doslovno klerik-izdajnik, a ne zato što je otišao u politiku. Profesor
političke povijesti nonšalantno zaboravlja u svojoj apologiji ministarskog
poslanja da političko polje nisu izmislile političke stranke niti je ono
njihova prćija, i napose, nisu hrvatske stranke oslobadjale hrvatske gradjane
od političkog straha iz mračnog doba „kolektivnih istina“. Naprotiv,
političko polje su kroz činove slobode mišljenja stvarali za stranke
novinari, društveni aktivisti, pojedinci i grupacije intelektualaca. Stoga
njegova subjektivna istina (običnije rečeno: „iskrenost“) u polju neistine
što ga on čas naziva močvarom čas pustinjom, nije ništa drugo do politička
ekonomika akademsko-znanstvenog govora o istini. Taj politički fake — politika
navodno nepolitičkom istinom — njegov je politički kapital. Kreket mrtvog
totalitarizma Prva kolateralna pojava
toga procesa je okolnost da je Bančeva kritička osmatračnica u Feralu njegovim činom
postajanja ministrom premašila kritičnu granicu običnog političkog interesa
kolumnizma: ona je, htjela-nehtjela, postala propagandna logistika
institucionalne državne politike. No, Feral je više od svih nezavisnih
novina reducirao svoj vlastiti intelektualni i kritički domet na vidno polje
svojih političkih favorita među koalicijskim partnerima, i time postao ne
samo novi cenzor kritičke analitike (uključujući na prvom mjestu svoju
vlastitu), nego je s Bancem u ministarskoj i kolumnističkoj fotelji na
najboljem putu da postane dionik i samog govora političke moći države, pa tu
nema nikakve kontradikcije. Nadalje, iste subote kad je
Feral objavio Bančevo pismo samoopravdanja preostalim „poštenim ljudima“ u
močvari, Slobodna Dalmacija (od subote 27.7.) donijela je izjavu tajnice
LS-a, Helene Štimac-Radin, da šef još uvijek duguje svojoj stranci
objašnjenje konketnih poteza koje provodi u njezino ime. Pod uvjetom da je
materijalno točna, ta izjava ne može biti ništa drugo do refleks
unutarstranačke, intersubjektivne politike one Bančeve „iskrenosti“ i upućuje
na dublji sloj u dosljednosti subjekta te politike. Dosljednost o kojoj je
riječ jest populizam uzvišenog intelektualca-kolumnista, njegovo permanentno
obraćanje javnosti kao „močvari“ koja se čitanjem njegove kolumne ima pravo
osjećati čistom. Ali, sad vidimo: Liberalna stranka, kao glavno sredstvo za
isušivanje močvare kroz institucionalnu politiku, postala je u Bančevim
rukama i sama dio močvare. To je istina Bančeve politike s politikom. Profesorstvo na političkoj
sceni samo je traženje moralne protekcije kod politički praznovjerne javnosti
koja se „ufa“ u intelektualce ili crkvu (ili u oboje). Politički grijeh
intelektualca zato nije prelazak u politiku već način na koji želi ostati
intelektualac u njoj i čist od nje. Od toga naivizma je odustala u
međuvremenu i „Alijansa za Hrvatsku“ Ivana Supeka, don Ivana Grubišića i
drugih, ali ne i Ivo Banac. U njegovu već spomenutom i
hvalevrijednom respektu prema javnosti postoji isti moment prezrenja te iste
javnosti kao i u činu ignoriranja vlastite stranke. U citiranoj autoapologiji
s logističkom podrškom Ferala Banac na jedno oko vidi
crnu prošlost (doba „kolektivnih istina“) a na drugo isto takvu sadašnjost
(družbu „pljuvača“ u mračnoj močvari). Tko jednom izgubi kolektivnog
neprijatelja, taj ga mora iznova smisliti, od toga živi klasični hrvatski
liberal. On je izvana lepršav, veseo i neopterećen svjetski čovjek. Iznutra,
on prezire stranke (uključujući i svoju), javnost je stanište kritizerskih
žaba, narod nikad pouzdan partner. Tako govori nepriznati vođa, uvrijedjeni
prorok i pravi nostalgičar boljih totalitarnih vremena. Ta „močvara“ je
proizvod njegovog diskursa, živopisna kulisa mrtve prošlosti totalitarizma na
kojoj sada jedino može imati veliko značenje. No, žabe su još od Homerovih
vremena glas komedije epskog samouzvisivanja, pa tako i Bančevog. Moć je znanje Intelektualac u politici
uvijek trguje fantazijom nadpolitičke istine. Ipak, politika je
autonomno područje u kojem intelektualac nema neposredno nikakve prednosti
niti ikakav višak kompetencije od bilo kojeg šofera. Čovjek može biti i
šofer, ne samo profesor. Političar i stručnjak u vladi nisu iste funkcije,
čak i ako su objedinjene u istoj osobi. Jedan slaže činjenice, drugi donosi
odluke. Ako Feralov kolumnist-intelektualac u fotelji ministra, na
posve neumjesne prigovore kako je „nestručan za ministarstvo“ odgovara da
„brzo uči“, u to ne treba sumnjati. Ali ako je netko pomislio da je Yale
dovoljna kvalifikacija za intelektualni teren poput Hrvatske, prevario se.
Ono što on „uči“ nije znanje i zanat (to rade stručne službe) nego
individualno odlučivanje na temelju mandata političke moći. Ona je osobna, i
upravo taj osobni moment moći ujedno je izvor „prljavosti“ politike i uvjet
individualne odgovornosti. Zato iskreni profesor Banac svjesno ili nesvjesno
krije samo to jedno: da u politici nije znanje moć, nego je društvena moć
politike ta koja se uči i za koju se uči. Politika se zna politikom. U tome
je njezina veličina i bijeda akademskog znanja. Tu lekciju je brže naučila
prva politička intelektualka hrvatske stranačke scene, Vesna Pusić. Ona vlada
s uvjerenjem, bez opravdavanja. Intelektualac koji se javno
opravdava za postajanje ministrom, dok ignorira svoju stranku, nije toliko
zaslijepljen foteljom koliko svojom intelektualnošću. On je samo nesretni lik
u vlastitoj priči o političkoj bari u kojoj se prirodni kemijski procesi
odvijaju mimo njegovog nadzora i rastapaju subjektivne istinitosti u
političke laži, a ove opet u izbijanje nesvjesnih društvenih istina. Civilna
korektnost vulgusa Takva jedna je bljesnula
nedavno iz samog središta fantazmagorijskog krajolika Bančeve
močvare-pustinje. U žaru najurgentnije zakonodavne procedure posljednjeg
zasjedanja Sabora o potanju „istospolnih zajednica“, tv-junak svih izravnih
prijenosa, Ljubo Ćesić Rojs, zvan od milja „šoferčina iz Hercegovine“,
pokazao je zavidnu diskriminativnu moć intelekta za diferenciranje realnosti
o kakvoj liberalni kolektivistički umovi samo mogu sanjati: „Treba bit‘ muško
i priznat‘ da si peder“. Nad ovom često citiranom
mudrolijom, kojom se veselilo „vascijelo“ uvaženo zastupništvo, od desnog do
lijevog, muškog i ženskog, zgražavala se posljednjih tjedana sva pristojna i
nepristojna kolumnistička elita; čak je i ona feralovska na dvoru EPH
izgubila i humor i orijentaciju od predozirane želje za političkom
korektnosti. Ipak, o zanemarivanju intelektualne dubine te porno-dosjetke
govori u najmanju ruku, ako ništa drugo, usporediva duhovitost poznatog
džingla Radija 101 — „Radio koji ima muda“. No, nitko se ni tada nije
zgražavao niti se danas zgražava nad konstantnim seksizmom i otvorenim
šovinizmom „narodne Stojedinice“, te najprofitnije medijske žrtve tuđmanizma,
dok se sva kulturna Hrvatska permanentno zgražava nad niskoćom Sabora, napose
zbog uvaženih zastupnika „doktora Ante“ i druga mu „šofera Ljube“. Ako je spomenuti „dr.“, taj
saborski mudrac-za-na-madrac, upao sa svojom „pjesničkom figurom“ o
političkoj protivnici Vesni Pusić („Nije Bog stvorio ženu za mudraca,
nego za madraca!“) u nešto što nije ispalo tek petljanje pileta u kučine
antifeminizma nego nešto gore, a što je sam osjetio kao ralje „zmije
čegrtuše“, folklorni mačizam njegovoga kuma Rojsa postigao je na pitanju
„zakona o pederima“ pravi proboj političke korektnosti kroz ruralni um: on
nedvosmisleno i eksplicitno cilja na urbane muške političke kolege, a ne na
homoseksualce kao društvenu skupinu. („Prave pedere ja ne volim, ali su mi
simpatični.“) Prema njima se pokazao liberalnijim i intelektualnijim nego
mnogi opsceni zakoni i deklaracije vrhovnog tijela nacionalne suverenosti
prema hrvatskom društvu. Ako itko, Rojs je svojom
birtaškom formulom za gradjansku hrabrost („imati muda“) oživio stari teorem
da izmedju „biti muško“ i „biti peder“ nema nikakve kontradikcije. Uostalom,
treba vjerovati da on svakako najbolje zna da je „muškarčev“ najbolji prikan
samo isti takav „muškarac“, njegov homo, a ne žena. Svaki Marko ima svoga
Kesedžiju. To je zavidan teorijski
početak. Na nekom ubrzanom kursu primijenjene, političko-kulturne
psihoanalize za hrvatske parlamentarce ili „sabornike“, Ćesić Rojs bi do
kraja mandata mogao napredovati i do lucidnijih imperativa „mudačke“
hrabrosti u svrhu rješavanja fundamentalnih zapleta unutarpolitičkih odnosa
Hrvatske. Prvi bi mogao glasiti: „Budi građanski političar i priznaj da si
Srbin“. No, takav imperativ pokazao se još ranije prekompliciranim čak i za
Vesnu Pusić, prvu damu građanske politike hrvatskih stranaka. Zato, treba
biti realan i ono nemoguće tražiti samo od Ljube Ćesića Rojsa: uvjet za toga
hrvatskog političara da postane građanski kompetetan glasi puno skromnije:
„Budi muško i priznaj po civilnom zakonu svoje zanijekano vanbračno dijete“
(HTV, „Latinica“, zima 2003.). Ako ništa drugo, hrvatska močvara
s Ćesićem Rosjom pokazuje da je puna krijesnica umnosti i, ako je
pretjerano reći da potencijalno ljekovita, u njoj folklorne dosjetke daju
obrace za razumijevanje uloge intelektualaca. Ako je profesor-kolumnist Banac
konačno odlučio „postati muško“ na hrvatskoj sceni, a ne ostati u društvu
intelektualnih zanovijetala, pa je odmah po stupanju na dužnost ministra
metlom počeo orati močvare i fantazirati kolektivne neprijatelje, na drugom
kraju polja čeka ga pravi Musa Kesedžija. Rojs ima pravu mehanizaciju za
neprijatelje. Naime, novopečenom ministru Bancu bi protiv „družbe veselih
junaka iz Foruma, tih pljuvača bez sankcija“ mogao pomoći novi
antiklevetnički zakon za zaštitu „civilne vlade“. U novoj, liberalnoj
kolektivizaciji neprijatelja fina Rojsova formula za diferenciranje „pedera“
u pravom hrvatskom političaru poslužit će i za diferencijaciju kritičara i
intelektualaca. Most između njih ionako je već udario sam Banac. |
|
|
|
