|
|
|
06. Seksistički modernizam
crkve i postmodernistički konformizam gay-pokreta TRANZICIJA U
ISPOVJEDAONICI Temeljni unutrašnji konflikt civilnog gay-aktivizma s crkvom jest
neposredno unošenje svjetovnog hedonističkog diskursa o jednom složenom
socijalnom i političkom fenomenu, kao da između društvenog polja i crkve ne
postoji nikakav odmak. Međutim, u tome aktu naivnog poklonstva svjetovnog erosa pred crkvenom agape gay-pokret
je zapravo politički napasnik a ne puki ekshibicionist: on pretvara crkvu iz
paradržavne institucije u običnu civilno-društvenu „zajednicu ljubavi“, i to
onu „bez razlike“, prije istočnog grijeha, od čije ekonomike crkva više živi
nego od obećanja spasenja. Zato diskurs homoseksualnosti svojom javnošću ne
ugrožava društvo već samo crkvu; on razotkriva seksistički temelj njezinog
morala, a da njegovi akteri toga nisu ni svjesni. |
|
|
Društveni problem
s gay-pokretom dublji je od uvriježene predrasude o „izopačenosti“ ili
„razvratnoj naravi“ homoseksualnosti i ne može se, kako pretpostavljaju
civilni i crkveni aktivisti gay-pokreta, apsolvirati propagiranjem načela
„All you need is love“. Problematično je, naprotiv, to što je gay-pitanje u
tzv. tranzicijskim društvima u samoj svojoj reprezentaciji već postalo dio
dominantnog (i normativnog) društvenog diskursa — ono nije samo stvar
civilne politike, nego i crkve. Ako je ona prva nužna, ova
druga je pogubna. Pitanje homoseksualnosti premješteno je
s civilno-društvenog polja općih ljudskih prava i pretvoreno u pitanje
crkvene moralke o dopustivim oblicima seksa. Slučaj simpatičnog crkvenog
gay-aktivista Roškariča pokazuje upravo taj nesimpatični društveni pad:
društveno pitanje gay-identiteta i socijalnih prava homoseksualaca iznova se
reseksualizira upravo pokušajem aproprijacije gay-pitanja kroz crkveni
diskurs. On je nužno perverzan, jer poznaje samo seks, ali ne i seksualnost.
No, o perverziji ovdje neće biti riječi jer to je prespekulativna tema. Civilno-društvena i etička
zaostalost toga „crkvenog pitanja“ vidi se dovoljno na činjenici da se crkva
u zapadnim demokratskim društvima upravo na polju seksualnosti nalazi u
posvemašnjoj defanzivi. Ona je ta koja se danas pred civilnim društvom
općenito, više nego pred sudovima, mora opravdavati za masovno i dugoročno
utajivanje seksualnih prijestupa svojih (muških) službenika nad laičkom
populacijom (od iskorištenih žena do djece oba spola). Ti su „prijestupi“ su
kroz pederastiju prevršili sve granice „normalne grešnosti čovjeka od krvi i
mesa“, kojom se crkva jednako samorazumljivo samoopravdava kao što na drugoj
strani kapitalizira ekskluzivnost poslanja svojih ljudi kroz njihove opscene
društvene povlastice. Transseksualnost
i hiperseksizam Jedina preostala koncesija
crkvenom utjecaju na ekonomiku seksualnosti evropskih društava jest stupanj
liberalnosti u pitanju pobačaja, te, na drugačiji način i iz drugog rakursa,
pitanje svećeničkog zaređenja žena u katoličkoj crkvi. Otud je stupanj
uvažavanja „glasa crkve“ u pitanju homoseksualnosti indikator ili društvenog
konzervativizma ili teorijske retardiranosti gay-pokreta. Ona ništa manje
nego heteroseksualnost podrazumijeva odnos odraslih osoba Geslo „Najvažnija je
ljubav“, koje bi trebalo jednim potezom osloboditi „grešne i izopačene“ od
društvenog zazora i od stare crkvene kletve, ne služi za kritiku toga
ponovnog spajanja malograđanskog morala i crkve, nego briše postignutu
razliku između civilne države i crkve, koja je uvjet afirmacije
gay-identiteta, i nudi formulu za spašavanje te mastodontske autoritarne
institucije za post-modernističko globalno doba. Katolička crkva nije
riješila (niti kani rješavati) urgentnija i fundamentalnija pitanja iz
područja seksualnih prava svojih članova, koja su pragmatički presudna (ili
čak presudnija) da bi se mogla preobraziti za novo civilno doba: to je upravo
isključenost žena iz ministrirajućeg klera i održivost celibata. Upravo zbog
tih dvaju središnjih i općenitijih društvenih pitanja od homoseksualnosti,
pitanja odnosa spolova (unutar crkve) i ljudske seksualnosti (svećenstva i
redovnika), u Njemačkoj je u posljednjih deset godina iz katoličke crkve
istupilo preko stotinu tisuća članova. Na toj pozadini pitanje
priznanja homoseksualnosti u sadašnjoj katoličkoj crkvi nije više od opscene
zamjene teza, ali njezin analitički efekt je ipak višestruko koristan.
Diskurs homoseksualnosti u crkvi samo iznova razotkriva, na posebnom ili
lokalnom pitanju, opći i temeljni konflikt kršćanske crkve sa seksualnošću:
crkva općenito, a katolička napose, počiva na deklarativnom načelu
transseksualnosti, na zavjetu celibata i apstinencije od praktične
seksualnosti. Cijena toga načela je hipertrofirani seksistički pogled na
svijet, na kratke muške hlače i gole ženske pazuhe što seksualno uznemiravaju
svece. Unutrašnje proturječje gay-pokreta leži samo u tome što svoj nereflektirani
hiperseksizam pokušava smjestiti bez konflikta u tom simptomu militantnog
islamizma u samom moralu kršćanske crkve. No, feredža i tanga idu zajedno
samo na „Paradi ljubavi“. Temeljni unutrašnji
konflikt civilnog gay-aktivizma s crkvom jest neposredno unošenje svjetovnog
hedonističkog diskursa o jednom složenom socijalnom i političkom fenomenu,
kao da između društvenog polja i crkve ne postoji nikakav odmak. Međutim, u
tome aktu naivnog poklonstva svjetovnog erosa pred crkvenom agape gay-pokret je zapravo
politički napasnik a ne puki ekshibicionist: on pretvara crkvu iz paradržavne
institucije u običnu civilno-društvenu „zajednicu ljubavi“, i to onu „bez
razlike“, prije istočnog grijeha, od čije ekonomike crkva više živi nego od
obećanja spasenja. Zato diskurs homoseksualnosti svojom javnošću ne ugrožava
društvo već samo crkvu; on razotkriva seksistički temelj njezinog morala, a
da njegovi akteri toga nisu ni svjesni. Građanin u
vjerniku Kad je hrvatska katolička
crkva prošle godine, povodom prve Gay Pride parade u Zagrebu, upozorila na
„prokletost“ homoseksualnosti kao najgore „opačine“ i najveće „pošasti za
naciju“, ona je time najprije pokazala svoju opaku političku narav. Ujedno s
time podsjetila je na činjenicu da nikada, osim pod prisilom izvana, nije
osudila pedofiliju i pederastiju vlastitih „dostojanstvenika“. To nije niti
slučajnost niti licemjerno skrivanje obiteljske sramote. Riječ je o poslovnoj
tajni te institucije. Skrivanjem te blasfemije u svome vlastitom krilu crkva
je samo pokazala kako pomno i ljubomorno čuva najtajniji i najdjelotvorniji
od svih instrumenata svoje svjetovne politike — sakrament ispovijedi
— čija se dodatna i jednako važna pragmatička vrijednost za crkvu
sastoji u samoprimjenjivosti za autoapsolvenciju. Sveti grešnik se ispovijeda
drugom svecu, i tako crkva samu sebe moralno sankcionira i razrješuje. Samo u
toj etičkoj „eksteritorijalnosti“ sadržana je sva tajna crkve kao „moralne
vertikale“ društva koje je, poput hrvatskog, zaboravilo svoje civilno
dostojanstvo. Sakrament ispovijedi je
središnja institucija političke ekonomije spolnosti, kroz koju se osobna
odanost svakog „prakticirajućeg katolika“ pretvara u neusporediv i
nenadomjestiv politički višak vjernosti kakvom se ne može pohvaliti nijedna
druga institucija, pa čak ni stara partija, o novim da ne govorimo. Ono što
„pokajnik“ povjerava svojoj duhovnoj majci nije tek sadržaj pomišljenih ili
počinjenih, više-manje sablažnjivih grijeha. On joj posvećuje nešto puno
vrednije i dublje — sam akt ispovijedanja. No, to nije čin predavanja
fantazmatskog „osamljenog pojedinca samim sobom“. Ulog toga čina je realniji,
to je scena „samoga sebe“ pred licem Božjeg zakona, i to u prisustvu
njegovoga zemaljskog delegata u funkciji kibicera i odrješitelja. U takvom „neprisilnom“ obliku
taj čin „suočenja sa samim sobom“ ne postoji nigdje drugdje u modernom
svijetu, ali njegov je efekt autentičnije politički nego ona profana intima
„sopstva“ modernog građanina koju nazivamo „povlačenje u diskreciju izbora po
savjesti“. Sakrament ispovijedi je fundamentalno politički zato što se u
njemu ne preslušava vjernik nego njegova građanska ili „sagrešiva“ polovica,
ona koja bira. Samo ona je sazdana od još ne posve simboliziranog preostatka
vjernika, koji inače nazivamo „privatnost“ i „intimnost“; sve ostalo u
vjerniku je ionako već „Božje“. Dapače, ispovijed je jedini sakrament u
kojemu se čedo crkve uopće još javlja kao građanin-pojedinac i subjekt. Tek u
„ogoljenoj“ privatnosti on je iz temelja, kao kod ponovnog rođenja, izložen
označavajućoj i simbolizirajućoj riječi — onoj koja ga vraća u politiku
tako da mu „oprašta“ radi uvijek novog početka. Crkva kao
posljednji modernist? Akt apsolvencije je tako
ponavljanje prascene kojom je sveta zajednica (crkva) stupila na mjesto
profane političke zajednice (trg), i koja to uvijek iznova radi. Samo riječ
apsolvencije je ta koja građaninu za njegov čin ispovijedi uzvraća onime što
ga uopće čini političkim ili građanskim bićem — logosom, govorom ili
jezikom zajednice. Taj sveti govor je onaj bivši profani, filozofski
(aristotelijanski) logos, koji se, nakon propasti na Zapadu, kroz ponovnu
klerikalizaciju u tranzicijskim društvima pretvorio u instrument kontrole nad
političkom intimom građanina. Katolička crkva je smještena u samoj nutrini
rascjepa modernog „političkog čovjeka“, kao javnog i privatnog, općeg čovjeka
i idiota. U tome je njezina zapadnjačko-pragmatička, „modernistička“ bit i
sva tajna njezine veze s državnim aparatima liberalno-demokratskih
društava od postnapoleonskog doba do danas. Njezina dubinska političnost nije
ništa drugo do efekt opscene naslijeđene povlastice pristupa središtu
„svjetske politike“ ili, kako je upozorio još Hobbes: „ložnici vladara“. Ni
velika Partija je u tome nikad nije dostigla; ona, za razliku od moderne
crkve, nije znala čuvati intimu svojih grešnika nego je kao stara inkvizicija
prisluškivala da bi organizirala javna ponižavanja i simboličke egzekucije
kroz „montirane procese“. Stoga je moderna katolička
crkva bolji konzervator modernističke ideologije privatnog-javnog koju više
ne poznaju ni sama postgrađanska društva. No, upravo zbog toga, granica
isplativosti te nove Konstantinove darovnice za crkvu u uvjetima „tranzicije“
ukazuje iznova na unutrašnji, nepreboljeni razdor između crkve i društava:
Ako je do jučer važila maksima da je „grijeh čovjeka od krvi i mesa“
neizbježan, ali iskupiv kroz okajanje, danas je posve vidljivo da svaka
„grešnost“ civilnih prava proizlazi samo iz prekoračenja crkvenog praga
tajnosti-javnosti. Onaj tko kaže da je crkva moralna vertikala zapadnog
svijeta, taj je samo katolik i ništa više. Homoseksualnost je za crkvu
zazorna daleko više politički nego moralno, i to iz istog razloga i u istoj
mjeri u kojoj je za crkvu konstitutivna tajnost akta ispovijedi i kontrola
diskursa seksualnosti. Ništa nemoralno ne postoji u gay-identitetu. Njegov
lokalni problem je samo neželjena avangardnost koje se libi: sve dok društvo
ne bude dovoljno emancipirano za homoseksualnosti, gay-pokretu će za
„priznanje svoje najveće tajne“ biti potreban ekscesivni karnevalski diskurs
„mesopusta“, a ne crkveni blagoslov. On je samo feredža novog retrogradnog
konformizma. Gay ne može postati građaninom bez rizika anarhije kojom je
„seksualna revolucija“ 70-tih uništila hipokriziju dogme o privatnom-javnom
na vrhuncu potrošačkog industrijskog doba. Gay-pokret je u tranzicijskim
društvima uljuljkan u viziji društvene emancipacije gay-identiteta na Zapadu,
iako je postmodernistička kultura homoseksualnosti samo kapitalizirala
zasluge stare seksualne revolucije; homo ili gay danas je, barem u višim
klasama, neproblematičan oblik postmodernističkog i post-moralističkog
„životnog stila“. Ono za što se njegovi ideološki aktivisti još bore jest
demokratizacija te elitne kulture, širenje kroz reformirane društvene
institucije, od kojih je crkva samo jedna i najčešće zadnja. U tranzicijskim društvima
gay-pokret mora ostati ideološki adolescent i društveni idiot ako ignorira
očiglednu političu realnost, naime to da je crkva (katolička i pravoslavna),
koju je u antidemokratsku propast bacio samo njezin neizlječivi
antikomunizam, preuzela mjesto instance političke autoritarnosti i moralizma.
Njihova druga istina su samo totalitarnost i seksizmom. Demokratski, javni
grijeh gay-pokreta je samo u preskromnom htijenju puke normalnosti. Otud nije
slučaj da je gay-pokret u mnogim svojim aspektima interiorizirao pogled
velikog „normalnog“ društva koje ga okrivljuje, kao da doista radi nešto
prljavo. Potreba za blagoslovom crkve je najbolji izraz interiorizirane
krivnje. Ipak, iako neizravno, demokratski efekt i zasluga tih proturječja
gay-pokreta analitički su relevantni: ona su lakmus papir za ideološko
nazadnjaštvo u tranzicijskim društvima u kojima upravo kršćanska crkva,
katolička kao i pravoslavna, drži avangardno mjesto antidemokrata koje je u
zapadnim društvima napustila. Biti „zapadni“ i biti „crkveni narod“, to može
samo ono društvo koje stalno drži figu u džepu, ne samo partiji i crkvi, nego
i samome sebi. |
|
|
|