|
|
|
03. O hrvatskoj
pomirbi kroz teatar disidencije BRAĆA PO KRLEŽI ili disidenti
vlastite disidencije Tipično za razočarane glumce, pjesnike i ostale lijepe duše u ulozi
političkih mesija, Šerbedžija danas svoju iznudjenu grešku kamuflira otajstvenim
jezikom sporta. Zato je njegov konflikt sa samim sobom doista teatralan: da
bi konačno javno pokopao svoju zabunu o lažnoj Jugoslaviji, on priča kako je
prestao navijati za „Partizan“. No, ni umjetnik nije gospodar metafora: taj
osobni govor o „smrti Partizana“ za svoga vatrenoga navijača ima danas
diskurzivni smisao samo kroz smrt Tudjmana. Taj treći između Šerbedžije i
Viteza morao je umrijeti, i to je drugi nužan uvjet za dovršenje sapunice o
„Šerbedžijinom povratku u hrvatsko kazalište“ koju njezin glavni akter
ustrajno piše uz pomoć žutih medija. |
|
|
Mitske muške
veze Ako je socijalni pokret
homoseksualaca s Gay Pride paradama u Zagrebu postao nov ozbiljan
„teret“ hrvatske političke elite i značajan društveni događaj, nesvjesni
homo-diskurs hrvatske ideologije kroz ovu je dvojicu glumaca i vatrenih
amatera nogometa postao paradigmatski oblik njezinog temeljnog ideološkog
procesa, tzv. „hrvatske pomirbe“. Njih ne vežu samo paralelni životi
kajkavca-kroatista i štokavca-jugoslavista, s povremenim presijecanjima
kroz rad na velikim predstavama i malom nogometu. Ta veza je javno
provjerljiva. Šerbedžijina snaga, kao i Vitezova, ležala je uvijek samo u
dramskom teatru. Ideološko tlo i krv njihove „vječne ljubavi“ bio je
„prenapeti“ hrvatski metakulturalni diskurs krležijanskog teatra i literature
(„Glembayevi - kultna predstava naše generacije“, cit. JL). Ono
o čemu oni danas šute jest njihov rascijepljeni jezik krležijanstva,
nadtradicionalistički-lijevi i tradicionalistički-desni, s kojim su
programski i teatralno pravili političke karijere na društvenoj sceni kasnog
socijalizma. To da je svaki imao svoj politički teatar izvan teatra, to je
prešućena prošlost i nužni uvjet njihovog ponovnog susreta. Zato oni danas pridaju veće
značenje onim manje provjerljivim, upravo mitskim vezama među sobom, poput
„vožnje Tuđmana autom na nogomet“ (v. JL). Doduše, tu je još i otajstvo
socijalne emancipacije kroz nauk pape, „jedinog marksista današnjice“ (Vitez,
JL), ali, ono što ih sad najdublje i provljerljivo povezuje, to je sam
intervju kao glumački čin, njihova ideološka prosopeja u mediju - infantilno
naknadno mitologiziranje svoga osobnog i javnog pada na uloge političkih
budala na suprotstavljenim stranama država, ideologija i, na koncu,
„civilizacija“. Ne treba biti posebno
vidovit za hinjenu nevinost te scene prijelaza - to je priča o vozikanju
autom s onim ključnim „trećim“ izmedju njih, s „Tuđmanom koji je volio
nogomet“ (cit. JL). Šerbedžija, taj hrvatski glumac „nečiste krvi“, nije s
političkim mračnjakom i budućim čistačem sveg srpskog u Hrvatskoj dijelio
čistu ljubav za umijeće sporta već ono najvatrenije svoje-u-njemu,
„partizanovstvo“ kao ideološki odjek, svoju klupsku vezu, taj sublimni oblik
države u sportu. Ono što je Franju Tudjmana činilo gledljivim u ideološkom
pogledu Radeta Šerbedžije jest njegovo predsjednikovanje u „Partizanu“. To je
ista simbolička veza koja je, s druge strane, nosila Šerbedžijinu osobnu
ideološku konstrukciju za samoopravdavanje i samoiskupljivanje od forsiranog
političkog izbora 90-tih - Jugoslavija, kakva-takva - i od „političkih
komentara“ o njezinim rušiteljima koji mu se danas čine „nepotrebni“ (cit.
JL). Tipično za razočarane
glumce, pjesnike i ostale lijepe duše u ulozi političkih mesija, Šerbedžija
danas svoju iznudjenu grešku kamuflira otajstvenim jezikom sporta. Zato je
njegov konflikt sa samim sobom doista teatralan: da bi konačno javno pokopao
svoju zabunu o lažnoj Jugoslaviji, on priča kako je prestao navijati za
„Partizan“. No, ni umjetnik nije gospodar metafora: taj osobni govor o „smrti
Partizana“ za svoga vatrenoga navijača ima danas diskurzivni smisao samo kroz
smrt Tudjmana. Taj treći između Šerbedžije i Viteza morao je umrijeti, i to
je drugi nužan uvjet za dovršenje sapunice o „Šerbedžijinom povratku u
hrvatsko kazalište“ koju njezin glavni akter ustrajno piše uz pomoć žutih
medija. Odisejev
politički san Ni Vitez ni Šerbedžija nisu
mrtvi za politiku, naprotiv. Kralj hrvatskog glumišta, okrunjen od kolege,
prijatelja i bivše dvorske budale, svoju sublimnu vezu s politikom izražava
ovim programskim riječima: „Ovo što činimo je zaista samo zbog umjetnosti,
a ne politike! To je osnovno. No, i meni bi bilo drago da odjekne i
politički, u pozitivnom smislu, jer moramo graditi takvu Hrvatsku u kojoj ima
mjesta za sve. Vrijeme je zrelo, Hrvatska će ući u Europsku uniju, i na tome
trebaju raditi svi ljudi koji žive u toj zemlji.“ Reći ovako nešto ne znači
samo dvaput ili čak triput skočiti sebi samome u usta - uvesti ad hoc
samorazumljivo razlikovanje izmedju svete umjetnosti i politike, pa ponovo
uvoditi „politički odjek“ umjetnosti, ali u „pozitivnom smislu“, i potom
deklarativno preuzimati na sebe ordinarni politički zadatak „na liniji“
proevropske državotvorne politike. Taj govor odaje doduše sve potrebne
elemente „ustavnog patriotizma“ liberalno obraćenih šezdesetosmaša u
današnjoj evropskoj politici, ali taj pomirljivi Odisej hrvatskog glumišta i
dalje se uspješno pravi lud: upravo time se stavlja iznad te „Hrvatske za
sve“ u kojoj je do sada, dok u njoj nije bilo mjesta ni za njega niti za
nekoga tko je pitao za njegov manjak, bio parija i „gad“. Današnje
Šerbedžijino uprezanje umjetnosti u opravdavanje nove politike samo je
režirana naivnost: umjetnost je ta koja će sad, kao deus ex machina, oprati svu
politiku, bivšu i buduću. Nadpolitička misija umjetnosti samo je trik da ne
govorimo o politici umjetnosti i umjetnika, upravo njihove vlastite, koja ih
je oduvijek držala rastavljene kao skriveni zmijski jezik. Šerbedžijino apolitično
mudroslovlje o odnosu politike i umjetnosti jednako je kvalificirano za javni
diskurs o društvu kao njegovi ondašnji „nepotrebni komentari“. Taj dramski
talent lošeg pjevačkog glasa i još gore filmske karijere, razumije društvo,
politiku i umjetnost kao Anja Šovagović, njegova najstrasnija mrziteljica i
kćer najboljeg prijatelja. Kao ta neokrunjena princeza svih glumačkih
netalenata, tako i Rade svoj društveni diskurs crpi iz mita o „sebi“, iz svog
produhovljenog egotripa. Zato Šerbedžijina društvena autoteorija ne počinje
slučajno sa idiosinkrazijom višnjeg umjetničkog poslanja gdje se sve preobrće
u mračni izvor svakog genija glume: „Oduvijek-sam-želio-tu-ulogu“. To je
proročanstvo oca-učitelja s kazališne akademije: „Mali, ti buš režiral …
radi samo velike stvari i veliku literaturu“ (cit. JL). Partizanovcu
„ne pakovati“! No, kao što lijepo vidimo
sada, izvršitelj toga poslanja iz dubine duha nije on sam, nego Vitez, kojemu
je njegov politički otac-u-Bogu i vrhovni nogometni zapovjednik namro da
bdije nad povratkom glumačkog mesije: Čuvaj ti sebi moga partizanovca! Time i razmjena
identiteta izmedju te dvojice političkih glumatala postaje perfektna:
raskalašeni teatar de Sadea je danas ono što Vitezov raskalašeni monarhički
republikanizam iz ranih 90-ih vraća u pačju školu demokracije, dok
humanistički univerzalizam, „čist revolucionarni idealizam Marata“ i vjernost
„lijevom pokretu“ od Šerbedžije čini fetišista autoriteta u kazalištu.
Vitezova današnja prednost je očigledno u desadeovskom shvaćanju demokracije
nasuprot mesijanskom: Hrvati, morat ćete se više guziti za republikanizam!
Ja sam stao na monarhu! Zlatko je tako onaj glas mudrosti koji prepredenom
Odiseju u liku melankoličnog Marata govori isto što Kubrickovom glupavom
malom doktoru, izmedju „forever“ i „never“, kaže njegova žena: „There is one
important thing we should do as soon as possible … Fuck!“ Suprotnosti se ne
prevladavaju niti ukidaju nego ponavljaju. Pa, kako djeluje ta igra
pobrkanih tijela i duhova u zajedničkoj politici tajne u nadošlom hrvatskom
kulturnom kraljevstvu? Kao casting za ulogu glavne glumice i reketarenje
autoritarne države koja hoće biti neoliberalna. „Veliki teatar“ velikog
prognanika je veliki teatarski posao za hrvatske turističke sezone koji cima
velike donatore i državne subvencije. Big business državne reprezentacije
kroz teatar za neoliberalne skorojeviće tzv. političke i kulturne elite
postnacionalističke Hrvatske. Šerbedžijin projekt je u tome danas,
s njegovim političkim partnerima, u dlaku isti kao državni cirkus
nacionalne kulture njegovog prijatelja Zlatka Viteza i, isto tako - da ne
bude nepravde! - zaboravljenog trećeg maga velikog teatra 80-ih, Ljubiše
Ristića, umjetničkog konceptora političkog projekta Mirjane Marković,
posljednje dame autentičnog socijalizma. Trust mozgova totalnog državnog
teatra u tri politička sistema - nacionalnog, partijskog i post-svakojakog! Joint-politika
ili reket na demokraciju Za takav državni projekt
ništa nije dovoljno skupo i nijedan otok dovoljno dalek. Kakav god bio
sadržaj i makoliko ograničen recepcijski domet, medijski aparat žutih
kulturnih stranica i stotinjak gledalaca nadoknadit će svaku kulturnu
javnost. Proračun potreban za ljetni program točno pokazuje pravo stanje
stvari: Hrvatski put u Evropu su Potjomkinova sela za elitnu zabavu elite i
one koji su spremni platiti za tu ulogu. To nije program za Evropu, nego
„Evropa“ za kulturno uzdizanje novih gospodarstvenika i prateće medije,
program čiji je stvarni društveni smisao da se zaboravi i ne popravi derutno
i dešperatno stanje zapuštene infrastrukture, pogona, kazališta, ansambala,
muzeja, akademija, fakulteta. O cestama će se ionako tek čuti! Nema razloga sumnjati u
velik zamah i energiju Šerbedžijina i Vitezovog teatra. Ali ono što mu daje
to „opojno“ značenje umjetnosti nije njegova ili Vitezova (ili Ristićeva)
osobna genijalnost nego samo politička funkcija umjetnosti za zadovoljavanje
pogleda Države i očekivanja njezinog aparata. Politika je slobodan izbor
umjetnosti i ništa je ne izražava tako dobro kao poricanje u Vitezovoj
intrigaškoj formulaciji perfektne ideološke paranoje: „Oni manje uspješni
ispolitiziraju ovakve situacije i napadaju velike osobnosti da bi sami
postali veći“ (cit. JL). Ako Šerbedžija danas govori
o čistoj umjetnosti velikog teatra, slobodnoj od politike, iz njega sigurno
ne govori Filip Latinovicz ni Leon Glambay, nego trećeputaški 68-maš koji je
shvatio kako se u teatru ne ostaje gubitnik novog investicijskog doba. On
svoju reputaciju teatarske avangarde humanističkog socijalizma i uspjelog
emigranta tuđmanizma investira u kazališni holding na očuvanim domaćim
resursima, pouzdanim političkim kumovima i, dakako, velikoj postideološkoj
gesti bez univerzalističke i nacionalne esencije. Zato u današnji teatar joint-politike
Šerbedžija odlično paše točno u trenutku kad je hrvatski mega-šovinizam
pronašao ekonomski čistu formulu da stane u bočicu: „Kupujmo hrvatsko!“ Zrak
je i dalje čist i sve lakše se izdiše. |
|
|
|
