|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

01.

O antipolitičkom fetišu crkve i oslobađanju generala Gotovine sa zadarskih zidina

AppleMark

ZLATNO TELE

ili sveti pir u Zadru

Papin ljubljeni puk hrvatski je u Zadru, i samo u Zadru, pokazao onu mjeru i onaj oblik poganske strasti za političkim podavanjem vođi koju nitko kome je ponudjena ne može odbiti. To je ultimativna ponuda ljubavi, u kojoj su predmet i primalac isti, od koje onaj snubljeni može pobjeći samo po cijenu katastrofe autoriteta i pada u mržnju. Zato nitko, pa ni prestarjeli i onemoćali katolički vjerski poglavar, ne može spriječiti slinu uživanja u tome da bude predmet totalne političke želje, a svjetovni mu može samo zavidjeti.

 

Svi su se složili: „Zadar je bio duhovni vrhunac trećeg pastoralnog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj!“ Toliko općeg slaganja nije bilo ni o čemu drugome u Hrvatskoj u ovih devet godina, čak ni o „Domovinskom ratu“, pa čak ni sada nema slaganja o pravom političkom značenju tog „znakovitog“ događaja s papom u Zadru. A tamo se desilo više od toga — uznesenje i izbavljenje.

Hrvatski mediji, napose HTV sa preostalom HDZ-ekipom novinara za višnje očevide, slute ovako: Ovaj treći papin posjet „maloj zemlji Hrvatskoj“, u samo devet godina, i to na svoj stoti pohod po svijetu, „zacijelo“ ima dublje značenje; od svih novih država izvan Evropske unije ostat će jedna tako većinski i tako katolička zemlja poput Hrvatske; pored Grčke koja je gotovo čisto pravoslavna, stvar će se još pogoršati kad udju Bugarska, Rumunjska itd. Nije li to dublji smisao papinog „zagovora Hrvatske“?

Ovakvo dubinski stupidno rezoniranje „središnjeg“ nacionanog informativnog medija oko papine političke brige za hrvatsku državu postalo je takoreći oficijelno providjenje, uzme li se još u obzir i državni domjenak u Ministarstvu vanjskih poslova pod SDP-ovskim ministrom od 10. lipnja u povodu obljetnice „Zvonimirova priznanja“. Tako je taj datum za specijaliste historije dignut u rang otajstva hrvatske državnosti, i to pod većinski lijevo-liberalnom koalicijskom vlašću.

Pričest za Evropu

No, problem huntingtonovski nadahnutih gatara na HTV-u je u tome što se u ovakav clash crkve i ostatka civilizacije uzduž i poprijeko buduće Evrope svatko pristojan ustručava i pogledati. Savjetnik Predsjednika republike za vjerska pitanja (I. Maštruko) sa smiješkom je odbacio tu konstrukciju (HRT, Meridijan 16, od 9. lipnja) tvrdeći da je istina puno profanija: papa je navodno, još za prvog pohoda Hrvatskoj, izrazio želju da posjeti marijansko svetište na Trsatu, pa je, eto, sada zapravo samo ispunio to obećanje i konačno obišao sve hrvatske biskupije. Doista, tome se može dodati: nije li Hrvatska ne samo gotovo savršena katolička država, nego i turistički raj na Zemlji, pa još i na samo sat vremena leta od Vatikana?!

No, i s tim dodatkom, Maštrukovo objašnjenje je odveć skromno tumačenje a da bi, premda bilo i istinito, moglo zadovoljiti ikoga u Hrvatskoj, a najmanje hrvatske medije napaljene na mistiku političke intrige. Savjetnikovo banaliziranje diplomatsko-političkog dogadjaja na sakralno-turističke potrebe „svetoga Oca“ ostavlja neiskorištena premnoga bogatstva HTV-ovske konstrukcije političke stvarnosti. On ne pokušava ni aluzijom upozoriti na ordinarne gluposti ili politički opscene implikacije sadržane u diletantskim pretpostavkama koje su izrečene u najreprezentativnijem nacionalnom mediju, koji svi još uvijek plaćamo. Ako papa tobože želi Hrvatsku kao „čistu katoličku zemlju“ unutar nove Evrope, onda je papa ili politički egzorcist, istjerivač Nečastivog koji mora da se preselio iz carstva zla (pravoslavnih i nekrsta) i nastanio u samom srcu Evrope. Ili papa sprema rat nedovoljno katoličkoj Europi, pa će opet trebati Hrvate za borbu protiv neprijatelja rimske crkve. Ali, HTV je kao izgubljen u svemiru: papa već ima svoje gastarbajere Švicarce, a katoličanstvo nije prednost za članstvo u EU. Tamo već ima kršćana. Zato je priča o papi samo za unutrašnje-političku upotrebu.

Čudo u Zadru i njegov svjedok Stjepan

Savjetnikovo racionaliziranja oko papine ophodnje Hrvatske sakralno-pragmatičnim razlozima najmanje može objasniti onaj višak trosatnih misa s poklonstvom i darivanjem pastve posvećenom bižuterijom, pod pripeklom zvijezdom za ubit i stado i njegova pastira. Sve je to svoj vrhunac doživjelo kroz dogadjaj čuda u Zadru. Njegov je svjedok ozarena lica postao savjetnikov šef a naš predsjednik države, Stjepan Mesić, poznat u tamošnjoj parohiji kao „Stevo“: „To što je Zadar učinio, ta stalna napetost u svakom trenutku, to je neponovljivo!“ (cit. HTV). Hrvatska je tako ponovo, nakon posljednjeg narodnog vladara Zvonimira, kroz svoga narodnog-građanskog predsjednika postala odabranica Vatikana, samo ne pod krunom i mitrama, kao „Stefan prvovenčani“, nego pod bijelim sindikalnim šiltericama s prorezima za ventilaciju: Stipan, Ivan i Zlatan u jednom redu.

Ako Franjo Tudjman nije uspio uvjeriti „Hrvatice i Hrvate“ da je s njime konačno minulo djelovanje Zvonimirove kletve da nikad više ne imadnu svoga narodnog vladara, Stjepanu Mesiću, nevoljenom u Dalmaciji, kao da je uspjelo nešto o čemu Tuđman nije mogao ni sanjati: Mesić nije samo „nazočio čudu“ - toj neponovljivoj napetosti izmedju naroda i svetog duha — nego je na HTV-u i svjedočio o čudu naroda koji ga iz dna duše mrzi. Poput Pavla u Damasku, predsjednik države se u Zadru, gradu svoje političke more, uklonio sili svetoga duha nad narodom kojega je dolazio progoniti zbog politički nepriličnih kumira, obješenih u gradskoj vijećnici i na gradskim zidinama.

To svjedočenje o čudu pokazuje da je Hrvatska u Zadru 9. lipnja doživjela delirij svetog ludila nacije. Sve što je danas u Hrvatskoj politički uzvišeno, steklo se u taj dan: i papin pohod najhrvatskijem od sveg „ljubljenog puka hrvatskog“, i bezazorni populistički fetišizam naroda kod vladajuće državne garniture koja se pretvorila u papinu svitu, i masovni orgijazam sportskog spektakla i drsko javno isticanje ikone traženog „heroja-nezločinca“ Ante Gotovine na gradskim zidinama! U Zadru od 9. lipnja kao da je sve ponovo bilo u najboljem redu. I gradonačelnik Kalmeta, ljuti Mesićev neprijatelj, „preushićen“ je istim dogadjajem napetosti koji su „tako dobro organizirali“ (cit.).

Zadar je tako postao zona posvećenog bezakonja, grad u kojem je taj isti predsjednik Republike Hrvatske, kao najviša simbolička figura državne reprezentacije, prethodno već doživio najviši stupanj organiziranog institucionalnog poniženja od lokalnih desničarskoh kabadahija, koji su svoju pripadnost protivničkim političkim strankama pretvorili u svoje „demokratsko pravo“ na javnu subverzivnu djelatnost ponižavanja države ozakonjujući protuustavno ponašanje. To se doista može samo u „svojoj“ državi. Ali, to je ipak samo thriller i suspens.

Intriga Mesićevog poklonstva

Ta iznenadna homologija u svetome duhu inače tako nesvodivih političkih subjekata poteklih ispod istog HDZ-šinjela, ipak je, čini se, obostrano varljiva: Ono što se ushićenom Predsjedniku države na ponovnom poklonstvu narodu Zadra učinilo „dejstvom“ čiste svetosti, dobro je organizirana režija detronizacije vladara upravo za njega. Cijedjenje starog pape na vrućini režirano je kao sveta politička fešta za puk kroz ponovno uprizorenje simboličkog ponižavanja ovoga predsjednika države i ujedno kao uništavanje svake iluzije o moći sekularne politike nad pukom. Taj puk je trebao dodirnuti svoje dublje fundamente. Zadarsko čudo dogadjanja čuda bilo je čin pokapanja i nazočnih političkih institucija i gradjanske političke svijesti i bljesak neumrle moći crkvene države nad narodom odgojenim na spektaklima masovne ideološke sunčanice.

Je li ta moć samo kresnula kao jezičak duha u „šesti čas“ Pentekosta ili će ostati trajni plamen hrvatske politike, vidjet će se bolje kad se riješi tajna transsupstancijacije one svetačke ikone sa gradskih zidina u „Nacionalu“ dan poslije. Tko je Kalmeti i kompaniji odnio politički show sa gradskih zidina? Kako je „živopis“ zazidanog junaka prešao u drugi medij da bi govorio o svome svetačkom zatočenju? Ta će se tajna još dugo ponavljati, kao hrvatsko bogojavljanje, no jedno je sigurno: za prešetavanja Ante Gotovine iz medija u medij zaslužan je predsjednik države.

Osim “ushićenog” Predsjednika nitko drugi u tome gradu nije nikada vidjen da gleda sliku, pa čak ni papa, papini izviđači, savjetnici ili pobočnici. Papamobil je proklizio ispod same slike bez pogleda. Uvjet vjere u svetost slike je negledanje, zabrana nepriličnog zurenja. Svaki bi pogled u taj prizor visećeg „Gotovine“ na zidinama uz gradska vrata shvatio ono blasfemično — „Wanted!“.  Zato je jedino političko što se vidjelo u Zadru bilo ignoriranje slučaja Gotovine uz profani masovni antipolitički spektakl svadbe naroda i njegova crkvenog vladara, ponovljenog bračnog zavjeta izmedju „Hrvatske“ i pape prije njezinog stupanja u „gradjanski brak“ s Evropom.

Totalna ljubavna ponuda

Papin ljubljeni puk hrvatski je u Zadru, i samo u Zadru, pokazao onu mjeru i onaj oblik poganske strasti za političkim podavanjem vođi koju nitko kome je ponudjena ne može odbiti. To je ultimativna ponuda ljubavi, u kojoj su predmet i primalac isti, od koje onaj snubljeni može pobjeći samo po cijenu katastrofe autoriteta i pada u mržnju. Zato nitko, pa ni prestarjeli i onemoćali vjerski poglavar, ne može spriječiti slinu uživanja u tome da bude predmet totalne političke želje, a svjetovni mu može samo zavidjeti. Za gradjanina-demokrata u tome trokutu nema mjesta. U preklapanju predmeta i primaoca ljubavi sadržana je sva uzvišena tajna pastoralne misije po Božjoj pripeklini koja samo u zemlji poput Hrvatske može postati tako fundamentalistički antipolitička.

Zato se u središtu toga čudesnog dana bogoštovanja u Zadru nije našlo nikakvo novo političko zlatno tele, poput Franje Tudjmana, već sama crkva u liku pape. Namjesnik Gospoda na mjestu svoga Gospoda. „Hrvati“ u Zadru nisu obožavali ni partiju ni Boga nego najzlatnije tele: papu i crkvu. Hrvatski puk je u svome antipolitičkom deliriju, u kojem je konačno mogao prezreti „sve političare“ (osim onih iza kulisa) i sve nametnute zakone koji ograničavaju njegovo pravo na nekažnjeno uživanje bezakonja, moralnog i materijalnog, stao pod metafizički credo svoga malog boga-namjesnika: „Čovjek se cijeni po onome što jest, a ne po onome što radi“ (cit. Ivan Pavao II).

Hrvatski je puk tako iznova našao svoju izvornu političku i povijesnu vokaciju - da vječno bude izmišljeni odabrani narod za specijalne graničarske namjene, koji ostaje poganski upravo u trenutku kad se posvećuje. Umjesto zakona, on štuje zlatnu knjigu, umjesto Boga on obožava njegovu crkvu, samoproglašenu za jedinu istinsku. Dogadjaj u Zadru je stoga eksplozija hrvatskog antipolitičkog sindroma, naslijedjenog od 71. i ujedno pad u religijsko bezbožništvo: da ne bi nikada slobodno i odgovorno ugledao lice Boga, „narod“ i njegov kler stisnuo je u zagrljaj mambe vrhovnog Božjeg namjesnika na zemlji kao svog pravoga boga-kumira: „Ostani s nama!“

Zara — prvovjenčana u Titu

Ako je papa sad po treći puta „prosvjetiteljski“ ekumenski poručivao Hrvatima „Ni nacija, ni partija, nego istinska vjera u čovjeka“, njegov mu je politički najodaniji narod još gromkije i politički nedvosmisleno uzvraćao: „Mi smo papini, papa je naš!“ — Ti si naša partija, nacija i vjera! Tako je papina transpolitička poruka nepogrešivo pronašla svoj istinski odgovor u antibirokratskom sindromu „puka“ koji obožava mutna otjelovljenja Istine i prezire sitne čuvare zakona. Titoistička parola, čak i u svojoj autoironičnoj formi, jasno otkriva taj nepresušni izvor uvijek nove fundamentalističke antipolitičnosti. Civilno i sekularno shvaćanje državnosti i društva posve je radosno prezreno. O tome rječito govori recentna politička povijest, koja je sad dobila dva nova crkvena pečata: kroz antiekumensku poruku riječkog biskupa Devčića, „Isus Krist je jedini spasitelj čovjeka“, i kroz kulturnu blasfemiju zadarskog nadbiskupa Prendje: “U Zadru je, kroz novo sveučilište, ponovo ostvareno ono jedinstvo vjere i znanosti kakvome crkva oduvijek teži.”

 

Epilog: Da je takvo jedinstvo vjere i uma u Hrvatskoj već praktičko, to zorno dokazuje ponovljena politička pobjeda školaraca Hrvatskih studija nad Senatom zagrebačkog Sveučilišta u ratu za upisne kvote na tom nelegalnom i opskurnom učilištu. „Zar nije apsurdno da se mi borimo za svoj opstanak, a Papa je u posjeti Hrvatskoj!?“, rekla je jedna politički obaviještena studentska aktivistkinja, koju je novinarka uzdigla do autoriteta „možda buduće znanstvene novakinje“ (HTV, S. Findak). O hermeneutički dubokoj vezi izmedju Vatikana i Hrvatskih studija rječitije od ove tajanstvene rečenice jedne „novakinje“ govori možda još samo podrška nove smjene „kestenjara“ ispred kuće generala Bobetka, samo sad pred Rektoratom - Ćire Blaževića, Davora Šukera i sličnih akademika hrvatske katedrale duha. — Reklo bi se, vjere, znanosti i sporta u Hrvatskoj nikad dosta! Dotle, volšebno oslobodjeni „ante-heroji“ sa zidina u gradu Zadru, govorit će kad-tad svoje ne samo u Nacionalu nego u Haagu, popraćeni pismom zagovora istine iz ureda Predsjednika. Oni će na putu Hrvatske u Europu stići prvi, i bez papine podrške.

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|