Uloga
medija u anonimnoj prijavi protiv genetičara Miroslava Radmana Mediji i zaštićena denuncijacija Perverzija anonimnosti izvora
informacija potpuna je. Pozivajući se (izričito ili prešutno) na “pravo
javnosti da zna”, medij na tuženome upražnjava silu ili moć javnosti koja je
već institucionalizirana u samome mediju kao što je ideja pravičnosti već
institucionalizirana u sudstvu. Tako medij, jednako kao birokracija, sud i
policija, po prirodi stvari lako nasijeda svojoj moći. Tko je posjeduje,
“sekundarno” je pitanje. |
|
Kad je pred ljeto 2003. akademik Miroslav Radman od posljednjeg
ministra znanosti u koalicijskoj vladi, Gvozdena Flege, primao ključeve
zgrade budućeg Mediteranskog instituta za istraživanje života, toj prigodnoj
simboličkoj ceremoniji dao je svoj osebujni začin od šarma skromnosti i
duhovitosti. Naime, ključ mu se “zažario” u rukama tako da ga je premještao
iz jedne u drugu hladeći dlanove. Ovih dana, osam mjeseci pošto je od
“običnog” svjetskog znanstvenika unaprijeđen u savjetnika za znanost u vladi
Sanaderovog HDZ-a, Radman je putem anonimne prijave “iz krugova Splitskog
sveučilišta” javno optužen za pronevjeru novca iz državnog proračuna. Tužba
je zaprimljena službeno, javnost obaviještena, prijavljivač je ostao tajan.
Radman je opet “tražen”. Šala s ključem izgleda kao samoispunjeno
proročanstvo. U zemlji u kojoj su redovna kalendarska prešetavanja Bogorodice
udarna medijska vijest dana kao da je riječ o bogojavljanju, ni Radmanova
“apokalipsa” s ključem ne bi bilo čudo. Ali pitanje da li je akademik znao za
kakvo se vrelo gvožđe hvata ili se samo šalio, posve je krivo. Samo ono
nesvjesno pogađa istinu, šala je njegov medij, a prava stvarnost su hrvatski
informativni mediji. Ako išta točno i nemilosrdno opisuje hrvatsku stvarnost na
dan objave vijesti o “zaprimanju” anonimne prijave o Radmanovom grijehu pronevjere,
onda je to ponovno, kao u “slučaju Severina”, sama vijest ili učinak logike
medija. No, za razliku od one prohujale aferice oko zaštite privatnosti
nečijeg medijski prepariranog seksa, ovdje je, posve obrnuto, riječ o
tjeranju privatne osobe na javni striptiz i o beskrajnoj moći medija nad
javnošću, onom istom u čije se sveto pravo “da zna” kunu. No, iako objekt
općeg interesa više nije tehnika seksa najpopularnije nacionalne pjevačice,
nego dubina džepova vrhunskog znanstvenika, medijski učinak ispada
istovjetan. Nairitiran “olakim nasijednjem” medija na priču u kojoj “ništa
nije točno” Radman je rekao: “To je kao da netko prijavi da je akademik
Miroslav Radman općio s divljim životinjama” (HTV). Nezaštićena nevinost Čini se da su nova hrvatska legislativa, koja predviđa
obavezu novinara na odavanje izvora informacija, voluntarizam političke
egzekutive (slučaj otkupa zatvorske kazne za novinara iz džepa ministrice
pravosuđa), bezočna moć i pravo sudstva na inkompetenciju (novi slučaj
novčanog kažnjavanja Ferala) toliko impresionirali informativne medije da ih je strah
od počinjenja klevete odvratio od svakog daljnjeg organiziranog protivljenja
vrhovnom bogu Saboru i preusmjerio energiju frustracije u traženje olakšanja
na terenu. Zašto je anonimna prijava o tako poznatoj i značajnoj javnoj
stvari kao što je stvaranje avangardnog znanstvenog instituta bogomdani
objekt za same medije ako sama anonimnost očigledno ne služi zaštiti
slabijeg? Anonimna prijava objekt je za totalno javno raspolaganje
dok za njezin “tajni” izvor mediji nisu obavezni ni ovlašteni znati ni pitati
pa ni odgovorati za moguću klevetu. “Izvor” je u zaštićenom posjedu
tužiteljstva. To dovoljno objašnjava preusmjerenje energije medija s
anonimnog prijavljivača na prijavljenog. Iako se vodi juridičkim načelom
pravičnosti postupka “Neka se čuje i druga strana”, ono je perverzno, jer
počiva na stavu “čuvanja izvora” - čijom se “tajnošću”, “povjerljivošću” i
“obaviještenošću” može beskonačno manipulirati - a ne na istraživačkom porivu
prema samom izvoru. Osim toga je i nepravedno. Tražiti da se netko javno
očituje o anonimnoj prijavi protiv sebe najprije ga u startu dovodi u
neravnopravan položaj izloženosti pred javnošću nasuprot privilegiju
anonimnosti koji uživa tužitelj. Otud medij u javnom sporu poput ovoga
preuzima ulogu advokata anonimne stranke koja ostaje pošteđena rizika
odgovornosti. Iza nje se može kriti svatko, i najmoćnija osoba u državi kao i
tzv. “mali čovjek”. Zato je perverzija anonimnosti izvora potpuna. Pozivajući
se (izričito ili prešutno) na “pravo javnosti da zna”, medij na tuženome
upražnjava silu ili moć javnosti koja je već institucionalizirana u samome
mediju kao što je ideja pravičnosti već institucionalizirana u sudstvu. Tako
medij, jednako kao birokracija, sud i policija, po prirodi stvari lako
nasijeda svojoj moći. Tko je posjeduje, “sekundarno” je pitanje koje se
uvijek iznova vraća u obliku pitanja o odnosu privatnog, javnog ili miješanog
vlasništva. Potkazivanje “Miroslava R.” Zato slučaj tužbe protiv Miroslava Radmana odiše dubokom
nelagodom koju je zauvijek opisala početna rečenica Kafkinog “Procesa”:
“Netko mora da je potkazao Josepha K., jer …” No, Radman se na sreću ne
ponaša kao subjekt iz Kafkine priče “Pred sudom”, koji skapava ni ne ušavši u
sud koji je samo njemu namijenjen. Niti se, što je još značajnije, drži kao
anđeo opraštanja svim svojim “pakiračima”, poput hrvatskog generala Tihomira
Blaškića nakon devetogodišnjeg usavršavanja u etici i logici ratnog prava u
Haagu. Za razliku od toga heroja nedokazane nevinosti, koji je svoje
prosvijetljenje prevarenog ratnika stubokom zamijenio za obiteljsku srećicu
pod kumstvom države i medija, znanstvenik Radman ne oprašta ni pakiračima ni
medijima. Radmanovo ogorčenje na medije pogađa u metastazirani cinizam
“elitne” hrvatske svijesti. Riječ je o tome da su svi hrvatski mediji -
premda ne u istoj mjeri i na isti način – dobrovoljno i “spontano”,
zajedno s najvišim organima države, od ministarstva znanosti, do premijera i
predsjednika, sudjelovali u stvaranju novog hrvatskog državnog kulta znanosti
s pripadnim mitom “Radman”. Projekt Mediteranskog instituta je, bez obzira na
kontroverzne i nepopularne Radmanove izjave o neštetnosti GM-hrane, uživao u
širokoj javnosti gotovo nepodijeljene simpatije, zahvaljujući upravo
propagandnoj podršci mitomanski nabrijanih medija. No, za razliku od njih,
sam Miroslav Radman je, a čini se jedino on, shvaćao taj mit ozbiljno. Rečeno
ponešto okultnim jezikom, Miroslav Radman je jedini u tropregu
država-mediji-znanost racionalnom ustrajnošću poštovao “mitski ugovor” o
novom hrvatskom “dilu” za znanost, usmjerenog na proboj domaćih ograničenja
jednim jedinim skokom iz mjesta i s dopingom iz stranih donacija. [Pri tome
je, bez obzira na deklaraciju o namjerama i podršci između Ministarstva i
akademika Radmana, javnost ostala prikraćena za elementarne informacije o
karakteru državne donacije u obliku zgrade i zemljišta, o suvlasništvu ili o
akcionarstvu u komercijalnom dijelu istraživačkog rada Instituta kao i za
jasnoću u pitanju tzv. “eksteritorijalnosti” Instituta; ona je pobrkana s
tematikom autonomnosti i slobode znanstvenih istraživanja.] No, dok je država pokazala nizak stupanj političke
odgovornosti prema javnosti i višak interesa za propagandnim profitom od
simboličkog značenja budućeg Instituta, o političkoj kompetenciji Miroslava
Radmana, toga entuzijasta u polju znanosti, svjedoči upravo njegovo traženje
daljnje istrage za anonimnim denuncijantom radi javnog suočenja. Ta vjernost
sebi je posve egzotična naspram inkompetencije političara, akademskih
karijerista i posebno medija ogrezlih u mentalitetu “kod nas ništa ne valja
ali smo potencijalno neprocjenjivi”. Na sreću, čovjek koji se rado
predstavlja kao “zaljubljiva priroda”, potpuno predana užitku istraživanja,
ne oprašta podrivačima svoga projekta očito zato što stvar do koje mu je
stalo ne shvaća kao šalu ili “na probu”. Vjernost dogovoru ili socijalna
iskrenost jedini je uvjet uspješnosti posla koji je u interesu javne sreće.
To je politički sadržaj Radmanove “zaljubljenosti” i njegova erotiziranog
govora o znanosti koji iako beskompromisan traži dogovor. Upravo taj uvjet je
temeljni manjak novohrvatskog političkog mentaliteta opstrukcije. On jednako
vlada i u “akademskim visinama” gdje kao bogovi stoluju mozgovi sa svim
najgorim banalnostima “običnog” svijeta. Zato Radmanov zahtjev za identifikacijom anonimnog tužioca
ima značaj političko-odgojnog primjera. On nije samo pljuska trendu
opraštanja radi kukavičkog netalasanja, koje pokazuje da “Hrvatska” ni nakon
deset krvavih godina nije ništa shvatila o sebi. Radmanova samoobrana ukazuje
još više na fatalnu političku i intelektualnu nedoraslost kreatora javne
svijesti pod imenom hrvatskih informativnih medija. Oni bez daljnjega
shvaćaju svoju primarnu moć, ali ne i “sekundarna” pitanja njezine upotrebe i
posjedovanja. To je slijepa mrlja institucije. |
|