|
Politika
jednake šanse u globalnoj ekonomiji seksa Hillary, Monica, Meredith ... Osim što je subvertirao osnovnu
feminističku tezu o apsolutnoj ženskoj podređenosti u zapadnom društvu i, nadalje,
što zaplet sa “seksualnom prisilom na poslu” služi samo tome da pokaže kako
je afera Lewinsky zapravo samo dio daleko širih konstelacija moći u uvjetima
postindustrijskog, globalnog stjecanja profita, model stvarnosti u obliku
jednog hollywoodskog scenarija poput “Disclosure” prethodi događajima u
Bijeloj kući i pruža dragocjenu rekonstrukciju one dimenzije događaja u koju nemamo uvid. To je onaj nedostajući
element koji privatnu dramu prevarene žene — supruge najmoćnijeg
muškarca svijeta — pretvara u njezin nacionalni (i možda globalni)
profit. |
|
|
Jedna netrivijalna spoznaja koju je svijetu mogla podariti
najuzbudljivija američka sapunica svih vremena tiče se njezina učinka po glavni
svjetski proces današnjice: “afera Lewinsky” koja još uvijek traje, makar se
u joj već događaju obrati netipični za sapunske serije, prvi je parapolitički
i medijski događaj koji neekonomskim sredstvima globalizira svijet! On kao da
je spontano-liberalno ujedinio široke ljudske mase “around the Globe” u
shvaćanju da je “aferu u Ovalnom uredu” kao doduše golicav, ali politički
nevažan društveni događaj, puko zadiranje u privatnu sferu jednog
predsjednika države, kojeg krase obične muške slabosti. Nasuprot tome
feministička kritika je tvrdila da je taj događaj važan zato što još jednom
žene učinio žrtvama i potvrdio da je njihov podređeni položaj kao i podređeni
položaj drugih manjina temelj društva i kulture Zapada. Cijenu spašavanja
muškog autoriteta uvijek plaćaju žene (supruga, ljubavnica) i treći svijet
(jučer Jug, danas Islam). Prema toj kritici, najmoćniji muškarac svijeta je
sačuvao svoj ugled tako da je javnim priznanjem brakolomstva zapravo potrošio
društveni ugled svoje žene. Čini se da ta kritika nije samo feministički nedosljedna
(prevarena žena je “oštećena”, društveni ugled joj je okrnjen), već i seže
prekratko. Sjetimo se, osnovna kritika čistunskih republikanaca, koji
tradicionalno paze na odvajanje javnog i privatnog, na Clintonov račun glasila
je od početka njegova mandata upravo obrnuto, naime da mu žena vlada državom
isto onako kao što je bila upetljana i u financijske malverzacije u Arkanzasu
prije nego što je postao predsjednik. Što ako je to doista istina? Što ako je
Hillary doista bila odlučila da iz sjene “prve domaćice nacije” istupi u
javnost, i to tako da se kandidira na predsjedničkim izborima preko svog
muža, žovijalnog Billa, postkennedyjevskog tipa, svirača saksofona i člana
kluba brzojebača, ustvari jednog običnog bezveznjaka? Drugim riječima, što
ako je Amerika bila već toliko demokratski sazrela da može imati ženu na
položaju predsjednika, a da toga nije bila i još uvijek nije svjesna? Možda
je “gubitak dostojanstva” prevarene supruge samo dodatak na plaću, osobna
žrtva koju Hillary prinosi za tu još neosviještenu zrelost Amerike?! Da bi
tome moglo biti tako, ne govori samo okolnost da njezina popularnost u
Americi raste nakon što je afera već prošla svoju točku kulminacije, već
njezine riječi u samom trenutku izbijanja afere u javnost o opasnosti za
Ameriku da izgubi svoga predsjednika u političkoj zavjeri! Prisjetimo se, te
riječi o zavjeri izgovorene su neposredno prije javnog Clintonova priznanja
da je imao “nepriličan odnos s gospođicom Lewinsky”. Iz toga vidimo da je Hillary
već bila pripremila oprost Billu kao preventivnu mjeru od rizika da Amerika,
ne znajući, otpuštanjem svog prividnog predsjednika Billa Clintona izgubi
svoju istinsku predsjednicu — upravo Hillary Clinton. Predsjednik i gentleman U prilog tome spašavanju Amerike od političkog debakla
govori moralistički bljutava, ali juridički i politički nadasve odlučujuća
sofisterija oko definicije spolnog odnosa, tvrdnja da “s tom ženom,
gospodičnom Lewinsky, nije imao spolni odnos” u klasičnom značenju
(penetracija penisom u vaginu), nego da “mu ga je samo dirala usnama”!? Ta
vesela semantička zavrzlama nije izazvala samo smijeh u pretežno muškoj
javnosti. Nezavisno od svoga “škakljivog” sadržaja, ona je — prema
istraživanjima javnosti na CNN-u — izazvala oduševljenja kod
Clintonovih simpatizera među običnim američkim pukom zbog “zadivljujuće
pažnje koju je Predsjednik pokazao prema jezičnim značenjima”. Taj
fantastični efekt “iskrene laži” da bude protumačena kao “odanost istini i
poretku vrijednosti” ima još fantastičniji učinak u tome da u javnosti
potpuno neutralizira onaj glavni i najteži stav iz optužbe: krivokletstvo i
nagovaranje na krivokletstvo, u čije poricanje se Clinton tokom istrage
zapleo nekoliko puta. Kad je republikanska inkvizicija preko masovnih medija
zaprijetila da istjerivanjem grijeha pretvori pola zemaljske kugle u voajere
pušenja kurca na najvišem političkom mjestu globusa, sam Clinton je povukao
crtu donjeg praga demokratske tolerancije: na pitanje da li je “vršila orali seks
na njemu”, odgovorio je, vidno zgranut tom penetracijom u svoj privatni “way
of enjoying”, kako ne namjerava odgovoriti budući da je odgovor na to pitanje
sadržan u priznanju da je imao “nepriličan odnos” s tom osobom i da je već
rekao kako zbog toga vrlo žali. Bill je na to doživio ovacije natpolovičnog
biračkog tijela Amerike i ostatka svijeta i kao predsjednik i kao kavalir. Iako na mjestu izraza “inappropriate relationship” u
hrvatskim komentarima stoji “nedolična veza”, jasno je da “inappropriate relationship”
ne cilja na običnu malograđansko-moralnu dimenziju društvene nedoličnosti
(otvoren šlic, gaće na podu, seks u uredu, prevarena supruga itd.), već na
nešto formalnije — na neprimjerenost radnje mjestu izvođenja, na
priznanje opscenosti događaja. Tek odatle postaje jasan smisao cjepidlačenja
oko definicije spolnog odnosa: Ono što post-šezdestosmaš Bill na mjestu
najmoćnijeg čovjeka svijeta nije uradio, jest to da Ovalni ured predsjednika
Sjedinjenih Američkih Država nije pretvorio u običan jebarnik. U tom smislu
je Clinton ispao možda i “najčasnijim” i najkonzervativnijim od svih “pravih
muškaraca” među američkim predsjednicima, odani čuvar najvišeg simboličkog
dobra — nepovredivosti dostojanstva Države, dakle najvišeg od onih
istih tradicionalnih vrijednosti za koje poslovično stoje upravo američki
republikanci. On je, za razliku od poneke “republikanske svinje”, sačuvao
dostojanstvo stola koji služi za pisanje. Nadalje, i ne manje važno, on ujedno s time nije počinio
ono drugo neoprostivo, i to iz sasvim drugih razloga neoprostivo djelo:
seksualnu prisilu na poslu, nego je sam bio njezin “pasivni objekt”. Prema
Clintonovom svjedočanstvu i prema priznanju Monike Lewinsky, ona je bila ta
koja je pokrenula i održavala njihovu ne-spolnu vezu. Ona time, također prema
vlastitoj izjavi, nije htjela samo doći do bolje plaćenog mjesta, već
ostvariti određene “organizacijske ideje”, poslovne zamisli. Monica je dakle,
ako nije bila republikanska krtica, htjela vladati barem Bijelom kućom, ako
ne i državom. Tko sad nije mogao podnijeti vladavinu dviju (ili više) žena u
Ovalnom uredu Bijele kuće, to nije jasno, ali je posve sigurno da je
najmoćniji muškarac kojeg su one dijelile osvjetlao obadva obraza demokracije
— one konzervativne, ne oskrnuvši svinjarijama simbolički najviše
mjesto Države, i one postmoderne: sačuvavši dostojanstvo jednog manjinskog
društvenog identiteta, oličenog u ženi-ljubavnici. Ona, da bi subjektivirala
taj svoj identitet, poseže za sredstvima svoga nadređenog, bijelog, muškog
subjekta. Kao što u međuvremenu znamo, predstavnica manjinskog ženskog
subjekta gubi u toj igri, ali ne zato što biva seksualno iskorištena, već
zato što se njezina seksualna ofanziva na samo mjesto vlasti pervertira u
praznu formu non-sex-sexa, jedinu formu u kojoj Predsjednik može privatno
uživati bez interesa i posljedica po opći poredak. To objašnjava i njegovu
običnu građansku pristojnost, obavezu da laže o onome o čemu nitko pristojan
ne bi pričao javno, osim u muškim klubovima, kao i simpatije većine javnosti za
tu vrstu “iskrene laži”. Ali isto tako, to objašnjava i činjenicu da je
uzurpiranje tradicionalnih, republikanskih vrijednosti od strane demokratskog
predsjednika imalo za posljedicu samo republikansko derogiranje donjeg praga
demokratske pristojnosti — provalu bračne idile Clintonovih. Seks kao politika jednake prilike Stoga nije produktivno misliti da je najnoviji američki
filmski proizvod, “Predsjedničke laži”, u produkciji Berrya Levinsona i
Dustina Hofmana odgovor Hollywooda na američke društvene događaje poput ove
sex-afere. Stvari sa odnosom zbilje i fikcije u kojem bi fikcija bila
naknadni izraz zbilje stoje potpuno obrnuto. To pokazuje daleko uvjerljivije
isti Levinson, ekranizacijom romana Michaela Crichtona “Disclosure” s Demy
Moore kao snubiteljicom, subjektom seksualne prisile, i Michaelom Douglasom
kao njezinim objektom. Osim što je subvertirao osnovnu feminističku tezu o
apsolutnoj ženskoj podređenosti u zapadnom društvu i, nadalje, što zaplet sa
“seksualnom prisilom na poslu” služi samo tome da pokaže kako je ta afera
zapravo samo dio daleko širih konstelacija moći u uvjetima postindustrijskog,
globalnog stjecanja profita (“tako da se dobro zabavimo i zaradimo ogromnu
lovu”), taj model stvarnosti u obliku jednog hollywoodskog scenarija prethodi
događajima u Bijeloj kući i pruža dragocjenu rekonstrukciju one dimenzije
događaja u koju nemamo uvid. To je onaj nedostajući element koji privatnu dramu
prevarene žene — supruge najmoćnijeg muškarca svijeta — pretvara
u njezin nacionalni (i možda globalni) profit. Kao što je potpuno jasno da je samo njezina javna reakcija — oprost i
stajanje uz nevjernog muža — spasila Ameriku od “gubitka predsjednika”,
jasno je i to da bi ne-opraštanje značilo republikansku provalu demokratskog
poretka Amerike. Drugim riječima, ono što sex-aferu uopće čini sexy,
škakljivom, nisu toliko voajerski detalji u koje se zapleo njezin muž, jadni
Bill, nego politički kontekst afere. Upravo kao u Crichtonovu scenariju. Naime samo zato što uvijek već pretpostavlja postojanje
zavjere protiv svoga muža u razvojnom odjelu firme za software, Susan spremno
preduhitruje zavjeru — koja je trebala postati kompletnom tek kad ona
sazna od drugih! — tako da na jednoj večeri obznani zlonamjernim
kolegama svoga muža, koji ga hoće izdati, da “već sve zna od njega” iako
faktički ništa ne zna. Dakako, na odlasku s večere kući, ona pravi bračnu
dramu upravo zato što “jedino ona ništa ne zna”. Kao što se pokazuje, njena
lojalnost je, kao i kod Hillary, moralnog i ideološkog karaktera, ali ostaje
jedno neriješeno privatno-intimno pitanje: Da li je bilo penetracije i je li
pri tome uživao? Isto kao u aferi Clinton-Lewinsky, i Crichtonov junak
najprije priča minimalnu, ne toliko lažnu koliko tek djelomice istinitu
verziju, da bi kasnije, u toku istraživanja i — last but not least
— na audio traci izašlo na vidjelo daleko više škakljivih detalja no
što je povrijeđena sujeta supruge bila u stanju ideološki kompenzirati. “Šta
mene briga ako je ona [snubiteljica] prekršila zakon?! Protiv činjenice da je
penis moga muža još prije 48 sati bio u ustima druge žene meni ne pomaže
nikakav zakon!” — veli uzbuđena Susan furioznoj odvjetnici svog muža
koja u obranu bijelog muškarca, pretpostavljenog snubitelja, nemilosrdno
troši sav arsenal feminističke društvene kritike. Ovdje izgleda da se privatni užitak javlja kao čist,
neprerađeni i ideološki nekontaminirani višak uživanja. Ključno pitanje za
Susan-Hillary, onkraj ideološke solidarnosti s mužem, jest je li “pri tome
uživao” — dakle, da li ju je osobno izdao kao ženu-i-suprugu? Tako se
ono što u javnom moralu vrijedi kao garancija očuvanja morala i dostojanstva
mjesta (ne-penetriranje na javnom mjestu), na drugoj, privatnoj razini javlja
kao izvor simbolički nepreradive nesigurnosti, povredivosti ljudskog bića, “duševne
boli”. Naime, kao da baš zato što nije bilo penetracije, odnosno (povrede)
morala, postoji strah da je bilo čistog užitka s drugom. Kao da je upravo to,
naime čisto uživanje s drugom (“just sex”) ono što poništava mjesto žene.
Žena-supruga je time uzdrmana do temelja, stavljena pred nemoguć izbor: ili
će izabrati svoje manjinsko dostojanstvo i otići, ili će progutati javnu
sramotu da bi bila sposobna prisvojiti njegov kapital — simbolički
prestiž koji je stekao ne-povredom moralnog zakona. Kao što saznajemo i iz
scenarija i iz života, ideološka kompenzacija odnosi prevagu nad boli od
povrede partikularnog integriteta; umjesto svog ograničenog, postmodernog
dostojanstva, žena-supruga odabire onaj univerzalni. Ona se (ponovo)
podvrgava simboličkom, zakonu. Meredith — povratak realnog? No, ključni moment podudarnosti hollywoodskog scenarija i
sex-afere u Bijeloj kući leži u istovjetnosti priča dviju pokretačica
seksualnih radnji, Monike i Meredith, iako se one nalaza u naizgled
nesumjerljivim situacijama (šefica firme vs. praktikantkinja). Obadvije
posežu za oralnim diskursom drugim sredstvima i na drugom polju da bi svoj
objekt-žrtvu navele da preuzme onu društvenu ulogu koja mu po definiciji
pripada: ulogu penetratora, namjesnika društvene moći. I obadvije gube na tom
zadatku, jer su obadvije samo posrednice viših planova. Dok je Monica po
vlastitom iskazu koristila “neprimjerenu vezu” s Predsjednikom da bi otvorila
put “novim organizacijskim strategijama” u Bijeloj kući, Meredith je prisilom
kolege na seks htjela (između ostalog) potvrditi svoj nadmoćni položaj u
firmi koji joj je dodijeljen po manjinskom ključu, upravo kao ženi, po načelu
Equal Employment Opportunity. Zanimljivo je da Meredith postaje gubitnicom u toj
društvenoj igri čak i neovisno o aferi u samoj firmi u kojoj ni ona nije
ništa drugo do objekt manipulacije. Naime, ona gubi onda kad se pokušava
prikazati sa svoje najjače strane, kad na saslušanju svoju privatnu seksualnu
idiosinkraziju (“o.k., ja jesam seksualno agresivna osoba”) pretvori u
općenitiji antitradicionalni, antiobiteljski “amazonski” ideološki diskurs:
“Ali šta, zar da u društvu u kojem moraš biti agresivan, kreativan, uspješan,
na kraju dana legnem da me muž jebe kao prije 100 godina. Ne, hvala!” Drugim
riječima, Meredith gubi igru onog časa kad istupa sa svojom ideološkom
konstrukcijom, kad se simbolički poistovjećuje s muškim, dominantnim modelom
društvenog uspjeha. Ali, istovremeno, to je isti onaj diskurs čijim se
permanentnim gubitnikom predstavlja njezin snubljeni kolega — bijeli
manjinski muškarac kojeg ugrožavaju američke društvene manjine od žena, preko
Azijata, Latinosa, crnaca, homoseksualaca. To je ujedno njezin bivši dečko sa
studija “koji joj je slomio srce” i kojemu se ona hoće društveno osvetiti
— “razjebavanjem obiteljske idile” koja od propulzivnog subjekta
postindustrijskog društva pravi kretena u papučama; onog istog koji
upropaštava milione na burzi zato što mu je dijete dobilo gripu. Karakteristično je da i taj novi jaki subjekt žena-manager,
ništa manje od samozatajne supruge muškog managera, nosi višak “duševne
boli”, ideološki nenadoknadiv i simbolički nepreradiv, koji je pretvara u
vamp-ženu-osvetnicu, što se baca u nesmiljenu društvenu igru kojom dirigiraju
drugi manipulatori — i gubi. Čelična lady nestaje onog časa kad potroši
eros, svoje Realno, na zadatku koji nije njezin. Zato status tog prividnog posljednjeg ostatka osobnosti, te
zadnje zalihe povredivosti bića (Rorty), nije uopće tako jednoznačan. I
žena-Amazonka kao i njezin muški pendant posjeduju jedan navodno čist,
pred-ideološki višak emocija koji ih pokreće: oboje vjeruju u svoje izvorne
energije (“seksualno agresivna žena” — “muškarac s viškom potencije”).
Za njih je dakle njihov seks izvor njihove uobrazilje o društvenoj potenciji,
i po toj izvornoj vokaciji oboje odudaraju od okoline u kojoj vlada praksa
seksualne prisile na osnovi društvenog rasporeda moći. Oni kao da prirodno,
iz dubina svoje rase, polažu pravo na izuzetno mjesto u svijetu moći, njihov
kapital je samo njihova seksualna potencija. Ta prirodnost samopoziva k moći
— prava na vodeći položaj — konstrukt je njihove
socijalno-teorijske idiosinkrazije. Scena u filmu sa raspaljenom ženskom i
potentnim muškarcem — trenutak trganja gaćica — zaluđenima
fantazijama o uživanju (“Do you still remember? — Oh, yea, I
remember!”) zapravo je scena njihova haluciniranja moći (“Mogla sam uzeti
bilo koga, odabrala sam tebe. Ti imaš sad svu moć ...”). Nju navodno treba
samo ubrati. Svijet kao da je samo izraz njihove volje za moći — sve
dok ne udare o svoju sliku u ogledalu: “Isuse, pogledaj na što ličimo!”.
Prirodni tok stvari spriječen je u posljednjem trenutku: s njime i zavjera na
mjestu poretka. Dakle, obrnuto od feminističke kritike, Bill Clinton nije
povrijedio dostojanstvo svoje supruge javnim priznanjem nevjere, jer je
njegov privatni polugrijeh unaprijed iskupljen postojanjem zavjereničkog
scenarija. U situaciji prisilnog izbora između kažnjavanja supruga zbog
muškog uživanja s drugom i javnog poniženja vlastitog društvenog
dostojanstva, supruga-subjekt bira ideološku kompenzaciju ovog drugog; ona
preuzima simbolički utržak, a golo uživanje na koje se on jadno i skrušeno
sveo, može prepustiti njemu; ono u poretku bračnog odnosa na najvišoj
državnoj razini ne znači više ništa. Kao što to anticipira hollywoodski
scenario, konzervatorom demokratskog poretka postaje samo i jedino Hillary
time što joj se neideološko uživanje njezinog muža — “nemuško”,
“perverzno”, post-modernističko pušenje bez interesa — prikazuje
unaprijed već kompenzirano teorijom provale svih pragova demokratskog poretka
od strane političkih neprijatelja. Ona je ta koja je njegovoj “privatnoj
sferi”, užitku bez političkog interesa, vratila konkretno i univerzalno
političko značenje: politika je borba interesnih grupa za mjesto zakona.
First Lady je za razliku od svog muža spremna da vlada Amerikom! On tek sad
može privatno uživati — “pušiti” svoj saksofon, pisati memoare i
otkrivati spomenike kao bivši predsjednik. |
|