Globalna teologija Mela Gibsona i lokalni klerici Celuloidni fundamentalizam Cijeđenje
Isusa u „Pasiji“ nije ništa drugo nego regresija u podoslovljenje simbolike
Posljednje večere, i zato materijalnost Gibsonove arhi-teologije ne stvara
ideju vjere za opću zajednicu nego imaginarno poistovjećivanje i novu
zatvorenost, mističnu krvnu sljedbu. Spektakularna mješavina poganskog
žrtvenog rituala, kršćanske simbolike i postmodernističkog obožavanja
površine, skupa je celuloidna verzija filipinske turističke atrakcije
s pribijanjem na križ živih kaskadera muke Isusove
s fundamentalističkim ulogom. |
|
Otkad je hrvatsko katoličko uho
iz državnih usta premijera Sanadera čulo blagovijest o rođenju Isusa na
pravoslavni način, starokršćanskim imenovanjem „događaja Krista“, hrvatskom
narodu koji svoju vjersku strast zadovoljava samo kroz sublimna ukazanja
eterične Gospe konačno se dogodio i njezin sin, Krist. Naime, zagrebački
nadbiskup kardinal Josip Bozanić nazvao je film „Pasija“ Mela Gibsona vjernim
prikazom istine: „Kršćanstvo nije ideologija nego događaj Krista“. Ako je
stvarni događaj Krista bičevanje i čerečenje, onda se treba zamisliti. Ako
pak iz istine kršćanstva treba isključiti crkvu i samog kardinala, Bozanić je
sigurno u pravu, no istina kršćanstva je vjernost događaju a ne samo vjera u
događaj, pa se za to treba prije obratiti svetom Pavlu nego Melu Gibsonu.
Kršćanski „događaj Krista“ je svakako poslije Krista, a na razlici između
vjernosti događaju i vjeri u događaj temelji se i razlika između istine vjere
i laži crkve. Zašto se Gibson, optužen za
fundamentalistički katolicizam i antisemitizam jednako kao i za širenje
antikršćanskog osjećaja mržnje, toliko sviđa najvišim hrvatskim klericima da
oni i najdelikatniju političku problematiku brkaju s pričom o događanju
istine? Ako je to radikalno tjelesni spektakl pasije, životnost doživljaja
vjere, najstvarnija stvarnost događaja, kao protulijek za formalizam i
sterilnost katoličkog vjerskog obreda, to je zabluda. Gibsonova radikalno
putena stvarnost proizvod je hollywoodske tehnike o kojoj svjedoče veliki
spektakli s Gibsonom: „Hrabro srce“, „Patriot“ i sama „Pasija“. To su
one strijele koje se zabadaju u gole škotske guzice, to je pucanje žila i
kože obrijanog Gibsona na čekrku, mačevi koji sijeku jetra i crijeva,
bajunete u srcima, plućima i grkljanima iz kojih šišti zrak i kulja krv. Iz
te obojene emulzije curi i politička teologija Mela Gibsona koja u Hrvatskoj
pada kao suza na oko. Nakon što su joj iz Haaga kidali živce, sad joj čupaju
i dušu. No, riječ je ipak o komediji višestrukih zabuna. Multiplex kina kao crkve Osim kardinala koji se zabunio
s Gibsonom kao i sam stari papa, uzdizanje celuloidnog Isusa u čast
„događaja Krista“ stvorilo je nov dubok rascjep u većinskom hrvatskom biću.
Neki katolički intelektualci i filmski kritičari, koji smatraju potrebnim da
se deklariraju kao kršćani, smatraju film opakim zbog prekomjerne količine
antikršćanskog osjećaja mržnje. Premda je više riječ o hermeneutičkoj hipokriziji
nego o analitičkoj točnosti, diferencija je majka kritike pa je rečeni
„unutarhrvatski“ razdor u teologiji morala dobra vijest, ako već ništa
točnije ne saznajemo o statusu mržnje u Gibsonovu filmu. Druga dobra vijest
je ta da su istim aktom, premda samo implicitno, multiplex kino-dvorane
dignute u rang crkava. Onaj tko nije vjerovao u božićnu narav profane
potrošnje sad spoznaje da može blagovati Božjeg jaganjca i u kinu kao čips
ili kokice. Jedino mora paziti da na neradnu nedjelju trgovina i uslužnih
djelatnosti ne pobrka crkvu s kinom, sveto s profanim, kao ona
smotana tri kralja štalicu u „Bryanovu životu“ Montya Pythona. Gibson je u
tom smislu zavodljiv. Romantični pravednik-autsajder
koji još od „Ludog Maxa“ preko „Smrtonosnog oružja“ i krimi-limunade
„Tequilla Sunrise“ luta kao individualac sa ženom-koje-nema, pojavio se u
svojoj istini u „Što žene vole“: to je agent za marketing koji ženama čita
misli, krade ideje i navlači hulahopke. Fatalni muški seks-simbol zaštićen
aurom uvijek mrtve žene, osim što filmski i privatno ima neriješen kompleks
očinstva, zapravo je komično kvazi-androgino filmsko biće, figura političke
nekorektnosti zbog koje sam najviše trpi. Ako u „Pasiji“ više ne postoji
tipični zaplet s odsutnom ženom, pojavljivanje Sotone kao samohranog
roditelja u obliku dijaboličnog androgina s čedom u naručju, otkriva
mjesto gdje je komedija oko Gibsonovih hulahopki napravila kvazi-teološku
zamku za naivne hrvatske klerike. Tek s njima delirij mistične autentičnosti
postaje društvena stvarnost. Poslije kardinala Bozanića u tu
je filmofiliju pao don Živko Kustić, propovjednik Jutarnjeg lista. Nakon što
je nepromišljeno i promašeno usporedio grozotu neprestanog premlaćivanja
Isusa u „Pasiji“ s običnim „cipelarenjem na ulici“, otvoreno je - i nadasve -
neovlašteno počeo propagirati masovno vođenje školske djece na
kino-projekcije (Nov@ TV, 1. 4.). Osim što bi jedan publicist, pa makar i
katolički, morao znati da djeca pored crkve i škole imaju i roditelje (ostalu
javnost da ne spominjemo), to politički arogantno sufliranje vjeroučiteljima
mimo pedagoških instanci potvrđuje da nesuvremeni i autoritarno zatucani
hrvatski klerički um nije izvukao političku lekciju za crkvu niti iz domaćih
slučajeva pedofilije u crkvi niti iz afere s neovlaštenim prikazivanjem drastičnog
propagandističkog filma o abortusu na nastavi vjeronauka po školama koja je
nedavno uzburkala javnost. Gibsonovo ustrajno i bjesomučno bičevanje golog
Isusa u filmu nije nikakva maloljetnička ulična zabava nego namjerno psihičko
mučenje odraslih s političkom porukom. Isto vrijedi i za dugotrajne
scene filmskog silovanja ili filmovane egzekucije osuđenika na smrt. Cijeđenje Isusa Ako je Gibsonova strast za
istinu u „Pasiji“ pokrenula pitanja o mržnji i antisemitizmu, kod don Kustića
se taj problem javlja u svom zakonito izvrnutom obliku pravog kršćanskog
filosemitizma. Pokazujući širokogrudnom gestom na drugog sugovornika u
studiju, publicista, nakladnika i člana židovske zajednice Slavka Goldštajna,
konzervativni propovjednik liberalnih novina je rekao: „Kao kršćanin ja ne
mogu mrziti nekoga tko je od Isusove krvi“. Nesretna retorika krvi govori
više od don Živka: Isus Nazarećanin je mogao postati njegov Gospodin tek
nakon što je na rimskom križu iz njega iscurila i posljednja kap židovske
krvi. Jaganjci se blaguju kad se ocijede. To je proces pretvaranja posebnog u
opće, životinje u meso, krvi u duh. Tek tu počinje uvod u Gibsona. Cijeđenje Isusa u „Pasiji“ nije
ništa drugo nego regresija u podoslovljenje simbolike Posljednje večere, i zato
materijalnost Gibsonove arhi-teologije ne stvara ideju vjere za opću
zajednicu nego imaginarno poistovjećivanje i novu zatvorenost, mističnu krvnu
sljedbu. Spektakularna mješavina poganskog žrtvenog rituala, kršćanske
simbolike i postmodernističkog obožavanja površine, skupa je celuloidna
verzija filipinske turističke atrakcije s pribijanjem na križ živih
kaskadera muke Isusove s fundamentalističkim ulogom. Zato je pravi
etički i politički problem Gibsonovog filma ubijanje govora kroz krvavi
spektakl „nijemog svjedočenja“, suspenzija diskurzivne komunikacije. Ona je
dakako projicirana na drugog. To se ne samo odnosi na semitske
ne-kršćane, na prikaz dvojice fanatičnih židovskih svećenika koji, protivno
tekstu Evanđelja, bez krzmanja izručuju Isusa policiji (tako i S. Goldštajn).
To se jednako odnosi i na Gibsonovo prekomjerno vrednovanje „sumnje“ Poncija
Pilata i, osobito, tihe, „bezrječne“ patnje njegove žene koja donosi „ruho“.
Gibsonov pro-imperijalizam kršćanstva i antisemitizam nije toliko rasistički
nego postmoderan. To je interpretacija koja kulturalizira jedan posebni
kolektiv tako da ga isključuje iz kruga subjekata sposobnih za sumnju u svoje
dogme, za autonomno odlučivanje i za posredovanje vlastite posebnosti. To se
danas odnosi podjednako na Židove i na Arape, i zato je Gibsonova „Pasija“
pseudo-mistični estetski odgovor kršćanstva kao „Imperija“ (u
negri-hardtovskom smislu sustava bez imperijalističkog centra) na „događanje“
navodno iracionalnog, diskurzivno i deliberativno inkompetentnog Orijenta. Klerici kao boljševici Dijabolična čar takve političke
teologije svjedočenja o „događaju Krista“ sastoji se za hrvatske klerike u
tome što točka nepovratnog isključenja „Židova“ (orijentalca) iz ekskluzivnog
univerzalizma kršćanstva otvara mjesto za stupanje uvijek novih „ne-Židova“
koji pristupanjem postaju „zapadnjaci“. Poruka hrvatskih klerika je da je
mjesto tih „subjekata“ autentično hrvatsko. Stupanje tih „Hrvata“ na mjesto
isključenog „Židova“ sastoji se u tome da bivaju univerzalno priznati na
temelju pretpostavke da navodno priznaju ono univerzalno, što „Židovi“ ne
čine samim time što ostaju Židovi. Za razliku od njih, „Hrvati“ ga
ispovijedaju i pričešćuju se, ali ne misle da u njemu moraju sudjelovati
nužno i politički, to jest da mogu ostati „Židovi“, tj. zadržati pravo da
ostanu ono što su bili – naprosto Hrvati. Zato se danas hrvatski klerici s
logističkom podrškom nacionalne države ne smatraju obaveznima ni odgovornima
za refleksiju partikularne naravi katoličanstva uopće, a osobito svoga
katoličanstva, nego kao boljševici misle da je općost dana po sebi i da ona
neposredno, činom ispovijedanja, pripada njima a ne oni njoj. Katolici su
hrvatski „komunisti“ današnjice. Otud, bez obzira na umjetničku i
moralnu (bez-) vrijednost Gibsonovog filma, kričava surovost i idejna
oskudnost „Pasije“ ispunjava tek kolektivnu hrvatsku potrebu za produkcijom
ideologije nove preporodne konkretnosti kroz „mučeništvo“ i „svjedočenje“
kakvu je kroz sto dana političkog spektakla uspio retorički proizvesti novi
premijer Ivo Sanader. Njegova samoproglašena „svjedočenja o istini Hrvatske“,
njegovi performansi čistog htijenja, u stilu „Europa danas a ne sutra“,
„Hoćemo NATO, a ne otvorena vrata!“, nudi hrvatskom građaninu-katoliku
identifikaciju sa Zapadom kao mjestom „univerzalne istine“ čovječanstva
s kojom, međutim, nema baš nikakve veze osim da ga poštedi od onoga što
je važnije od same istine. To je razumijevanje vlastitog odnosa prema istini,
a ono je i dalje nemoguće: „Nitko vam ne može oduzeti vašu povijest, nitko!“
(Sanader). |
|