Istinite laži i politika neiskrene
iskrenosti Cenzor bez škara ili Daily Mirror na HTV-u Potez
Daily Mirrora je ponovljeno odigravanje istine da je sam irački rat perverzna
namještaljka cijelom svijetu. Fake je jedina istina, ali još gore od toga je kolateralni
istinosni učinak tog medijskog poteza: tabloid je otkrio da to nisu uradili
oni za koje se danas zna da su mjesecima raspolagali pouzdanim i autentičnim
dokumentima o tome. Da nije bilo laži Daily Mirrora, ni iznuđena priznanja
Pentagona ne bi bila tako odlučna, iskrena i politički autentična. |
|
Najnoviji sukob „politike“ i
„medija“ zbog telefonske intervencije ministra zdravlja i potpredsjednika
vlade Andrije Hebranga u uredništvu središnjeg Dnevnika HTV-a pokazuje da ta osjetljiva
društvena problematika nije tek breme „socijalističkog nasljeđa“ ili samo
eksces „okorjelog tuđmanovca u detuđmaniziranom HDZ-u“, poznatog osobito po
osebujnom stavu “da nikad ne laže nego samo ponekad ne govori istinu”. Ona je
više simptom obrnutih odnosa moći između aparata vlasti i medija. Ako su se
mediji pod autoritarnom vlašću partije u socijalizmu ili tuđmanizmu morali
boriti za istinu a protiv političarske moći, doctor universalis hrvatske
politike ima peh da se danas mora boriti za riječ tamo gdje se stari HDZ
osjećao kao gazda u kući: u HTV-izvještaju o postupku Vlade u privatizaciji
„Sunčanog Hvara“ ministru Hebrangu je falila presudna polovica rečenice,
izvještaj je bio iskrivljen, pa ga je on još u live-prijenosu TV dnevnika
morao ispraviti i dopuniti, i to sad i odmah! U pitanju je dakle borba za
istinu. Političarske žalbe na medije
prilično su raširene, no Hebrangov ratoborni potez je specifičan ali nipošto
neviđen. Takvu rekonkvistu već je pokušao glasnogovornik HDZ-a Ratko Maček u prvoj
emisiji „Forum“ HTV-a nakon parlamentarnih izbora (25. 11. 2003.). Kao bivši
spiker HTV-a znao je očito bolje od Hebranga kako se to radi: preko režije je
poslao mamac i zbunio voditelja Ladišića koji se polakomio na „ekskluzivu“ da
glasnogovornik HDZ-a „želi demantirati“ upravo izrečenu izjavu Vladimira
Šeksa, svoga stranačkog bossa u studiju (i budućeg novog predsjednika
Sabora). No, pušten na telefon, Maček se bacio na demantiranje drugih
sudionika razgovora. I Mačekova i Hebrangova
intervencija imaju, bez obzira na sličnost u agresivnosti i na razliku u
tehničkoj izvedbi, čudnovat demokratski karakter: predstavnici državnog
aparata nastupili su skoro kao obični građani koji se bore za ravnopravnu,
točnu i vjerodostojnu prezentaciju informacija u izvještajnom stroju medija,
samo što se to informiranje tiče reprezentacije same vlasti a medijski stroj
je državni. Ipak, autoritarnost toga čina, izvedenog po uhodanom obrascu
intervencionizma odozgo, ne postoji. Nije riječ o manjku volje za
autoritarnošću nego o nedostatku uvjeta za njezino ostvarenje. Intervenirati
danas telefonom u neku moderno opremljenu tv-redakciju u kojoj kamera ne
pokazuje samo scenu ispred zida već i redakcijska kretanja iza zida, znači
dospjeti u opasnost da netko taj upad vlasti na licu mjesta stavi u „breaking
news“. No, budući da je riječ ipak samo
o HTV-u, transparencija zidova je samo privid, urednik još nije dovoljno
vidljiv a uprava HTV-a je politički manje kompetentna od Hebranga pa je
ministar imao sreće. Uprava se, umjesto da je djelovala slobodno po pravu,
obratila javnosti defanzivnim saopćenjem o svome pravu na slobodno
djelovanje. Ona ne vidi da je Hebrang svojom bahatošću zapravo priznao premoć
medija nad vlašću; aparatčik je izgubio bitku samim činom naknadne intervencije
jer istinska moć vlasti sastoji se samo u autocenzuri medija. Bez toga, vlast
se mora pokazivati kroz sam medij. Ako su stara pruska i ruska cenzura
isijecale škarama dijelove stranica, Hebrang je posljednji heroj totalne
vlasti: on lijepi dijelove teksta koje je medij izostavio. Tako se hrvatski političar u
osiguravanju svoje jadne uloge u stvaranju lokalne političke svijesti
približio metodi dorade informacije kojoj je ponovnu slavu priskrbio
britanski tabloid Daily Mirror povodom razotkrivanja velike afere
s perverznim mučenjem iračkih zatvorenika. Premda je zgražanje nad
senzacionalističkim motivima i profiterskim postupkom Daily Mirrora umjesno,
pravi problem afere nije u tome što je tabliod iznio istinu izdavši temeljna
načela novinarstva (obavezu iskrenosti, istinitosti izvora i povjerenja
javnosti). Još gore je to što je pogodio istinu ostavši vjeran svome
tabloidnom pravilu igre – postupam kao da činim istinito! Ako je to
preteoretično, treba znati da su svojedobno i hrvatski tabloidi i ozbiljni
tjednici jednako uspješno i istinito pisali o stvarnostima hadezeovske
vlasti, od tajkunskih pljački do likvidacije srpskih civila po gradovima
unutar i izvan ratnog područja. Sve „nerealno“ je bilo tako stvarno da je i
najgori tabloid lako pogodio moguće. Istina je curila iz karaktera vlasti kao
što i sada slijedi iz karaktera iračkog pohoda. Na to ukazuje prezreno
opravdanje otpuštenog glavnog urednika Daily Mirrora da je sam događaj ipak
bio istinit. Cijeli argument urednika glasi: ako se britanska vlada izvlači
na medijsku montažu, ona se izvlači od konzekvencija svoga udjela
odgovornosti u aferi Irak a on je neovisan o novinskoj montaži. Medijski
skandal koji je priredio Daily Mirror s montiranim fotografijama
istinitih događaja važan je zato što je taj medijski trik jedini smislen i
istinit događaj u cijeloj operaciji Irak. Nakon svih lažnjaka Busha i Blaira,
od kojih je glavni postojanje postrojenja za proizvodnju dalekometnog oružja
za masovno uništenje koja nisu pronašli eksperti UN-a a jedan povjerenik
britanske vlade se ubio nakon što je provalio tajnu BBC-u o lažiranju
izvještaja, montiranje fotki Daily Mirrora medijsko je dovršenje politike
laži kao globalnog procesa. Potez tabloida nije samo
„utemeljeno lažan“ u tome smislu da parazitira na istinitosti događaja za
koji nije mogao pribaviti autentične dokumente pa ih je (radi senzacije,
pravdoljublja ili profita) fabricirao medijskim sredstvima kao što policija
„radi pravde“ namješta dokaze. Potez Daily Mirrora je ponovljeno odigravanje
istine da je sam irački rat perverzna namještaljka cijelom svijetu. Fake je
jedina istina, ali još gore od toga je kolateralni istinosni učinak tog
medijskog poteza: tabloid je otkrio da to nisu uradili oni za koje se danas
zna da su mjesecima raspolagali pouzdanim i autentičnim dokumentima o tome.
Da nije bilo laži Daily Mirrora, ni iznuđena priznanja Pentagona ne bi bila
tako odlučna, iskrena i politički autentična. Istina naime nije samo ona
faktička o činjenicama rata nego politička istina činjenica o ratu. Onome tko
je imao uši, dovoljno je bilo američko insistiranje na izuzeću vlastitih
vojnika od kaznenog progona drugih država. Poslije ubojstva silovane
djevojčice na Kosovu do iračkog snuff-bordela ratnika i ratnica vidimo i
zašto. U hrvatskoj javnosti se to veliko
svjetsko-teorijsko pitanje sad postavlja iznova: poslije velikog razočaranja
„poštenjem“ politike 3. siječnja danas je u pitanju „istinitost“ politike
reformiranog HDZ-a. Ako nekadašnji koalicijski partneri sad složnije
ocjenjuju učinke Sanaderove politike simboličkih gesti kao krađu njihovoga
reality showa koji sami nisu znali izvoditi kad je bilo vrijeme, to je puka
psihološka kompenzacija gubitka kako stvarnih tako i umišljenih zasluga „za
Hrvatsku“ (Račan). No, ukazivanje na Sanaderovu „neiskrenost“, na
diskrepanciju između njegovih navodno lijevo-liberalnih djela i
desno-centrumaških uvjerenja, povlači za sobom dublje pitanje o političkoj
autentičnosti kritičara. Tajna Sanaderove politike je kao
i u slučaju Daily Mirrora to da je samo fake istinit, stvarni relevantni
događaji su već odigrani (sudovi, porezi, autoputevi) ili se odigravaju
negdje drugdje (Haag, Bruxelles). On samo čini kao da je njihov subjekt.
Poput Daily Mirrora i Sanader radi točno ono što nisu radili „autentični
subjekti politike“ a po pretpostavci su to morali činiti da bi vjerodostojno
bili to što misle da jesu. Stoga, ako je Sanaderov politički profit ljigav
zbog toga što on navodno ne vjeruje u ono što radi, kritika s lijevog
stranačkog centra je ljigava zato što nije radila ono u što je navodno
vjerovala. |
|