|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |
|
Recenzija
i kritika: Slavoj
Žižek, Sublimni objekt ideologije, Arkzin,
Zagreb & Društvo za teorijsku psihoanalizu, Sarajevo, 2002.
Prijevod: Nebojša Jovanović,
Ivan Molek i Dejan
Kršić Emitirano: 3. program
HR, 12. srpnja 2003, u emisiji „Bibliovizor“ V. također „Filozof
in flagranti“ u: |
Hegel i radikalna filozofija. Kritika Žižekovog imaginarija Knjiga „Sublimni objekt ideologije“ Slavoja Žižeka spada u njegov rani
teorijski opus i smatra se njegovom temeljnom teorijskom knjigom premda se
kod pisaca poput Žižeka teško mogu provoditi stroge sadržajne ili razvojne
distinkcije. Ono što organizira i identificira pojedinačne jedinice Žižekovog
izrazito kumulativnog ponavljanja u pisanja jesu varijacije naslova ili
smjenjivanje označitelja, dakle forme izraza, a ne unutrašnje forme sadržaja.
Predmet Žižekovih analiza su ideološki diskursi u najširem smislu pojma, koji
obuhvaća znanost, filozofiju, politiku i pop-kulturne oblike svakodnevice,
uključujući viceve i tehničke artefakte, sve propušteno kroz diskurzivni
stroj koji je odavno postao prepoznatljiv zaštitni znak, „žižekovska
analiza“. Takav kakav jest, Žižekov tekst nužno dovodi pred frustrirajuću
dilemu: on provocira potrebu za nekom vrstom objašnjenja koja se ne može
zadovoljiti a da ne bude iznevjeren misaoni nivo njezinog zahtijeva. Nelagoda
je utoliko veća što upravo ova Žižekova knjiga predstavlja, po općem
slaganju, njegov najtemeljniji teorijski rad, koji je s jedne strane
najavio prelomni teorijski događaj u širem kontekstu suvremene kontinentalne
i transkontinentalne filozofske i kulturno-teorijske produkcije; s druge
strane, ova knjiga predstavlja i neku vrstu međaša unutar samog Žižekovog
opusa, prema kojemu se danas može i mora mjeriti Žižekov doprinos
teorijsko-političkom programu filozofije koji je sam postavio. Utoliko, sama činjenica da je prijevod ove
Žižekove knjige na hrvatski jezik u koprodukciji Arkzina iz Zagreba i Društva
za teorijsku psihoanalizu iz Sarajeva, objavljen punih trinaest godina nakon
prvog, engleskog izdanja iz 1989. kod Versoa, nije po sebi nedostatak.
Naprotiv, ta Žižekova knjiga, koja je dugo ostala nerecipirana i ignorirana u
post-jugoslavenskim teoretičarskim krugovima, tek sada dolazi do svoga punog
značenja. Nedostatak ovoga izdanja sastoji se u nečem manjem, ali presudnijem
za noviju publiku: ono ne sadrži prateći uvodni tekst engleskog izdanja, iz
pera Ernesta Laclaua, urednika biblioteke „Phronesis“ i jednog od vodećih
političkih filozofa današnjice; u tome kratkom tekstu ocrtan je iz
najmjerodavnijeg ugla kontekst pojave ove Žižekove knjige i njezino značenje
u svome teorijskom polju. Bez toga orijentira, ovo Arkzinovo izdanje sa
retro-dizajnom pluta na ideološkom višku koji danas tvori Žižekov status
kultnog svjetskog autora: kvazi-pergamentni uvez s trećom, preklopnom
stranicom, dva istovjetna hrpta i dvije gotovo istovjetne vanjske
stranice, s anagramom „Ž“ na epifanički zlatastom kružnom polju
pred tamnom galerijom onirički nejasnih likova, ponavljanje istih visuelnih i
tekstualnih sekvenci uzduž i poprijeko, čitanje unaprijed i unatrag. Kao
bombonijera-Biblija, Hazarski rečnik ili neka druga slatka tajna postmoderne. Doduše, sa Žižekovom današnjom
reputacijom teško je usporediti bilo koji intelektualni i kulturalni učinak
post-jugoslavenskih sredina, čak ni hrvatsku emigrantsku esejističku
književnost 90-tih. S njegovom reputacijom usporediv je možda samo jedan
doprinos recentnoj povijesti svijeta - sam rat. Žižek u svjetskim
intelektualnim razmjerima notoran kao i sam jugoslavenski rat a u svome polju
značajan kao i sam rat. Time nije rečeno da je Žižekova recepcija kroz čitavo
desetljeće ovisna o pojavi jugoslavenskog rata u evropskoj političkoj,
medijskoj i intelektualnoj javnosti. To važi, iako u daleko manjoj mjeri, za
neke druge članove ljubljanske lakanovske grupe ili intelektualce-emigrante
iz drugih jugoslavenskih sredina. Žižek je svoj ratni prodor pripremio
teorijski i literarno daleko ranije, i to upravo ovom knjigom, a sa njegovom
reputacijom može se usporediti još samo notornost Slobodana Miloševića. Ma
kako bizarna, veza između Žižeka i Miloševića nije izvanjska. Ona se samo u
jednom sloju pokazuje na tome da, s jedne strane, Milošević danas u
scheweningenskom zatvoru i u sudnici igra upravo onu ulogu radikalnog
zločinca koja mu je bila namijenjena u istoj onoj institucionalnoj režiji
Zapada s kojom se poigravao u doba svoje političke moći, naime da bude
balkanska, iracionalno-krvoločna i previjana verzija kanibalističke species
unutar roda političara, kakva se na Zapadu navodno sreće samo u više-manje
benignim oblicima novčane korupcije i seksualnih afera na vanjskim rubovima
organiziranog političkog polja. Slobodan Milošević je tako u scheweningenskom
kavezu preuzeo onu ulogu kakvu Slavoj Žižek igra spektakularnije na
kulturno-teorijskoj sceni, uglavnom američkoj, a koju je ludički sam sebi
namijenio - naime da bude zločesti dečko u liku polu-iracionalnog
istočno-evropskog intelektualca, genijalnog neurotika, permanentno na rubu
delirija, dopuštenog samo pjesnicima, dakako, balkanskim i slavenskim. Slavoj
Žižek je poznat kao raščupani bradati logoreični lakanovac iz male zemlje
Slovenije, s južne strane Alpa nagnute prema Balkanu. Legendaran po
stalnoj uzbuđenosti i vječno razrogačenim očima, on prije predavačkih nastupa
proživljava spontano organizirane napade simptoma neuroze, svojih privatnih
mitinga istine na rubu „srčanog napada“, da bi onda, u nekom tajnovitom
metabolizmu, svu tu silnu energiju pozitivno kanalizirao u nastup pred
auditorijem kakav više ne mogu okupiti ni najveće zvijezde svjetske
filozofije poput Rortya ili Derride, a kamoli Habermasa. Takva orijentalistički obojena konstrukcija
zbilje oko lakanovca s prisojne strane Alpa, gdje je za Freuda počinjao
onaj slavenski i orijentalni svijet što se opirao analizi, izgledao bi kao
nov slučaj orijentalizma in flagranti da akter toga diskursa o Žižeku nije
Žižek sam. Orijentalistički zaplet, ako se tako može govoriti, nije nastao u
pogledu Zapada nego čini nevidljivo subjektivno središte diskurzivne
strukture stvorene oko imena Žižek: on nije samo najpoznatiji slovenski
lakanovac u kulturno-teorijskoj filozofiji nego se u svome vlastitom
akademskom diskursu javlja kao Slovenac iz priče o samom herojskom dobu
Freudove psihoanalize. U svojoj ulozi teorijskog Hannibala Lectera iz
podalpskih šuma Žižek ne nastupa samo kao „ludi genij“ nego kao teorijski
osviješteni filozofski kanibal. Taj filozof sa ljubljanskog instituta za
sociologiju, koji sam tvrdi da nikad nije radio, proždire sve što miriše na
filozofiju, i najgori holivudski film, ako u njemu ima i traga spekulativne
čitljivosti. Ta organizirana spontanost autorskog ludila Slavoja Žižeka ima
svoje precizne diskurzivne karakteristike: njegovo imaginarno poistovjećenje
sa „Slovencem“ iz Freudove priče o nelagodi psihoanaličara pred
nezahvatljivim tipom pacijenata, javlja se danas kroz diskurs narcisoidnog
analitičara koji sam stvara figure svoje metarecepcije i manipulira njome.
Apstraktnije rečeno, Žižek je autor filozofskog diskursa u kojem se
otjelovila najapstraktnija i najsublimnija instanca toga diskursa, njegov
unutrašnji aktant, ona instanca koja izražava smisao, namjeru i svrhu
cjelokupne stupstancije diskursa, odnosno njegovog reprezentiranog sadržaja.
Žižek je samo ime za nevidljivo mjesto subjekta nastalog iz supstancije
političkog diskursa u suvremenoj filozofskoj teoriji. U tome je autorska
tajna Žižekovog lakanovskog čitanja Hegela kojemu je posvećena ova knjiga. Sve Žižekove knjige, napose one iz takozvane
A-produkcije, posvećene njemačkom klasičnom idealizmu i izvorno objavljene na
engleskom – „Sublimni objekt ideologije“ (1989), „Istrajavanje u
negativnome“ (1993) i „Nedjeljivi ostatak“ (1996) — imaju istu
strukturu: uz neko značajno ime povijesti filozofije - Marx, Hegel,
Schelling, Kant, Heidegger ili Lacan - stoji ili može stojati dodatak „i
srodne stvari“. Nijedna od njih nema strukturu unutrašnjeg napredovanja kakvu
sugerira manifestna podjela sadržaja i kakvu nalaže dobar običaj akademske
produkcije: već nakon samo dvije-tri stranice bavljenja nekom visokom
akademskom temom smjer Žižekovog diskursa se rasipa u mnoštvo perspektiva, u
tzv. „srodne stvari“. Njihov raspon seže, kao što je poznato, od Kantovog
transcendentalnog subjekta, Hegelovog apsolutnog znanja i Marxove analize
fetiškog karaktera robe do Hitchcockove preferencije hollywoodskih plavuša do
svakodnevne zahodske školjke. Ipak, ta razbarušena disperzivnost teorijske
pažnje nije odlučujuća za sadržajnu i formalnu organizaciju Žižekovih
tekstova. Svaka digresija se obično vraća u svoj glavni tok i teče dalje
plošno da bi se opet širila i vraćala. Kod Žižeka nije tako. Njegove knjige,
uključujući i ove ozbiljne, nalikuju stubu orkanske pijavice koja se više
vrti nad jednom točkom, u nekoliko slojeva turbulencije, nego što se kreće.
Žižek nije autor koji prolazi kroz različita područja poput nekog suverenog
erudita ili enciklopedista, naprotiv, sva ta područja vrcaju iz diskurzivnog
stroja sazdanog od kategorijalnog aparata Lacanove prihoanalitičke teorije u
polju spekulativne filozofije. Ta turbo-hegelijanska spiralna mašinerija
počiva na virtuoznom analogijskom mišljenju, genijalnih asocijacija i
skokova, ali ona se posve transparentno daje na provjeru, bez kriptomanske
sklonosti opskurantizmu ili lažnoj dubini. Žižekov se postupak ne sastoji
toliko u tome da se fenomeni visoke kulture poput filozofskih ideja svedu na
fenomene svakodnevice, nego obrnuto, u tome da se profani fenomeni poput
raznih oblika pop-kulture i politike unesu u viši i složeniji kontekst
refleksije. Žižeku danas, kao medijskoj pojavi, nalikuje još samo Jamie
Oliver, „goli“ kuhar bez ikakve tajne. Takav recept medijskog uspjeha apstraktnog
mišljenja izraz je permanentne gladi različitih obrazovnih epoha za filozofijom.
Inertnost običnih i znanstvenih vjerovanja i sklonost duha ka metodološkoj
retardaciji stalna je tema kulture, ali filozofija je ta – što god da
pod time podrazumijevamo – od koje se očekuje da nam kaže nešto užasno
o nama samima i da nas pri tome šarmira. Sam Žižek se sad po treći put, nakon
„Mladine“ i liberalno-stranačkog angažmana u slovenskoj politici, u svojoj
karijeri dovinuo do one točke teorijskog djelovanja gdje političko očekivanje
svijeta dodjeljuje značaj filozofsko-teorijskoj intervenciji i gdje
filozofska teorija ili postaje saveznica postojećih oblika politike ili mora
stvarati nove obrasce političke prakse. Žižekova rana teorijsko-politička ideja sadrži
jasno uočljivo i racionalno provjerljivo ishodište upravo u ovoj knjizi. On
slijedi tri jasno postavljena i filozofski vrlo seksipilna cilja, koji se
tiču teorijske politike, odnosno politike u teoriji, kakvi se ne mogu naći u
tom obliku u njegovoj kasnijoj hiperprodukciji, koja je sadržajno sve
nepreglednija i politički sve mušičavija i dezorijentirana. Ostavši bez
kvazi-totalitarnog i pseudo-staljinističkog Miloševićevog režima Žižek se
sredinom 90-tih okrenuo globalističkim oblicima ideološke hegemonije, a
njegov aktualni politički protumodel novog univerzalizma čini se više kao
neurotični patchwork nego konzistentan projekt. Prijelaz u politiku za Žižeka
je svaki put nužan, iracionalan i samoopravdavajući. Tako danas ponavljanje
Lenjine ide uz recikliranje protokršćanskog univerzalizma svetog Pavla i
prihvaćanje Staljina kao neizbježne cijene; time se sam zahtjev za prijelaz u
politiku pokazuje kao unutrašnja granica analitičkih kapaciteta teorije.
Knjiga početaka „Sublimni objekt ideologije“ ukazuje na nešto drugo. Svoj
fundamentalni filozofski program Žižek ovdje formulira na sljedeći način: „Namjera ove knjige je trostruka: (1) Da
posluži kao uvod u neke od temeljnih koncepata lakanovske psihoanalize;
nasuprot iskrivljene sklike Lacana kao pripadnika „poststrukturalizma“ ova
knjiga pokazuje njegov radikalni razlaz s poststrukturalizmom; nasuprot
iskrivljenoj slici o Lacanovom opskurantizmu ova knjiga ga smješta u
tradiciju racionalizma; lakanovska teorija je možda naradikalnija suvremena
verzija prosvjetiteljstva. (2) Da izvrši svojevrstan povratak Hegelu –
da reaktualizira hegelovsku dijalektiku novim čitanjem na podlozi lakanovske
psihoanalize; današnja predodžba Hegela kao „idealista-monista“ navodi na
potpuno krivi put: ono što nalazimo kod hegela jest dosad najjača afirmacija
razlike i kontingencije – samo „apsolutno znanje“ nije ništa drugo do
naziv za priznanje određenog radikalnog gubitka. (3) Da doprinese teoriji
ideologije kroz novo čitanje nekih dobro znanih klasičnih motiva, poput
fetišizma robe, i nekih ključnih lakanovskih koncepata koji, na prvi pogledn,
nemaju što pružiti teoriji ideologije, poput „prošivnog boda“, „sublimnog
objekta“, „viška užitka“ itd.“ (str. 21) Ova tri cilja i tri tematike ove knjige za
Žižeka su strateški najdublje povezana: „Jedini put da „spasimo Hegela“ ide
preko Lacana, i to lakanovsko čitanje Hegela i hegelovskog nasljeđa otvara
nov pristup ideologiji, omogućuje da zahvatimo suvremene ideološke fenomene,
poput cinizma, totalitarizma, fragilnosti demokracije, bez padanja u bilo
kakve oblike postmodernističke zamke (kao što je iluzija da živimo u postideološkom
svijetu)“ (str. 22). S obzirom na ovakvu ambiciju bilo bi
neumjesno reducirati čitanje ove knjige na provjeravanje da li je i na koji
način Žižek ostvario svoj zacrtani program, što bi bila tzv.
imanentno-kritička recenzija. Knjiga se više ne može recenzirati na takav
način zbog simboličke vrijednosti koju je zadobila u povijesti svoga
djelovanja kako unutar Žižekovog opusa tako i na pozadini učinka njegovog
opusa na svjetskoj filozofsko-teorijskoj sceni koji danas bez pretjerivanja
možemo nazvati Žižekovim poljem suvremene filozofije. U njemu se može
sudjelovati samo s usporedivim teorijskim i spisateljskim ulogom ili,
eventualno, provjeravanjem eksplanatornog i interpretacijskog kapaciteta
Žižekovskih teorema stalnom primjenom, a ne epigonskim recikliranjem ili
suverenom gestom prezrivog odbijanja. „Sublimni objekt filozofije“ nije
recenzentski neraščlanjivo štivo zato što bi bilo pisano neakademski.
Naprotiv, knjiga je toliko akademska i toliko podložna recenziranju koliko je
i sama na neki način recenzentska prerada filozofske literature i koliko vrvi
od materijalnih i metodoloških grijehova kao i svaka knjiga smrtnika, od
„Svetog pisma“ preko Hegelove „Fenomenologije duha“, do Heideggerova „Bitka i
vremena“. Naime, i u ovoj i drugim Žižekovim knjigama
postoje ordinarne greške materijalne naravi: bilo ad hominem, kao u slučaju
Umberta Eca, koga Žižek, zbog „Imena ruže“, posprdno i neopravdano naziva
špageti-strukturalistom, a pri tome šutke i posve pogrešno brka Ecoovu
imanentnu kritiku Peirceove predodžbe beskonačnosti semioze sa samom
Peirceovom tezom; isto tako, Žižek se ne brine za svoj evropocentristički
pogled na takozvane „istočnjačke“ ideje i misaone figure, poput one slavne
„To si ti“, koje nonšalantno i posve krivo, nemajući blagog pojma o čemu je
riječ, koristi u eksplanatorne svrhe; i treće, Žižekova analiza primarnog
filozofskog materijala i u ovoj knjizi kao i u njegovim drugim akademski
„ozbiljnijim“ knjigama parazitira na sekundarnim obradama, analizama, upravo
recenzijama drugih autora, poput Sohn-Rethelove analize Marxove teorije
fetiškog karaktera robe, gotovo ne ulazeći u primarni materijal. Nadalje,
proklamirano izbjegavanje postmodernističke ideološke zamke da živimo
slobodni od ideologije, Žižek smatra oslobađajućim efektom svoje kritike
postmodernizma pomoću lakanističke korekcije Althussera. Njemu kao da je
posve nepoznato da je MacIntyreova kritika te teze stara koliko i Bellova
krilatica o smrti ideologije. I sve to na samo nekoliko prvih strana uvoda
ove knjige. Svejedno, ovaj primjerak Žižekove visoke
filozofsko-teorijske produkcije nije manje akademičan ni od Sloterdijkove
„Kritike ciničkog uma“, izopćene svojedobno od njemačkih
akademsko-filozofskih krugova zbog tobožnje površnosti autora, niti od
uzornog akademskog produkta evropske univerzitetske filozofije 80-tih, knjige
predavanja Manfreda Franka pod naslovom „Što je neostrukturalizam?“. Žižekova
knjiga, i sama akademski produkt, nastao iz materijala za njegovu parišku
disertaciju, samo je genijalna inverzija filozofskog akademizma, jarmushevski
izlaz iz suvremene filozofske tradicije kroz unutrašnje dvorište, a ne preko
zida. Naime, Žižekov postupak ima značajan i
nezanemariv diskurzivni efekt: korištenjem inventivnih interpretacija kao
sekundarnih izvora umjesto primarnih interpretativni korpus poprima ne samo
dignitet primarne literature, jer izvorna filozofska djela su i sama najčešće
interpretacije, referencije na druga djela; štoviše, time se stvara nova
slika razmjene ideja i u suvremenoj povijesti ideja. Ma koliko recentna, ona
jasno odaje odnose dominacije i moći unutar teorijskih kultura i škola kao i
stara povijest: postoje značajni, ali zapostavljeni i nerecipirani autori,
poput spomenutog Alfreda Sohna-Rethela, suputnika u sjeni velikih imena rane
frankfurtske škole. S druge strane, u izravnom smislu, Žižekova knjiga
nudi prodore prema heterogenim filozofskim kulturama, poput analitičke
filozofije, prerađujući kroz semiološku analizu akta imenovanja Kripkeovu
teoriju rigidnog označitelja do takvog refleksivnog nivoa kakvom se sama
analitiča filozofija nije u stanju približiti niti preko pragmatičke analize
jezika niti preko usputnih dodira s neostrukturalističkim jezičnim
filozofijama. Ono fascinantno u Žižekovom postupku, što objašnjava i
opravdava njegovu transkontinentalnu reputaciju, jest sposobnost da proizvede
nenadmašiv epistemološki učinak napetosti kroz sraz između rigorozne jasnoće
i oštrine u retorici svoje prezentacije i mutnih fenomena koje nalazi posvuda
u oblicima psihičkog i društvenog života. Ako Žižek uživa reputaciju
transcendentalnog semio-logičara kulture kao što Kant uživa status
transcendentalnog kritičara čistog uma, onda je to posve u redu, osobito zato
što ga to približava mrskom autoru „Imena ruže“, s čijom je akademskom i
vanakademskom karijerom Žižekova uostalom najusporedivija. Filozofski, u ovoj Žižekovoj knjizi
najfascinantiji izazov je proklamirani „povratak Hegelu“, što u post-modernim
uvjetima zabrane bilo kakvog „obuhvatnog“ filozofiranja izgleda kao drska
politička restauracija. Ako hoćemo razumjeti taj moment izvan klišea obične
provokacije, treba usmjeriti pogled na jedino mjesto u post-modernoj,
odnosno, post-strukturalističkoj filozofiji u kojoj Hegel igra pozitivnu
sistematsku ulogu, a to je filozofija diferencije Jacquesa Derride. Poput
Derride, i Žižek vidi u Hegelu, ispod manifestnog filozofskog diskursa
totalnosti, identiteta i apsoluta, najvećeg mislioca diferencije i manjka. To
znači da je kod Hegela iz današnje perspektive privlačno samo središe njegove
filozofije totaliteta: istina jest cjelina. No, ta je cjelina samo povijesna
a put iskustva ničim nije zajamčen. Otud, pojam u apsolutnom znanju nije cio,
on ne obuhvaća ono realno, nego samo simbolički intendira cjelinu. Razmak
između realnog i simboličke cjeline, koja je uvijek povijesna, jest mjesto
subjekta, ili točnije, polje procesa subjektivacije. Drugim riječima, i to je
odlučujuće za Žižekov lakanovski pogled na Hegela, procjep u cjelini može
ispunjavati samo ona njezina instanca koja je mjesto i razlog nedovršivosti
cjeline – rascijepljeni subjekt. Tu napuklinu u pojmu apsoluta ne može
ispuniti nikakva intervencija iznutra a da univerzalizacija partikularnog ne
odvede u totalitarizam sistema. Političko-teorijski rečeno: antagonizme
građanskog društva ne može ukinuti nijedna partikularna instanca društva,
bilo proletarijat bilo neoliberalna tehnokracija današnjice, niti pak na to
mjesto objedinitelja može stupiti sama država kao opća forma. U tom smislu
Hegel bi za Žižeka bio prvi i najznačajniji postmarksist današnjice. Otud, rehabilitirati Hegela radikalno
filozofski za Žižeka ne znači samo ismijati popperovsko shvaćanje Hegela kao
crnog, antiliberalnog vraga političke filozofije. To više znači oteti Hegela
iz srodnog, ali relativistički degeneriranog teorijskog okruženja loše
beskonačnosti derridijanske diseminacije i smjestiti ga u samo ishodište
post-strukturalističkih filozofija, u teoriju označitelja Jacquesa Lacana.
Pogledamo li bolje, to filozofski radikalno shvaćanje Hegela za Žižeka je
zapravo drugačiji i nužan način da govori o Jacquesu Lacanu, svome primarnom
filozofskom referentu, na način kroz koji će nadoknaditi eklatantni manjak
psihoanalitičke filozofske teorije bez kojega je nemoguće ući u diskusiju
suvremene socijalne filozofije. Riječ je je manjku filozofije povijesti za
koji je u psihoanalitičkoj filozofiji odgovorna samo njezina pozadinska
semiološka teorija označitelja u radikalnoj diferenciji spram označenog.
Žižekovo filozofsko vraćanje Hegela je prešutno brisanje
kasno-heideggerijanske matrice u Lacanovoj teoriji subjekta; Lacanov subjekt
kao „biće govora“ samo je efekt igre velikog Drugog, označitelja bez
označenog, kao što je Heideggerov „tubitak“ iz rane faze fundamentalne
ontologije reduciran na efekt Bitka bez bivstvujućeg. Na toj matrici počiva,
koliko god paradoksalno zvučalo, sva post-modernistička kontinentalna
filozofija, bilo da je strukturalistička, hermeneutička ili
transcendentalno-pragmatistička po porijeklu. Na mjesto Heideggera, i to kroz
spekulativno reflektiranog Lacana, kod Žižeka stupa Hegel. U kasnom
jugoslavenskom kontekstu ta Žižekova intervencija konvergira samo s ulogom
Hegela u Kangrginom čitanju Marxa, dok je glavnina postmarksističke i
nemarksistička filozofije ostala do danas orijentirana na hermeneutičkim izdancima
bilo ranog bilo kasnog Heideggera. Knjiga „Sublimni objekt ideologije“ značila je
objavu fundamentalnog teorijskog rata transkontinentalnom univerzitetskom
diskursu, u kojemu na nekoliko točaka postoje bliža i daljnja filozofska
srodstva, kao između Rortya i Habermasa, Gadamera i Derride, Derride i
američke književne teorije, između Foucaulta, feminizma i postkolonijalizma.
Žižekova lakanistička obrana prosvjetiteljstva razlikuje ga u ovoj knjizi
radikalno od glavnih teorijskih kultura današnjice, i ogromna popularnost ove
Žižekove knjige leži dijelom svakako u smjelosti da ponudi alternativu po
rasjeklini između dominantih struja suvremene filozofske misli: s jedne
strane, prema francuskom postmodernističkom skepticizmu u pogledu
integralnosti ljudskog subjekta i prosvjetiteljskih ideala univerzanosti,
istine, uma i napretka, i s druge strane, prema Habermasovu
transcendentalno-pragmatičkom pokušaju da te iste ideale utemelji kroz
teoriju „komunikativne racionalnosti“. Žižekov kontra-projekt je u tome kontekstu
zapravo duboko paradoksalan: spašavanje Hegela i upotreba Lacana u
prosvjetiteljske svrhe i samo je takoreći blizanac Habermasovom projektu
uspostave racionalne ljudske zajednice, samo na protu-habermasovskim
pretpostavkama. Lacanova psihoanalitička teorija subjektivnosti poučava nas
da je ljudski subjekt uvijek podijeljen proturječjem svojih želja i
identifikacija, da nikad nije gospodar u svojoj kući te da su zajednice
uvijek konstitutivno disfunkcionalne usljed neravnopravnosti intersubjektivnih
odnosa koji se odvijaju kroz procese identifikacija i formacija u polju
između velikog Drugog, tj. simboličkog poretka, i nesimboliziranog Realnog.
Racionalistički projekt zajednice mora poći od priznavanja takvih
fundamentalnih iracionalnih istina, ako ne želi biti samo ideologija
racionalnosti. Žižekova knjiga je svojedobno dočekana kao
nezaobilazno, esencijalno štivo i obećavajući doprinos projektu nove,
antiesencijalističke i antimetafizičke phronesis, tj. praktičke
racionalnosti, kao uvjeta za razumijevanje socijalnih sukoba koji u
postindustrijsko doba karakteriziraju demokratske politike. Taj
aristotelovski model utemeljenja politike u izvorno etičkim kategorijama
zajednički je i lijevom teorijskom projektu radikalne i pluralne demokracije,
koji slijedi Žižek, jednako kao i suprotnim i danas predominantnim
komunitarističkim teorijama identiteta. Otud je i smisao teze da se ova
Žižekova knjiga iz 1989. više ne može recenzirati taj da je njezin status
danas primarno simbolički i utemeljiteljski, a manje teorijsko-debatni. Ona
se danas može čitati kao opetovanje intelektualnog uživanja, podvrgnuti
kultnoj egzegezi ili pak tretirati ikonoklastički, razbijanjem, poput
talibanskog uništavanja Buddhinih spomenika. Nema sumnje da bi takva javni performans egzekutiranja Žižeka doveo
njega samoga do novog vrhunca narcističkog samouživanja. On je i sam
svojedobno, po uzusima soc-realističkog marketinga, pod pseudonimom, vršio
takav auto-klastički ritual. Da bi se danas čitala filozofski, ova knjiga se
mora tretirati kao djelo nesuvremeno sa svojim autorom, kao označeno koje je
izgubilo vezu sa svojim slobodno plutajućim označiteljem Žižekom. Upravo to
je situacija najvećeg dijela klasične filozofske literature, i upravo zato je
ova knjiga filozofski klasik. |
|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |