|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |
|
Prikaz i kritika uz: Alain deBotton, Utjehe filozofije,
Zagreb: Sysprint, 2002., 267 strana 3. program HR, emitirano 5. travnja 2003., u emisiji „Bibliovizor“ Tiskano u: Kolo, 2/2003., str. 514-523 (web link) |
Želja i utjeha. O disfunkciji filozofije Knjiga Alaina de Bottona, popularnog
filozofskog autora i predavača filozofije na londonskom sveučilištu, tipičan
je primjer tzv. lake literature o filozofiji koju će prezreti ne samo mnogi
filozof, koji drži do digniteta svoga faha, nego i poneki neprofesionalni
obožavalac imena i djela te uzvišene discipline duha. No, to nije apriorni
nedostatak knjige, problemi ove knjige i oko nje druge su vrste. U šest vješto i pregledno pisanih poglavlja, koja
se dobro čitaju u ugodnom ali ne uvijek informativnom prijevodu, deBotton
razlaže pretpostavljenu zajedničku nit koja povezuje različite filozofe iz
različitih epoha, za koje veli da „ne bi imali što reći jedni drugima kad bi
se našli zajedno na nekom koktelu“ nego bi se „najvjerojatnije potukli nakon
nekoliko pića“ (str. 12). Usprkos ovom ne baš laskavom opisu filozofa,
deBotton visoko cijeni filozofiju. Unutrašnja nit medju nekolicinom filozofa,
o kojoj on govori, povezuje filozofiju ujedno izvanjski s onim što sav
normalni ne-filozofski svijet interesira u vezi s time, a to je pitanje,
kakvog praktičnog smisla ima to čudnovato ljudsko bavljenje. DeBotton vjeruje
da može izdvojiti „malu skupinu ljudi koje razdvajaju stoljeća a spaja labava
odanost onom vidjenju filozofije na koje upućuje grčka etimologija riječi
(...) skupinu povezanu zajedničkom težnjom da izreknu nekoliko utješnih i
praktičnih stvari o uzrocima naših najvećih jada“ (isto). Na preko dvjesto stranica, ilustriranih
motivima iz povijesti filozofije, opće kulturne povijesti i civilizacije,
deBotton razlaže biografske pripovijesti o tri antička i tri novovjekovna,
odnosno moderna filozofa - od Sokrata, Epikura i Seneke preko Michela de
Montaignea do Schopenhauera i Nietzschea; uz citate iz djela i obilne navode
iz biografija iznalazi današnje životne situacije u kojima nefilozofski laik
može, takoreći in flagranti, prepoznati potrebu za filozofijom koja će
objasniti konflikte i pružiti utjehu za različite situacije i osjećanja
pojedinca - za „neprihvaćenost“, za „novčanu oskudicu“, za „frustracije“, za
„neprimjerenost“, za „slomljeno srce“ i, konačno, za „poteškoće“. „Utjehe filozofije“ su druga deBottonova
knjiga prevedena na hrvatski sličnog karaktera; prva je o tome kako Proust
može pružiti rješenja u životu prosječno dobro situiranog zapadnjaka
današnjice. Taj se u ovoj knjizi pojavljuje u liku samog autora, koji puno
putuje i u pauzama izmedju transkontinentalnih letova konzumira zdravu hranu
i kulturna dobra poput slike Jacques-Louisa Davida u njujorškom
Metropolitanu, pod naslovom „Sokratova smrt“. Ta slika ga uzvišenošću i
izražajnošću prizora, detaljno popraćenog citatima Sokratovih govora iz
Platonovih dijaloga, navodi da laka srca odmah ispovjedi svoj najveći
intelektualni i moralni grijeh - konformizam i sklonost da se dopadne svima.
Knjiga je za autora ispovjedna i terapeutska, i ne manjka joj iskrenosti i
dobre vjere, koja je u doba cinizma rijetka vrlina. No problem s njome
je naivnost. Alain de Botton je predavač filozofije, ali knjiga
se ni u jednom trenutku ne obraća akademskim filozofima niti se deklarira u
bilo kojem disciplinarnom smislu. Ipak, neki detalji govore svoje: autor se u
svome prikazu repertoara utjeha filozofije zadržava na klasicima, priča
završava na kraju 19. stoljeća, a nefilozofski materijal i razne digresije iz
suvremene svakodnevice pokazuje očiglednu prosvjetiteljsku namjeru; ne
manjkaju ni recepti o tome što je bolji a što lošiji način iskušavanja
filozofije. Filozof ipak docira, no umjesto bilo kakve uvodne refleksije o
naravi filozofije i njezinoj utješnoj funkciji, koja bi se smjela očekivati
od profesionalnog filozofa, autor se stavlja potpuno izvan nje i polazi od
najnaivnijeg pitanja koje se može postaviti sa stanovišta ne-filozofskog
svijeta - Kako postati mudrim kroz filozofiju? U takvom pitanju filozofija će
sigurno ostati posve neokrznuta u naivnoj predodžbi o uzvišenosti; filozof se
u odnosu prema običnom svijetu doima kao „više biće“. Upravo tako banalno
počinje deBottonova priča - u susretu s prizorom uzvišene smrti
filozofa, autor samome sebi izgleda kao cmizdreća banalnost koja tek mora
naučiti kako da izadje na kraj sa svojim manjkom dostojanstva. Sokrat mu se
ukazuje kao uzor herojske neprihvaćenosti, hrabar individualni duh koji ne
razmišlja o tome kako da se svidi drugima. Prvo poglavlje obiluje montiranjem
rječitih ekstenzivnih citata iz nekoliko različitih Platonovih dijaloga, iz
kojih će svatko doći na svoje tko želi saznati nešto o Sokratu, no stvar sa
Sokratom i utjehom filozofije promašena je u samom polazištu. Ako citati iz
Platona govore i o čemu poučnome, onda samo o tome da to što nudi filozofija
nije utjeha za neprihvaćenost; naprotiv, samo filozofiranje je ono što stvara
razdor i neprihvaćanje u zajednici. Što je to točno, vidi se dobro i iz
citata koje navodi deBotton. Već tu se čini da je DeBottonov vodič kroz
osobne povijesti filozofa, koji se uopće ne ustručava konotacija turističkog
vodiča, bez orijentira u polazištu. I vodič bi mogao zalutati. Jasno je ipak
jedno: filozofija je prilično idealističan posao, filozofski životi su životi
osobito misaonih ljudi u konfliktnom odnosu prema nečem drugom što ih ometa;
filozofija je samotješenje pronalaženjem objašnjenja. Razlozi za konflikte su
različiti, no, iako poredani linearno, zamjetna je implicitna podjela gradje
na javne i privatne konflikte koja je, kao i mnogo što u knjizi, ostala posve
netematizirana; ona se podudara s vidljivom podjelom filozofa na antičke
i moderne. Prva tri poglavlja bave se problemom javnog djelovanja, sukoba
filozofije s općom neumnošću svijeta, oskudicom dobara; pokrivena su
dakle praktička pitanja antičke filozofije: neuspjeh političkog odgoja kroz
filozofiju (kod Sokrata, odnosno Platona), životna ekonomika uživanja i
kontrole uznemiravanja (kod Epikura), preobražavanju straha od smrti u
moralni stav prihvaćanja neumitnosti sudbine (kod Seneke). Četvrto poglavlje,
posvećeno Michelu de Montaigneu, donosi vrlo uočljiv ali potpuno
netematiziran zaokret od javne perspektive filozofije ka posve osobnim problemima
filozofa; ako se taj zaokret čini opravdanim općim karakterom individualnosti
novovjekovne filozofije, to se pokazuje kao nedovoljno: slučaj Schopenhauera
pokazuje da načelo individualnosti vuče nadolje, u krizu loše privatnosti,
dok filozofija i dalje teži za apsolutom;i takav razvoj vapi za nekom vrstom
razjašnjenja. Ako je čitalac očekivao da će ga naći u završnom poglavlju o
Nietzscheu, koji je svakako autorov favorit, de Bottonov površinski i
digresivni prikaz ne pruža nikakvu utjehu: on slaže priče, ilustrira ih
asocijacijama, ali ne povezuje i ne ispituje. Polje mišljenja DeBotton ostavlja posve
netaknutim terenom. Njegova priča o osobnim životima filozofa i njihovim
shvaćanjima životnih teškoća, peplitanje teorijskih sadržaja
s biografskom pozadinom, površinska je i razvedena. Ono obiluje
materijalima iz filozofskih života koji su često nepoznati i profesionalnim
filozofima, čak i povjesničari filozofije moraju tragati za njima; odnos
životopisa i filozofskog učenja uglavnom je tamna, neistražena strana
povijesti filozofskih problema, čak i tamo gdje se, kao kod Buddhe, Sokrata
ili Kierkegaarda, takva veza pretpostavlja u jakom smislu. No, deBottonova
predana knjiga o raznim utjehama koje navodno pruža filozofija nije
filozofski banalna zato što se bavi predmetom banalnim za filozofske teorije.
Knjiga je filozofski banalna samo iz jednog razloga - nitko, ni filozof ni
nefilozof, neće iz nje saznati ništa o filozofiji kao funkciji tješenja.
Filozofi su kod deBottona misaoni ljudi, frustrirani izvanjskim okolnostima,
koji traže primjereno, tj. dubinsko intelektualno objašnjenje i zadovoljenje.
Sam deBotton ne objašnjava, najmanje dubinski. Filozofija odavno već ne uživa status apriorno
uzvišene discipline, i to zahvaljujući vlastitoj kritici. Stoga, problem
s ovakvom knjigom nije nipošto banaliziranje te uzvišene slike
neprikladnim temama, naprotiv, problem je u tome ona održava banalnu
uzvišenost filozofije. Problem s knjigom je u tome što DeBotton, premda
navodno filozof, nigdje ne filozofira, čak ni tamo gdje njegov
popularno-literarni prikaz filozofije postaje nešto tvrdje filozofsko štivo,
kao u prvom poglavlju gdje prikazuje model sokratičkog „argumenta“ - riječ je
o prikazu silogističkog zaključka na neznanstvenom materijalu svakodnevnog
života. Takav pristup sigurno nije postmodernistički,
jer deBotton ne pretendira niti na minimum teorijske dekonstrukcije odnosa
filozofije i kontingencije filozofskih života. Njegov prikaz završava na
primjercima najklasičnijeg od klasičnih nesporazuma izmedju pretenzije
filozofa da, poput Schopenhauera i njegova razočaranog sljedbenika
Nietzschea, sami kontroliraju procese svoje svjetovne popularnost i da
istovremeno budu izuzeti od svjetovnih mjerila razumnosti. Autor staje tamo
gdje bi kao vodič kroz filozofsko tješenje od života morao početi. O
ne-postmodernističkom karakteru ovakvog štiva govori, nadalje, sve što
deBotton ne reciklira iz sakupljenog materijala, poput malo poznatog detalja
iz antičke kulturne povijesti, o antireklamnoj kampanji jednog bogataša,
ljubitelja epikurejske filozofije, koji je dao postaviti skupe reklamne panoe
(izradjene u vapnencu) sa sloganima o štetnosti prepuštanja potrošačkom duhu,
u korist odmjerenost i tjelesnog zdravlja. No, deBotton nigdje u svojoj
knjizi ni ne ulazi, a kamoli da bi pobliže ispitao, konfiguracije paradoksa
koji je inherentan formi i sadržaju takve filozofske reklamne antikampanje
protiv nepromišljenog i neosviještenog konzuma. I najpovršnija usporedba sa
strukturom i logikom današnje reklame pokazala bi da strategija reklame
počiva na meta-reklami i da cilja na konzumiranje svjesno poruke i
posljedica. No, ispitati bilo kakve konfiguracije diskursa značilo bi
pokrenuti proces filozofirajućeg mišljenja i interpelirati svjedoka-čitaoca
na su-filozofiranje. DeBotton to ne čini, iako zalazi u područje gdje je
filozofsko mišljenje način susreta pojedinca sa svijetom života i gdje je
„utjeha“, ako je uopće ima, moguća samo kao zadovoljenje teorijskom praksom. DeBottonova knjiga ne pruža takodjer nikakav,
ni informativan, uvid u temeljnu i višeslojnu razliku izmedju onog stava
filozofije prema ne-filozofskom svijetu života koji se tradicionalno naziva
„nagovaranjem“ ili „vrbovanjem“ za filozofiju radi kritičkog istraživanja; to
je karakterističan motiv osobito klasične filozofije, od Platonove
„Apologije“ i ranih Aristotelovih meta-filozofskih spisa, nastalih u okviru i
ozračju Platonove akademije; na to se nastavlja, s druge strane,
kasno-antička literatura nagovaranja filozofiju radi smirenja duha u nedaćama
svijeta na koje individuum nema nikakav utjecaj. Ni jedan ni drugi žanr
zagovaranja filozofije, aktivno protreptički ili pasivno konsolacionistički,
ne odgovara shvaćanju funkcije „utjeha filozofije“ kako je prikazuje deBotton
po kojoj se danas prosječni frustrirani gradjanin zapadnog svijeta može
tješiti spoznajom da su se i slavniji i pametniji i plemenitji od njih
tješili za iste obične frustracije svakodnevnog života poput neshvaćenosti,
oskudice ili nemoći. To je falsifikat, no time nipošto nije rečeno da se Hegelova
„Fenomenologija duha“ ne bi smjela prodavati u supermarketima. Problem je u tome da je deBottonov prikaz
posla filozofije pisan za supermarkete. Postoje bolji filozofski artikli,
poput Hegelova spisa o piljarici, osudjeniku na smrt i publici, pod naslovom
„Tko misli apstraktno“. Najizravniji pokazatelj toga jest upravo već
istaknuto deBottonovo ignoriranje razlike izmedju „nagovora na filozofiranje“
i „traženja utjehe“ u tradiciji filozofije i nesumjerljivosti te ideje sa
laičkim shvaćanjem utjehe. Na uvažavanje i tematiziranje te razlike, čak i u
popularnom vodiču kroz filozofiju, obavezuje već sam izbor antičkih
filozofskih figura i motiva, osobito u brižno pisanom 2. poglavlju o Epikuru
i Seneki, i karakteristični nesrazmjer u odnosu filozofske i laičke utjehe za
frustracije: što je veća apstinencija od materijalnih dobara, odnosno što je
stroža umjerenost uživanja nužnih dobara, za izvježbane filozofe to je veći
duhovni profit. O nesporazumu filozofskog i običnog svijeta govori poznata
anegdota da, dok je u helenističkoj antici vladalo uvriježeno mišljenje da je
Epikur predvodnik orgijasta, on je zagovarao skroman i ugodan život u malim
životnim zajednicama prijatelja, različitih medjusobnih odnosa, a sam je bio
najsretniji s tanjurom sira, maslina i čašom vina. Umjesto da ispita
eklatantni nesporazum izmedju klasičnog shvaćanja utjehe kao dobra života i
svoga vulgarno-apstraktnog meta-shvaćanja utjehe po kojem su filozofi
pronašli filozofiju kao odgovor na frustraciju zbog uskraćenosti, deBotton prenosi
taj nesporazum i na slučaj Nietzschea, vjerujući čvrsto da je upravo faktor
zdrave hrane ono što izmiruje svijet čudnovatih filozofa s našom
suvremenom prosječnošću : zamjena kontinentalne, švicarsko-njemačke hrane
mediteranskom i tehnika rješavanja seksualnih frustracija razgovorom o
čulnosti, u adekvatnom ambijentu talijanskih vila bogatih i naobraženih
Njemica, tajna je Nietzscheovog filozofskog zaokreta od Schopenhauerove
filozofije apstinencije ka filozofiji vitalizma. To je doista suvremena paralela
i možda točna interpretacija vitalističke ideologije 19. stoljeća koja je
svoj polet dobila početkom 20., u pokretu FKK (freie Körperkultur), i
dovršila se u masovnom nudizmu: no, ta demokratska pluralizacija duha kroz
tijelo danas se vraća kao novi esencijalizam u opsesiji nezasićenim mastima u
hrani i proliferacijom kuharskog izdavaštva; to je nezaobilazni sastojak
scenarija svih tv-serija, od „Sexa i grada“ do „Ekipe za očevid“ i, dakako,
kulturološkog diskursa novih nacionalnih ideologija. Antička filozofska literatura, osobito kasna,
od novoplatoničara Jambliha iz 4. stoljeća, poznavala je žanr nagovora i
utjehe filozofije pod znakom jednine - to je apstrahiranje od ovozemaljskih
jada individuuma radi filozofiranja; filozofija je po tome metafizička bez
obzira na sadržaj filozofiranja, i zato ju je Augustin, odavši se Bogu, mogao
napustiti bez štete i ostati filozof. I Seneka se prije njega, u vrijeme
najveće prijetnje po život od strane svog učenika, ludog cara Nerona, konačno
mogao posvetiti najapstraktnijem od svih poslova, istraživanjima fizičke
prirode, dakle teoriji prirode i svemira. No, „utjeha filozofije“, o kojoj
deBotton misli da je riječ, nije izvedena iz vanjske svrhe, nego iz
sintetizirajućeg akta filozofiranja; „utjeha“ leži samo u formi
zadovoljavajućeg života kroz filozofiju, onu istu koja izdaje život i
apstrahira od života. Stoga, iako naslov deBottonove knjige „utjehe
filozofije“, u množini, sugerira da je postmodernističko shvaćanje filozofije
konačno donijelo pluralizaciju i decentriranje filozofije ne samo iznutra
nego i izvana, tj. deprivilegiranje jedne i jedinstvene vanfilozofske svrhe
filozofije, taj dojam vara. Upravo deBottonovo shvaćanje filozofije kao
funkcije utjehe čini filozofiju beskorisnom. U tome leži obmana tobožnje nepretencioznosti
ovakve knjige: filozofija i dalje ostaje metafizička, ali, za razliku od
antike, kod deBottona ona više nije forma zadovoljavajućeg života, nego
surogat - izmedju ostalog, za shopping, da bi subjekt psihički prebolio
novčanu oskudicu i uvjeravao sebe da sreća nije u potrošnji. Teško je
pretpostaviti da takvo vidjenje filozofije može utješiti bilo koga. DeBotton
prikazuje filozofiju kao najsublimniju opciju osobne utjehe pojedinca za
životne nedaće, ali nitko iz njegove knjige neće saznati zašto bi za utjehu
pred životnim nedaćama birao taj pretjerani oblik apstrakcije od života, a ne
radije pretjeranu konzumaciju seksa, droge, novca, političke moći itsl. No,
zato će ponetko možda i materijala deBottonove knjige uočiti da je upravo
filozofija ta koja, kao kod Sokrata, stvara teškoće u izvanfilozofskoj
zbilji, ili da je, kao kod Montaignea, filozofska kritika ta koja vodi dalje
od utjehe za društvene tabue i neprikazive stvari, poput problema erekcije i
nesposobnosti filozofa da zadovolji ženu i da piše. Doduše, deBotton ne
propušta istaknuti da se filozof s Montaigneom konačno ne baca na filozofsko
pisanje zbog seksualne frustracije, nego zato da bi kroz filozofiju izmirio
duh s tijelom i tako povratio ono do čega mu je stalo. Na toj konstataciji o
Montaigneu kao kritičaru zapostavljanja tjelesnosti u tradicionalnoj
filozofiji staje autorovo bavljenje filozofskim stvarima. On sam, za razliku
od dokonog Montaignea, ne istražuje veze banalnog i uzvišenog, čak kad se
jave s najjačom pretenzijom na važenje. Otud nije nelogično - i u tome možda leži
klasična filozofska odlika ove knjige - da deBottonovo biografsko štivo o
slavnim filozofima koji nam „imaju reći nekoliko stvari o uzrocima naših
najvećih jada“, ne sadrži ni jednu egzemplarnu priču ni o jednoj filozofkinji
ili spisateljici. Umjesto toga, žena je glavna rubrika u listi frustracija,
ono za što je filozofija nadomjestak ili drugo filozofije. Medjutim, taj
moment izlazi u knjizi na vidjelo tek onda kad je već jasno da je „žena“ ili
„žensko“ kao faktor frustracije inherentni problem filozofije kao
filozofiranja. To je slučaj upravo u poglavlju o Michelu de Montaigneu i
utjesi za „impertinencije“. Nejasan i preopćenit izraz „neprimjerenost“ stoji
zapravo za „nepriličnosti“ poput muke filozofa da kontrolira stanje i
ponašanje svog uda i ostale tjelesne funkcije. To što žena stupa u središte
pažnje tek u poglavlju o Schopenhaueru i „utjesi za slomljeno srce“, samo je
još regresija knjige u banalnost kao i nizanje Schopenhauerovih notornih ženomrzačkih
sentenci, jer deBotton ne shvaća središnje mjesto koje je dao Montaigneu u
poretku filozofskih utjeha. Zato poglavlje posvećeno Nietzscheu, pod naslovom
„utjeha za poteškoće“, nije dovršenje priče, nego potpuno gubljenje vodiča na
terenu. Taj najmutniji smisao filozofske utjehe u izrazu „poteškoće“,
pokazuje da je „žena“ nevidljivi reprezentant svih teškoće; ona djeluje već
od Platonovog „Sokrata“ da bi kod jadnog Nietzschea konačno izašla na vidjelo
- kao teška falusna majka, podla sestra ili, još gore, kao slobodoumna
intelektualka (u liku Lou Salomé) ili pak kao naobražena prosječna djevojka,
oduševljena njegovom filozofijom, s kojom dolazi konačni poraz: ona ne
želi postati filozofova zaručnica nego hoće samu filozofiju. Štete od linearne i plošne perspektive, bez
uspostavljanja dubljih veza, osobito se dobro vide u tom zadnjem poglavlju
posvećenom Nietzscheu, raspetom izmedju schopenhauerovske prisilne
apstinencije i montaignevoskog načina rješavanja problema u filozofiji. Riječ
je o post-romantičkoj nedoumici pred oslobodjenom „erekcije“ u novom,
političkom kontekstu postidealističkog i postfilozofskog doba, koja se
Nietzscheu javlja kroz omiljene „velike Francuze“, Montaignea i osobito
Stendhala. Ovaj je za ono doba spojio nemoguće - kao filozofski sljedbenik
francuskih ideologa on je politički lojalan pratilac Napoleona u velikom
pohodu na Njemačku, gdje vodi uredne dnevničke izvještaje o svojim seksualnim
podvizima nad „Njemicama“. Riječ je dakle o praktičkom i literarnom prevratu
unutar sublimne, duhovne kulture jedne epohe u kult spolne sile jedne nacije,
u liku svog najboljeg muškog izdanka (pisca-intelektualca), nad drugom koja
je materija osvajanja - „Njemica obnevidjela od uživanja“. Pitanje seksualnih
i filozofskih „teškoća“, koje deBotton prikazuje na osobnom primjeru
Nietzschea, postalo je već prethodno i ispod površine stvar nadosobne,
kulturno-političke, upravo ideološke utjehe epohe i svjetsko-povijesno
pitanje. DeBottonov pogled u kulturno-povijesni materijal tako je neutješno
kratak da ne uvidja ništa iznad ni ispod biografskih privatnosti. Stendhalov
esej „O ljubavi“, koji deBotton citira, nosi podnaslov „Traktat iz
ideologije“. To za autora nema nikakvo značenja kao ni plural riječi „utjehe“
u naslovu njegove vlastite knjige. Razumljivo je da DeBottonova priča o utjesi
filozofije napreduje bez nezgoda i nepriličnosti sve dok se u životnim
povijestima filozofa nemušta inkarnacija objekta, na kojemu se zadovoljava
filozofski kult potencije, ne javi kao govoreći subjekt. To je žena koja hoće
filozofiju a ne penis filozofa-pisca-intelektualca. Motiv od kojeg deBotton
izričito polazi jest Davidova slika „Sokratove smrti“ sa Sokratovim likom
koji je slikarska kopija kamene statue muškog tijela, bez individualnog lica;
isti motiv sadrži i ranija Davidova slika, „Senekina smrt“, gdje prema istom
takvom muškom liku stremi slika isto tako bujne ženske statue
s obnaženom dojkom - filozofova odana žena koja se truje zajedno
s njime. U tome francuskom klasicističkom kultu sublimne filozofske
potencije, kojoj se žrtvuje sve zemaljsko, filozofski proto-libertin
Montaigne nije ništa manje ultimativan od mizogina Schopenhauera i njegovog
neodlučnog adepta Nietzschea, koji, iako mu je majka zabranjivala da joj piše
o svojim filozofskim sanjarijama i zahtijevala da se vrati redovitim
izvještajima o svojim dnevnim bavljenjima i probavnim teškoćama, nije shvatio
trenutak istine svoje vlasite filozofije koji mu se pojavio u liku žene -
volja za moći je htjeti filozofiju, a ne zaruke s filozofom. Tako se u posljednim odsječcima posljednjeg
poglavlja o Nietzscheu pokazuje unutrašnja subverzija i filozofska banalnost
pretpostavke o utješnosti filozofija. Ako je filozofija po pretpostavci
utjeha za neispunjenje nečeg drugog što leži izvan nje, onda se još jedino želja
žene za filozofijom, a ne za tješenjem filozofa, pokazuje kao intruziju
drugog u samu filozofiju. U tome se elementi Nietzscheove biografije, njegovo
čitanje „velikih Francuza“ - Montaignea i Stendhala - koji se skrbe više za
svoju erekciju nego za Platona, pokazuju dalekosežnijim filozofskim štivom
nego što deBotton uopće pretpostavlja. Dezinteres „žene“ za empirijski ud
filozofa i njezino posezanje za filozofijom zvoni za kraj priče o filozofiji
kao privilegiranom izrazu sublimacije i povlači sobom subverziju pretpostavke
o utješnosti filozofije. Žena više nije drugo filozofije, barem od trenutka
kad je zanemarila „vezu“ s filozofijom koju joj nudi filozofski diskurs. Stoga pisac ovog vodiča kroz utješiteljski
diskurs filozofije, pisanog za poslovna putovanja, ne shvaća ni pogubnost
svoje reklame za filozofsko planinarenje, kad savjetuje namjernicima u Sils
Mariji, mjestu u južnoj Švicarskoj gdje je ljetovao Nietzsche, da radije kupe
planinarsku opremu i da, umjesto razgledanja filozofove spomen-sobe, sami
ponove Nietzscheovu gestu uspona i tako iskuse utjehu filozofije. Onaj tko ga
posluša mogao bi se sunovratiti - utjeha filozofije je parafilozofska
ideologija prijatelja filozofije koju on sam producira. Filozofsko zadovoljenje života i odnos spolova kroz filozofiju moguć
je jedino kroz sokratički model „zadovoljavanja“ - kretanjem kroz poredak
diskursa, a ne uživljavanjem u predfilozofirajuća stanja psihe. Mišljenje ne
sadržava i ne nudi drugu utjehu osim sebe, i njegov filozofski karakter je
najvjerojatnije onaj ženski „flaire“ na Sokratu. Problem sa spolom filozofije
je njegova zamjenjivost. |
|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |